Slavlje posvete župne crkve bl. Alojzija Stepinca u Novskoj

Uz brojne vjernike navedene Župe na slavlju je sudjelovao ministar Marin Piletić, nekadašnji gradonačelnik Novske, sadašnja novljanska gradonačelnica Marija Kušmiš te bivši gradonačelnik Antun Vidaković.

Pozdravljajući nazočne vjernike, biskup ih je podsjetio da je njihova župna crkva nakon višegodišnje izgradnje konačno opremljena svim onim što je potrebno da može biti posvećena kako to crkveni propisi traže. Kazao je da je posveta jedne crkve njezino obredno uspostavljanje u stanje dostojanstva da može služiti vjernicima koji sudjeluju u svetim otajstvima i postaju dionici Isusove žrtve na križu. Izrazio je radost što se čin posvete njihove župne crkve događa o dvadesetoj obljetnici osnutka njihove Župe. Potom je župnik Krunoslav Juraković podsjetio na dvadeset godišnju povijest župe i na djelovanje prijašnjih župnika te je prikazao tijek izgradnje koju je započeo i vodio novljanski župnik Ivan Nikolić po projektu arhitekta Milka Puncera, osvrnuvši se i na uređenje župne crkve. Biskup je zatim blagoslovio vodu i njome poškropio zidove crkve i vjernike u spomen krštenja.

Polazeći od naviještene Božje riječi u prvom čitanju iz Knjige Nehemijine, biskup je u homiliji podsjetio kako je židovski narod na Božju inicijativu sklopio savez s njime kad ga je on poveo iz egipatskog sužanjstva u slobodu teškim putem kroz pustinju i darovao mu postojbinu. No, oni su brzo zaboravili vjernost koju su obećali Bogu, prekršili savez i ponovno dospjeli u sužanjstvo, ovaj puta babilonsko. Izgubili su sve: i hram, i svećenike, i kralja, te postali bezimeni narod. Međutim, Bog ih ni tada nije napustio, nego ih je opet svojom inicijativom spasenja vratio u njihovu razorenu domovinu, na ruševine jeruzalemskog hrama kojeg nastoje obnoviti. Svećenik i književnik Ezra pozvao je narod da se sabere na glavni gradski trg, stavio pred njih knjigu saveza s Bogom, knjigu Zakona od kojeg su se odmetnuli, čitao im je i tumačio, a narod počeo plakati. Postoje različiti plačevi, ali osobito je znakovito kad se netko rasplače iz svijesti da ga Bog unatoč svemu voli i poziva na vjernost po kojoj opet može biti uspješan, ustvrdio je biskup.

Zatim je biskup podsjetio kako sv. Pavao u drugom današnjem čitanju iz Poslanice Rimljanima veli da nam je Bog u Isusu Kristu na konkretan način posvjedočio koliko nas voli, kad je on položio sebe za nas do kraja, do u smrt, i u svetom krštenju nas uključio u to djelo ljubavi i pobjede života nad smrću, oblikujući od nas novi narod, Crkvu. Rekao je kako se može dogoditi da netko od krštenih odluta od Boga i poput židovskog naroda iskusi da se time zapravo udaljio od samoga sebe, i kako je potrebno vratiti se samome sebi na taj način da se vrati Bogu svojom vjernošću. Biskup je ustvrdio da upravo o tome govori Isus u današnjem evanđelju kad traži od nas da ljubimo Boga kao prvoga i najvažnijega u svom životu, više od oca ili majke, sina ili kćeri. Kad netko voli nekoga ili nešto više nego Boga, to je svojevrsno očitovanje sebičnosti, te takav postaje gubitnik, jer nije dobro poslagao ljestvicu životnih vrijednosti, ustvrdio je biskup. Kad Boga volimo kao prvoga i najvažnijega, tada pravom ljubavlju volimo svoje roditelje, svoju djecu i sve druge.

Biskup je upozorio kako Isus u evanđelju rabi riječ „primiti“ da bi označio ljubav kojom treba prvenstveno pristupati njemu samome, jer tko prima njega, prima Oca koji ga je poslao. Pravi izazov po Isusu jest u tome da „nekoga primimo“ i „sebe za njega dadnemo“, a ne da tek „nešto primimo“ ili „nešto dadnemo“, na što se uglavnom svodi civilizacija profita u kojoj živimo. Kad primimo Isusa Krista kao prvoga i najvažnijega, primamo onoga koji je pobijedio smrt, i koji je primio nas u svetom krštenju, i nastavlja nas primati kroz žrtvu svoje ljubavi na oltaru, ustvrdio je biskup. Nakon što primimo Isusa Krista, pozvani smo u njemu i zbog njega primiti i sve druge ljude, počevši od onih najmanjih s kojima se on poistovjetio. Biskup je pozvao sudionike slavlja da s više žara primaju Isusa Krista, i da to prvenstveno svjedoče nedjeljnim svetim misama, iz kojih crpe snagu primati sve ljude kao braću i sestre. Kazao je kako ga između ostalog pogađa i činjenica da neki kršćani nedjeljom odlaze u trgovine – toga dana je doduše prema novom zakonu u Republici Hrvatskoj prva neradna nedjelja koja to isključuje – smatrajući da će ih ispuniti ono što ondje pribave. Kao što malo dijete ne može opstati bez svojih roditelja ili drugih ljudi koji se za nj brinu, tako ni mi ne možemo u konačnici živjeti bez Boga i njegove ljubavi koja je pobijedila smrt, a čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju, ustvrdio je biskup. Poželio je nazočnima da im posveta njihove župne crkve bude dan obnove svijesti kako je potrebno Bogu dati prvo i najvažnije mjesto u njihovu životu.

