Služena misa zadušnica za isusovca o. Ivana Fučeka

Predragi u Kristu!

Čuli smo u prvom čitanju kako nas sveti Pavao poučava da nasljedovanje Krista zapravo uključuje izdržljivost, svjedočenje pa i patnju.

Zlopatiti znači strpljivo podnositi neizbježive patnje koje su sastavni dio kršćanskog apostolskog zvanja. Pater Fuček je u svećeničkom i redovničkom životu prihvaćao takvu patnju i pritom pokazao silnu izdržljivost i snagu, unatoč slabašne tjelesne konstitucije. Krist je bio sav smisao njegova života, Krist mu je davao snagu da ga nepokolebljivo slijedi. I konačno, duboko je vjerovao ako s Kristom umre ili bolje reći, ako s njim svakodnevno umire, da će i živjeti zauvijek s njime.

U Evanđelju, izabrani je tekst iz Ivana gdje se govori o kruhu živom koji je s neba sišao, o Kristu Gospodinu. Naš je pokojni subrat svakodnevno blagovao taj kruh od kojega je živio, uvijek misleći na to da će ga Krist kojega prima u euharistiji uskrisiti u posljednji dan. Vjerovao je da je Kristovo tijelo zalog uskrsnuća i našega vječnoga života. Krist već svojom riječju daje vjerniku život koji traje zauvijek, a onda još više u euharistiji Krist je živi kruh i daje nam svoje tijelo i svoju krv prinesenu na križu za život ljudi. Gospodin Isus bio je u životu patra Fučeka u središtu. On je bio njegov biser, njegovo svjetlo, njegov put, njegova radost, njegovo sve. I čeznuo je za nebom u kojem će biti sa svojim Spasiteljem zauvijek. U konačnom će susretu s Kristom biti ispunjene sve njegove čežnje i nadanja.

Kristov lik dok smo na zemlji s mukom se rađa u čovjeku. Sve životne borbe, sve radosti i žalosti služile su samo tome da se suobličimo Kristu i da produbimo životnu vezu s njime. Sve što Isus jest i što ima kroza svu će vječnost biti pokojnikova radost u nebu, a nebo-to je zapravo Isus Krist u osobi. Nebo je ondje gdje je Krist prisutan po vjeri, ufanju i ljubavi. Može se reći da je pater Fuček upravo kroz te tri bogoslovne kreposti već ovdje na zemlji doticao nebesku vječnosti. Ustvari možemo reći da je svaki čovjek već sada u nebu toliko koliko je Krist njegov životni prostor. A u taj je prostor naš pokojni subrat ušao po krštenju, po redovničkim zavjetima, po svećeničkom ređenju, a onda sve dublje u nju urastao usvajajući molitvom, žrtvom, čitavim životom Kristove misli i osjećaje, njegove stavove i shvaćanje. Zato je život s Kristom bio njegov predokus neba već ovdje na zemlji. Dok smo na zemlji naša je muka što nikada ne možemo do kraja pročitati tajnu drugoga čovjeka niti ga uvesti u svoju, ali to nam je i zaštita. Ovakvi kakvi jesmo, nepročišćeni, zatvoreni u sebe, ispunjeni sobom ne možemo, upravo ne smijemo drugoga pustiti u svoj svijet niti nasilno prodirati u njegov.

