Istina je prava novost.

Osijek: Nadbiskup Hranić na Tijelovo pozvao vjernike da postanu „kruh sebedarja“ za druge

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, proslavljena je u četvrtak, 4. lipnja, svečanim misnim slavljem u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Nakon mise uslijedila je tijelovska procesija, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Zbog radova na osječkoj konkatedrali vjernici su Presveti Oltarski Sakrament po prvi put, uz molitvu i pjesmu, pratili Pejačevićevom, Rokovom i Strossmayerovom ulicom do crkve sv. Roka i Nadbiskupskog vikarijata, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U koncelebraciji su bili sveučilišni kapelan osječkog Sveučilišta vlč. dr. Davor Vuković, dekan Osječkog zapadnog dekanata i domaći župnik preč. Matej Glavica, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Nikola Klemen te povjerenik za pastoral mladih i domaći župni vikar Filip Sertić, dok je posluživao đakon Hermann Zinsou Kodjo.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić istaknuo je kako euharistija predstavlja trajni znak Kristove ljubavi i njegove žrtve za spasenje čovjeka te poziva vjernike da po uzoru na Krista svoj život učine darom za druge. Podsjetio je da je Krist „kao trajni znak svoje ljubavi za nas ostavio euharistiju, a u euharistiji samoga sebe, svoju ljubav“, naglasivši kako se vjernici na svakoj misi hrane „ljubavlju Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga“.

Govoreći o otajstvu euharistije, nadbiskup je u homiliji izdvojio njezine tri temeljne dimenzije: zahvalnost, spomen i prisutnost. Sama riječ euharistija znači zahvaljivanje, podsjetio je te rekao: „Kruh koji prinosimo na oltar naša je svakodnevna hrana, s kojom na oltar donosimo svoj život, djela, uspjehe, pa i neuspjehe“, dodavši kako euharistija vjernike uči „blagoslivljati, prihvaćati i ljubiti“.

Posebno je naglasio važnost zahvalnosti i opraštanja, istaknuvši da „ništa ne može i ne smije biti izgubljeno, pa ni onaj koji me uvrijedio, pa ni onaj koji je pao zbog svoje slabosti i grijeha“.

Govoreći o drugoj dimenziji euharistije – spomenu – nadbiskup Hranić pojasnio je kako se kršćani u slavlju mise spominju Kristove muke, smrti i uskrsnuća, po kojima su oslobođeni od grijeha i smrti. U tom je kontekstu upozorio na pogrešno shvaćanje slobode koje se često poistovjećuje s individualizmom i neovisnošću o drugima.

„Sloboda se ne sastoji u samodostatnosti, u kidanju veza s drugima, u zaboravu na druge ljude ili u ravnodušnosti prema drugima“, rekao je. Istaknuo je kako se istinska sloboda nalazi u otvorenosti prema bližnjemu te zaključio: „Isus Krist bio je istinski slobodan. Slobodan i od sebe do te mjere da je svoj život dao za nas. To je sloboda. Biti slobodan od sebe, biti slobodan za druge.“

Treću dimenziju euharistije đakovačko-osječki nadbiskup opisao je kao Kristovu stvarnu prisutnost među ljudima. Naglasio je kako euharistija objavljuje Boga koji je blizak čovjeku, koji ga prati i ne napušta te vjernike poziva na blizinu i solidarnost s drugima.

Citirajući sv. Leona Velikoga, podsjetio je da „naše dioništvo u Tijelu i Krvi Kristovoj nema drugi cilj nego da postanemo ono što blagujemo“, pojasnivši kako se vjernici pričešćuju da bi postali poput Krista – „kruh za druge“.

Pojasnio je zatim kako tijelovska procesija nije samo vanjski čin pobožnosti, nego javno svjedočanstvo vjere i spremnosti na služenje bližnjima.

„Hodajući u euharistijskoj procesiji, svjedočimo da želimo biti takvi ljudi, poput Isusa kojega smo primili i za kojim hodamo“, rekao je nadbiskup te pozvao vjernike na ispit savjesti o vjerodostojnosti vlastitoga kršćanskog života, upozorivši da procesija gubi smisao ako se iz života vjernika ne može iščitati Kristova prisutnos

Svetkovina Tijelova istodobno je produbljenje vjere u Kristovu prisutnost u euharistiji i poziv na odgovornost da svaki kršćanin postane „kruh sebedarja za druge“ te da se to jasno prepoznaje u njegovu svakodnevnom životu, zaključio je nadbiskup Hranić.

Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja i tijelovske procesije animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura i Dalibora Ratića.

Tijekom procesije vjernici su se zaustavili uz četiri uređene sjenice – uz osječku konkatedralu, kraj križa u Pejačevićevoj ulici, kod crkve sv. Roka te ispred ulaza u Nadbiskupski vikarijat. Presveti Oltarski Sakrament, zajedno sa svećenicima i brojnim okupljenim vjernicima, uz bacanje latica ruža pratili su i ovogodišnji prvopričesnici.