„Kultura je odraz vjere naroda. Odnos čovjeka prema Bogu nužno se pretače u kulturu te je ta ista kultura ozračje koje oblikuje nadolazeće generacije. Vjerom prožeto stvaralaštvo, s iskustvom Boga, jedan je od najsnažnijih oblika evangelizacijskog djelovanja, a vjera, koja se ne pretače u različite oblike stvaralaštva, nije potpuno prihvaćena ni življena. Autentični je vjernik praktični evangelizator. Evangeliziran čovjek sam počinje evangelizirati. Nemoguće je zamisliti da je netko Riječ prihvatio i predao se Kraljevstvu, a da sam ne počne apostolski djelovati“, rekao je mr. Jakobfi. Nastavljajući izlaganja o evangelizacijskoj prisutnosti i djelovanju Crkve u društvenom životu, kroz socijalno „povećalo“ i vrijednostima utemeljenim u crkvenim dokumentima te poglavito u „Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske“, Jakobfi je govorio o Crkvi i kulturi, jednoj od važnih sinodalnih tema čije je polazište čovjek, dok je ujedno „temeljna želja Sinode da svaki član Crkve postane svjestan svojega identiteta i ostvari svoje kršćansko poslanje“. Tribina je zaključena praktičnim smjernicama za život župe u kulturološkom smislu.

Razmatrajući korelaciju čovjeka ucijepljenoga u baštinu kulture, predavač je podsjetio kako je čovjek biće kulture, no istovremeno „čovjek je siromašan nagonima i tjelesnim sposobnostima (npr. ne može letjeti); u trajnom je trostrukom odnosu (s prirodom, s drugima osobama/Bogom i sa sobom); svjestan je, kreativan i slobodan“. „Čovjek je biće u nastajanju (GS 53). Vlastitost je ljudske osobe da jedino putem kulture ostvaruje pravu i potpunu čovječnost. Kultura je sve ono čime čovjek izgrađuje i razvija mnogostruke svoje duhovne i tjelesne darove. Također, čini sve čovječnijim društveni život u obitelji, društvu i institucijama. Kultura izražava, komunicira i čuva u svojim djelima velika duhovna iskustva i težnje u korist cijelomu čovječanstvu“, razložio je Jakobfi te predočio povijesnu i socijalnu dimenziju kulture.

„Vjera i kultura (Izjave i odluke 191) uzajamno se prožimlju jer kao vjernici prepoznajemo da kultura postaje odraz vjere. Iskustvo Boga u svom rastu polako prenosim(o) u sam život. Naše stvaralačko djelovanje (kulturu stvaram), ukoliko je prožeto vjerničkom ‘zasoljenošću’, najbolji je način evangelizacije… Suprotan je kršćanstvu svaki oblik obezvrjeđivanja intelektualnog pristupa društvenoj i religioznoj stvarnosti. Od vjernika se očekuje da (u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima) budu osjetljivi za idejna i društvena strujanja te za znanost“, rečeno je. U diskusiji je bilo riječi o tome kako vjernik svjestan svoga vjerničkoga identiteta ostvaruje vlastito laičko poslanje u kulturi. Sudionici tribine složili su se činjenicom da je „Bog poslao mene da ga utjelovim u stvarnosti“ i zato valja izići iz okvira samodostatnosti (u smislu Bog-ja-moja župa/udruga) pridonoseći da svijet bude prožet evanđeoskim vrijednostima. U tom poslanju važan je autentični vjernik-evangelizator (EN 24; Izjave i odluke 1; 192) i župa kao mjesto kulturnoga i župnoga rasta. Tribina je zaključena upoznavanjem s praktičnim naputcima za život župe (Izjave i odluke 194 i 195) koja treba, primjerice, organizirati tribine, seminare i savjetovanja s djelatnicima u društvenom i kulturnom životu o temama (društvenog života, kulturnog života, Socijalnog nauka Crkve). „Župa treba otkrivati, pomagati i pratiti darovite mlade osobe; pomagati i pratiti vjerski, idejni intelektualni, umjetnički rast župljana; uključiti u svoj život nositelje društvenog i kulturnog života kroz organiziranje poduka (npr. sviranja, stranih jezika). Župna crkva treba barem jednom godišnje postati izložbeni i koncertni prostor. Župa je mjesto gdje se i svjetovne teme promišlja na vjerski način“, zaključio je Jakobfi.