Protumačio je potom da je u unutrašnjosti novoizgrađene crkve oprema tako postavljena kako bismo prepoznali u njoj znakove, koji nas uvode u otajstvo što ga slavimo. Kazao je da ambon nije tek neko pomoćno sredstvo na koje možemo staviti knjige iz kojih čitamo na svetim slavljima. On je jaka i stabilna – po mogućnosti kamena – uredba koja nas podsjeća na Isusov grob i anđele koji su navijestili u njem Gospodinovo uskrsnuće. Ambon je mjesto Isusove prisutnosti u njegovoj riječi, koju u crkvi ne čitamo nego naviještamo kao događaj kojeg postajemo dionici u euharistijskom slavlju. Oltar nije tek neki stol, nego žrtvenik na kojem uskrsli Isus zajedno sa svojim vjernima obnavlja i prinosi Ocu žrtvu ljubavi kojom je pobijedio smrt. Sjedalo za predsjedatelja slavlja nije tek stolica, nego znak prisutnosti Isusa Krista u njegovoj osobi. Konačno, u svetom slavlju sudjeluje vjerni narod, ali ne kao statist za kojeg se nešto izvodi kao u kazalištu, nego aktivan subjekt po kojem je prisutan Gospodin koji je rekao „gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam ondje“ i koji s njime prinosi žrtvu Ocu milu, rekao je biskup. Naglasio je da su to razlozi zbog kojih u nekoj crkvi, da bi mogla biti posvećena, moraju biti postavljeni svi navedeni znakovi, i to ne na neki provizorni, privremeni način, nego od čvrstog materijala, i nepomično. Poželio je da novljanska nova crkva bude prostor u kojem će svi koji u nj zađu moći sabrati svoja srca, uzdići ih Bogu, i svojom se vjerom otvoriti za ono djelo koje s nama i za nas ostvaruje Isus Krist u svetim slavljima, te da bude blagoslovljeno sve što će se u tom smislu u njoj događati.

Nakon homilije nazočni su izmolili Litanije svih svetih, podsjetivši se da svi koji se okupljaju u crkvi zgradi, po svetom krštenju pripadaju zajedništvu nebeske i zemaljske Crkve. Potom je župnik Krunoslav Juraković pročitao Povelju posvete oltara i crkve Bogu na slavu, a u čast bl. Alojzija Stepinca, na kojem će se prinositi Isusova žrtva ljubavi za sve žive i mrtve, među ostalima i za stradalnike nedalekog jasenovačkog koncentracijskog logora za koji je bl. Alojzije rekao – kako piše u Povelji – da je on „sramotna ljaga” a za ubojice u njemu da su „najveća nesreća Hrvatske”– do stradalnika Domovinskog rata. Biskup je položio Povelju u oltarni grobak zajedno s relikvijom bl. Alojzija Stepinca, istaknuvši da nas taj komadić Blaženikova smrtnog, prolaznog tijela podsjeća koliko je Bog moćan da je u tom tijelu snagom svoga Duha mogao ostvariti svoje veliko djelo. Nakon toga biskup je pomazao oltar posvećenim uljem kao znak da na njemu prikazuje svoju žrtvu ljubavi Pomazanik, i s njime svi kršteni koji su Pomazanikovi, što označuje ime kršćanin. Pomazano je zatim i dvanaest križeva raspoređenih po zidovima crkve, koji podsjećaju na dvanaestoricu apostola, temelja Isusove Crkve. Na oltar je zatim postavljeno pet žarišta u koje je biskup stavio tamjan te se miomiris uzdigao prostorom crkve u znak žrtve i molitava koje će biti prikazivane na oltaru. Konačno je oltar urešen i pripravljen za euharistijski prinos, upaljene su svijeće i sva svjetla u crkvi, a zvona su oglasila dostojanstvo župne crkve bl. Alojzija Stepinca u Novskoj u koje je ona uspostavljen posvetom.

Pri svršetku pričesti župnik Juraković je zahvalio biskupu Škvorčeviću za čin posvete, a prvopričesnica Ema Filipović predala mu je cvijeće. Biskup je na kraju proglasio da će odsada vjernici Župe bl. Alojzija Stepinca u Novskoj svake godine 2. srpnja slaviti svetkovinu Obljetnice posvete svoje župne crkve. Uz čestitku na posveti župne crkve, biskup im je poželio da svojim sudjelovanjem na svetim slavljima posvjedoče Isusu Kristu koliko su mu vjerni, jer je on svima nama bio vjeran do smrti, i da po krštenju i svim drugim sakramentima koje primaju u ovoj crkvi postaju dionicima njegove pobjede nad smrću. Čestitao je i zahvalio ministru Piletiću na svemu onome što je kao negdašnji gradonačelnik Novske učinio za tu crkvu, prijašnjem gradonačelniku Antunu Vidakoviću, kao i sadašnjoj gradonačelnici Mariji Kušmiš. Zahvalio je i nazočnim bogoslovima, istaknuvši kako je znakovito da je među njima i novljanski bogoslov Ivan Klarić, koji će uskoro biti zaređen za đakona o dvadesetoj obljetnici njihove Župe. Izrazio je radost što će se s nekima od sudionika slavlja ponovno susresti za nekoliko dana u Požegi na spomenu 26. obljetnice utemeljenja Požeške biskupije te je na sve sudionike slavlja zazvao Božji blagoslov.