Solidarnost s duševnim bolesnicima i njihovim obiteljima

Draga braćo i sestre,

U subotu 11. veljače 2006., dok liturgija obilježava Blaženu Djevicu Lurdsku, održat će se 14. svjetski dan bolesnika. Protekle godine ovaj je Dan obilježen u marijanskom svetištu Mvolye u gradu Yaounde, a tom su prigodom vjernici i njihovi pastiri, u ime čitavoga afričkog kontinenta, iznova potvrdili svoju pastoralnu zauzetost za bolesnike. Sljedeći će se Dan bolesnika održati u Adelaidi u Australiji, a vrhunac će njegovog obilježavanja biti euharistijsko slavlje u katedrali posvećenoj svetom Franji Ksaverskom, neumornom misionaru naroda Istoka. Tom prigodom, Crkva se namjerava osobitom skrbi približiti onima koji trpe, prizivajući pozornost javnoga mnijenja na probleme povezane s duševnim tegobama, koje pogađaju već petinu čovječanstva, te predstavljaju istinsku socijalnu i zdravstvenu nepogodu.

Spominjući se pažnje koju je moj časni prethodnik Ivan Pavao II. svake godine poklanjao ovom Danu, i ja, draga braćo i sestre, želim u duhu biti prisutan na Svjetskom danu bolesnika, kako bih se zaustavio i promislio, zajedno sa sudionicima toga skupa, o stanju u kojem se nalaze duševni bolesnici u svijetu, te potakao zauzetost crkvenih zajednica u svjedočenju Gospodinova brižnoga milosrđa.

U mnogim zemljama još ne postoji zakonodavstvo o tom pitanju, dok u drugima nedostaje jasna politika u korist duševnoga zdravlja. Valja potom primijetiti da produženje oružanih sukoba u raznim krajevima svijeta, višekratne strahovite prirodne katastrofe, kao i širenje terorizma, osim što uzrokuje potresan broj smrtnih slučajeva, kod mnogih preživjelih dovodi i do nemalih psihičkih trauma koje se ponekad teško ispravljaju.

U zemljama visoke ekonomske razvijenosti, zatim, u izvorištu novih oblika duševnih oboljenja stručnjaci prepoznaju i negativan utjecaj krize moralnih vrijednosti. Takvo stanje pospješuje osjećaj usamljenosti, dok se potkapaju, pa čak i rasformiraju, tradicionalni oblici društvene kohezije, počevši od ustanove obitelji, te se zanemaruju bolesnici, posebice duševni, koje se često smatra teretom za obitelj i zajednicu. Htio bih ovdje iskazati priznanje svima koji, na različite načine i na raznim razinama, djeluju kako ne bi nestao duh solidarnosti, te se očuva u preuzimanju brige o ovoj našoj braći i sestrama, nadahnjujući se na uzornim ljudskim i evanđeoskim načelima.

Ohrabrujem stoga napore svih onih koji se zauzimaju da svi duševni bolesnici imaju pristup neophodnoj njezi. Nažalost, u mnogim su dijelovima svijeta usluge potrebne ovim bolesnicima manjkave, nedostatne ili u stanju rasapa.

Društvena okolina ne prihvaća uvijek duševne bolesnike u njihovim ograničenjima, te se i zbog toga bilježe teškoće u iznalaženju potrebne ljudske snage i financijskih sredstava. Primjećuje se potreba boljeg integriranja prikladne terapije i novoga senzibiliteta pred teškoćama, čime bi se djelatnicima u tome sektoru omogućilo učinkovitije pomaganje takvim bolesnicima i njihovim obiteljima, koje same ne bi bile u stanju prikladno slijediti svoje najbliže s teškoćama. Predstojeći Svjetski dan bolesnika prava je prilika da se izrazi solidarnost s obiteljima koje preuzimaju brigu o duševno bolesnim osobama.

Htio bih se sada obratiti i vama, draga braćo i sestre koji ste pogođeni bolešću, kako bih vas pozvao da svoje trpljenje, skupa s Kristom, prinesete Ocu, sigurni da je svaka kušnju, ako se s mirom prihvati, zavrjeđuje i privlači božansku naklonost nad čitavo čovječanstvo. Izričem svoje priznanje svima koji vam pomažu u centrima u kojima boravite, u “dnevnim bolnicama”, u dijagnostičkim i lječilišnim odjelima, te ih potičem da nastoje kako, onima koji su toga potrebni, nikad ne bi uzmanjkala medicinska, socijalna i pastoralna pomoć koja poštuje dostojanstvo vlastito svakoj ljudskoj osobi. Crkva posebice djelovanjem kapelana, neće propustiti da vam ponudi svoju pomoć, budući da je svjesna svoga poziva na pokazivanje ljubavi i brige Kristova prema svima koji trpe i prema onima koji se o njima brinu. Pastoralnim djelatnicima, dobrovoljnim udrugama i organizacijama preporučam da podupru, kroz konkretne oblike pomoći i inicijative, obitelji koje na skrbi imaju duševno bolesne.

Želja mi je da prema njima raste i da se širi kultura prihvaćanja i solidarnosti, zahvaljujući i prikladnim zakonima kao i sanitarnim programima koji će predvidjeti dovoljna sredstva za svoju konkretnu primjenu. Više no ikad žurno je potrebno obrazovanje i dodatno obučavanje djelatnika koji rade u jednom tako osjetljivom sektoru društva. Svaki kršćanin, prema vlastitim zadacima i odgovornostima, pozvan je dati i svoj doprinos kako bi dostojanstvo naše braće i sestara bilo priznato, poštovano i promicano.

Duc in altum! – Izvezi na pučinu! – Ovaj Kristov poziv Petru i apostolima upućujem crkvenim zajednicama raširenim po svijetu, a posebice svima koji su u službi bolesnika, da, uz pomoć Marije koja je Salus infirmorum – Zdravlje bolesnih – svjedoče dobrotu i očinsku brigu Božju. Blažena Djevica Marija neka utješi sve koji su opterećeni bolešću, te podrži one koji im, poput dobroga Samarijanca, vidaju tjelesne i duhovne rane. Svima jamčim spomen u svojoj molitvi, dok vam rado upućujem svoj blagoslov.

Vatikan, 8. prosinca 2005.
papa Benedikt XVI.