Grad Salona i početci salonitanske Crkve

Salona je započela svoju povijest nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja kao važna luka i trgovište na istočnoj obali Jadranskoga mora. Prvo oblikovanje u grad zacijelo zahvaljuje grčkim trgovcima i kolonistima. Pod rimsku je vlast došla vjerojatno 78. ili 77. godine prije Krista. Gaj Julije Cezar uzdigao ju je na razinu rimske kolonije. Ona se potom razvila u veliki lučki grad usporediv s tada najvažnijim gradovima na obalama Jadranskoga mora: Akvilejom i Ravenom, u glavni grad rimske pokrajine Dalmacije i jedno od glavnih upravnih, gospodarskih i novčarskih središta tadašnjega velikog Ilirika.

Kršćansku su poruku u ovim krajevima prenosili apostolski učenici i njihovi suradnici kao i neki vjernici laici koji su s bliskog Istoka, s prostora jugoistočnog Sredozemlja i iz Italije stizali u taj grad te u njemu boravili. Kršćana je u Saloni vjerojatno bilo već sredinom 1. stoljeća, a organizirana kršćanska zajednica s biskupom na čelu bila je oblikovana u drugoj polovini stoljeća. Tada je u Dalmaciju putovao sv. Tit, jedan od učenika i najužih suradnika apostola Pavla (usp. 2 Tim 4, 10), zacijelo radi čvršćeg organiziranja te zajednice i širenja vjere diljem pokrajine.

Salonitanska će Crkva postati poznata i glasovita najviše po svojim svetim mučenicima: biskupima Venanciju i Dujmu, svećeniku Asteriju, đakonu Septimiju, obrtniku Anastaziju (Stašu) i drugima, koji su zbog ustrajne vjernosti Kristu pogubljeni u doba Valerijanova i Dioklecijanova progona kršćana.

Salonitanski biskup sv. Dujam

Najslavniji je i poslije od svih svetih Salonitanskih mučenika najštovaniji bio i ostao mjesni biskup sv. Dujam, u nas najčešće pučki zvan Duje (izvorno latinski Domnius i Domnio). Kasnija legenda ga je navodila kao rodom Antiohijca, jer ga je prikazala učenikom apostola Petra, iako je on najvjerojatnije rođen u Saloni na što upućuje činjenica da je njegov sinovac ili nećak Primus bio jedan od njegovih prvih nasljednika (Primus episcopus nepos Domnionis martyris). Dujam je svoj život neustrašivo položio za vjeru 10. travnja 304. godine, upravo na dan u koji se te godine slavio uskrsni ponedjeljak. O tomu nadnevku svjedoči natpis uklesan na ploči koju su nakon prestanka progona salonitanski kršćani postavili blizu njegova groba. Taj nadnevak njegova mučeništva upisan je u najstarije martirologije sveopće Crkve. Nakon Dioklecijanova i Maksimijanova odreknuća (305.) taj najveći i najkrvaviji progon kršćana bio je u zapadnom dijelu Carstva brzo obustavljen a kršćanskoj vjeri je dogovorom novih careva Konstantin i Licinija na sastanku održanom 313. godine u Milanu priznata jednakopravnost s rimskom i svim drugim religijama. Nakon toga su Dujmovi štovatelji iznad njegova groba u predjelu poslije nazvanomu Manastirine podigli skromnu kapelu, a početkom 5. stoljeća veliku baziliku.

Njegovo štovanje bilo je stoljećima vrlo živo diljem nekadašnje rimske Dalmacije od Kotora do Osora, a ne samo u Saloni i potom Splitu i Splitskoj nadbiskupiji. Njegov se spomendan oficijem i misom slavio poslije i u Lateranskoj bazilici u Rimu, papinoj katedrali