Poslije smrti sve se iz temelja mijenja. Svatko je do kraja otvoren za drugoga. Ovdje nam je bližnji bio put do Boga, ali i zapreka na tom putu. Tamo će svatko svakome biti čisto ogledalo Božjega sjaja. Uranjat ćemo u Boga tako da ga gledamo licem u lice, ali i na licu drugoga, u srcu svakog dragog čovjeka. Dok smo na zemlji povezuje nas riječ, pogled očiju, izraz lica, pokret ruke. To su naši mostovi. No, oni su izvor nesporazuma. To je mogao doživjeti i naš pokojni subrat. Isus je bio najdivniji u času svojega životnog predanja, u vrhunskom trenutku ljubavi na križu. Mi u svojoj smrti usvajamo to predanje, urastamo u njegovu smrt, ulazimo u njegovu ljubav kao što je on umirući ušao u našu grešnost. Postao nam je bliži no što smo mi samima sebi. Naša je smrt zapravo vrlo slična Isusovoj smrti, ali u isto vrijeme od nje posve različita. I mi prolazimo kroz mrak tjeskobe, kroz bol rastanka, kroz rasap, kroz rušenje kao Isus. To nam je on ostavio. Ali Isus je kroz vrata smrti prolazio sam natovaren grijesima svih ljudi. Spustio se u za nas nedokučive dubine mraka, napuštenosti, na dno poniženja do samog ništavila. Tamo ga ne možemo i ne moramo slijediti. Mi ne umiremo sami. On nas doslovce nosi kroz vrata smrti u Božje naručje. Vjerujemo da je ponio i našega subrata.

Predragi, istaknuo bih u ovom kontekstu dvije oznake našeg pokojnog subrata. On je bio iskreni molitelj i veliki radnik. Pater Fuček je bio čovjek molitve i dubokog pouzdanja u Boga. Nije on obavljao samo propisane molitve, nego i one vlastite, samo njegove preko kojih se predavao Gospodinu cijelim svojim bićem. Da su duhovnost i molitva bili glavni pokretači u njegovu životu vidi se iz sljedeće pojedinosti. Akademske godine 1968./1969. pokrenuo je ovdje na Jordanovcu vjeronauk za studente. Nije počeo s nekakvim bombastičnim i privlačim predavanjima. Ne, nego poučavanjem u molitvi. Na prvim sastancima bilo nas je svega nekoliko, a svakom je poklonio upravo izašlu knjižicu „Uvod u molitvu” velikog talijansko-njemačkog teologa Romana Guardinija. Čitali smo je kroz cijeli ljetni semestar i tumačili, razgovarali o njoj. Sljedeće jeseni kad nas je već bilo više od dvadeset, odveo nas je na duhovne vježbe u Opatiju. Bilo je to prvi put da u našem Domu duhovnih vježbi bude mješovito studentsko društvo. Dotad neviđeno i nečuveno. A onda je počeo pojedinačno voditi studente kroz brojne osobne razgovore, duhovne poticaje, ispovijedanja. Jer kako je sam jednom rekao: bez individualnog rada, vođenja i pratnje, ne može se samo predavanjima izgrađivati duhovni lik kršćanina.

Pater Fuček bio je, kako rekoh, i veliki radnik. Gledajući sa strane, čovjek bi rekao da je čak u svojoj marljivosti i djelatnostima pretjerivao. No, jednom je kazao da će tako raditi dok god bude mogao. I Gospodin ga je nagradio da u svojem tempu doživi duboku starost. Njegovo djelovanje bilo je višestruko: profesor, teolog, pisac, konferansijer, voditelj duhovnih vježbi, davatelj duhovnih vježbi svećenicima, redovnicima, laicima. No kroz sve to, kako reče u jednom intervjuu, nastojao je u prvom redu biti evangelizator. Volio je on biti profesor i predavati, volio je i pisati. To potvrđuje više od tisuću bibliografskih jedinica kojima je u središtu niz od deset knjiga pod naslovom ”Moralno duhovni život”. No, uvijek i svugdje doživljavao se u prvom redu kao svećenik. To je bilo njegovo zvanje koje je prožimalo svu njegovu djelatnost. Kad već nije mogao poći u Indiju za kojom je čeznuo, nastojao je širiti Radosnu vijest u domovini, a onda i u Italiji gdje god je mogao.

Neka Krist Gospodin, koji mu je u životu bio sve, bude i njegova vječna nagrada u nebu. Amen.