Od Salone do Splita i Rima

Nakon što je stara Salona u avarsko-slavenskoj navali oko 614. godine opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanovoj palači u Splitu. Ti salonitanski kršćani obnovili su uz odobrenje Svete Stolice svoju nekadašnju nadbiskupiju, ali ne više sa sjedištem u napuštenoj Saloni nego u svome novom boravištu – Splitu. Ona je sve do 12. stoljeća nerijetko zvana Salonitanskom pa tako i u buli pape Inocenta II. iz 1138. godine, sačuvanoj u izvorniku. Ivan Ravenjanin, prvi nadbiskup obnovljene Solinske nadbiskupije u novom sjedištu, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju. To se po svoj prilici dogodilo između 642. i 650. godine. Ostaci tijela svetoga Dujma preneseni iz groba u opljačkanoj i spaljenoj bazilici na Manastirinama u splitsku katedralu u kojoj se i danas nalazi, pa se ona po Dujmovim relikvijama najčešće naziva katedralom svetoga Dujma. Opat Martin, izaslanik pape Ivana IV. podrijetlom Dalmatinca ponio je 1642. godine u Rim male dijelove ostataka njegovih i ostalih salonitanskih mučenika, koji se štuju u posebnoj kapeli podignutoj tada uz lateransku krstionicu, u čijoj su apsidi na mozaiku prikazani njihovi likovi.

Makarska biskupija

Biskupija sa sjedištem u rimskom gradiću Mucurumu osnova je na salonitanskom crkvenom pokrajinskom saboru održanom 533. godine. Tada je izabran i njezin prvi biskup imenom Stjepan, ali joj nakon toga u povijesnim vrelima nema spomena sve do trećega desetljeća 14. stoljeća. Vjerojatno je zbog posljedica žestokih ratova vođenih sredinom 6. stoljeća i potom vala velike seobe naroda prestala postojati. Makarska je biskupija ponovno osnovana početkom 14. stoljeća najvjerojatnije nastojanjem tada moćnih knezova Bribiraca na čelu s banom Pavlom. Prvi po imenu poznati njezin biskup Valentin nije poslije sloma Bribiraca uspio učvrstiti svoje sjedište u Makarskoj pa je stolovao u nedalekom Omišu, dok se 1347. godine nije odrekao biskupske službe. Od tada Makarska biskupija nije imala rezidencijalnoga biskupa sve do 1615. godine, kad je za biskupa dobila domaćeg sina fra Bartula Kačića. Ni on pod tadašnjom osmanskom vlašću nije uspio razviti biskupijske ustanove, ali je redovito djelovao na njezinu području i šire boraveći u svom rodnom mjestu Bristu i u Zaostrogu. Redovite biskupijske ustanove nisu uspjeli razviti ni dvojica njegovih nasljednika fra Petar Kačić i fra Marijan Lišnjić. To je ostvareno tek pod mletačkom vlašću početkom i tijekom 18. stoljeća brigom biskupa Nikole Bijankovića i dvojice njegovih nasljednika. Provedbom bule pape Leona XII. Locum Beati Petri iz 1828. godine, iznuđene od carskoga dvora u Beču, ta je biskupija 1830. godine na neobičan način pridruženjem Splitskoj izgubila svoju samostalnost. Od tada su im bili isti biskup, isti Biskupski ordinarijat, isto svećenstvo, granice Makarske biskupije su ostale nepromijenjene, a u Makarskoj konkatedrala, konkatedralni kaptol i posebni generalni vikar, čiji je prepošt u pravilu trebao biti pomoćni biskup, a često i bio. Taj oblik ustroja dokinut je uspostavom Splitsko-makarske nadbiskupije 1969. godine.

Trogirska biskupija

Trogirski biskup prvi put se spominje početkom 8. stoljeća, ali od tada do sredine 11. stoljeća, kad je za trogirskog biskupa izabran osorski benediktinac sv. Ivan, nema spomena ni toj biskupiji ni njezinim biskupima. Trogir je od tada imao vlastite biskupe sve do godine 1821., kad se Anton Pineli, posljednji u nizu, odrekao. Potom je 1830. provedbom bule Locum Beati Petri iz 1818. godine ta biskupija ukinuta. Trogir sa svojom širom okolicom, Kaštelima i otočkim župama pripao je Splitskoj biskupiji, a dio njezina zapadnog primorja i zagorske župe Šibenskoj. U bivšoj trogirskoj katedrali od tada je mjesto katedralnoga zborni kaptol, čiji su prepošti na traženje Trogirana odlukom Svete Stolice uz pristanak carskoga dvora imali od 1880. godine naslov počasnoga mitronosnog opata sve do 1967. godine, kad su odlukom pape Pavla VI. takvi počasni naslovi ukinuti.

Novo crkveno značenje Solina i njegove župe Gospe od Otoka

Solin od vremena turskih provala i zaposjednuća do mletačkog osvajanja 1648. godine nije postojao kao naselje i župa, jer je bio poprište borbi turskih četa s uskočkima a povremeno i s mletačkima. Od tada je polako napučivan, ali sjedište župe bilo je sve do 1811. u susjednom Vranjicu. Nakon podizanja tvornica cementa na njegovu tlu broj je solinskih stanovnika sve više rastao tako da su diobom župe Gospe od Otoka s vremenom osnovane još dvije. Odavno je bio na glasu po otkrićima općenito rimskih spomenika, a napose starokršćanskih bazilika i groblja a potom i temelja starohrvatskih crkava iz vremena hrvatskih kraljeva.

Jedno od najvećih crkvenih slavlja u svojoj dugoj povijesti doživio je 12. rujna 1976. Bio je to veliki hrvatski i kršćanski jubilej: 1300 godina kršćanstva u Hrvata i 1000. obljetnica podizanja Gospine crkve i smrti kraljice Jelene. Glavnom slavlju prethodila su tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci iz nedjelje u nedjelju hodočašća vjernika iz svih biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pod vodstvom njihovih biskupa i svećenika. Napokon je 12. rujna na prostoru oko crkve Gospe od Otoka održano središnje slavlje s procesijom, u kojoj je nošen lik Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, sa svečanom svetom misom i završnom posvetnom molitvom. Predvodio ga je kardinal Franjo Šeper kao izaslanik sv. pape Pavla VI. uz sudjelovanje hrvatskih biskupa i izaslanika biskupskih konferencija iz europskih država, nekoliko stotina svećenika iz svih hrvatskih krajeva i, prema ondašnjoj procjeni, stotinjak tisuća drugih hodočasnika. Crkvu u Italiji predstavljao je kardinal Albino Luciani, kasniji papa bl. Ivan Pavao I.

Posjet pape Ivana Pavla II. Splitu i Solinu 1998. godine

U okviru svoga drugog apostolskog putovanja u Hrvatsku, papa sv. Ivan Pavao II. je 4. listopada 1998. na splitskom Žnjanu predsjedao je veličanstvenim euharistijskim slavljem u povodu proslave 1700. obljetnice grada Splita. Papu je dočekalo oko pola milijuna vjernika među kojima je bilo i oko 50 tisuća vjernika iz susjedne Bosne i Hercegovine, te brojni Hrvati iz dijaspore.

Papa je u propovijedi istaknuo da su „Split i Solin dva mjesta posebno važna u razvoju kršćanstva u ovdašnjim krajevima, najprije u rimskom, a potom u hrvatskom razdoblju te dozivlju u pamet dugu i divnu povijest vjere od apostolskih vremena do naših dana“. Potičući nazočne vjernike na hrabro življenje vjere, Papa je zaključio: „Nema djelotvornoga svjedočanstva bez duboko življene vjere, bez života ukorijenjena u Evanđelju i prožeta ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, po primjeru Isusa Krista.“

Istoga dana navečer, pred crkvom Gospe od Otoka u Solinu, održan je susret Svetoga Oca s desecima tisuća mladih vjernika, s vjeroučiteljima i predstavnicima crkvenih udruga i pokreta. U obraćanju Papa je, među ostalim, kazao nazočnima: „Ovdje je vrelo vašega identiteta. Ovdje su vaši duboki kršćanski korijeni. Ovo je mjesto koje svjedoči o vjernosti katolika ovih krajeva Kristu i Crkvi.“

Ove se godine navršila 25. obljetnica njegova posjeta.

Popis splitskih biskupa

POPIS SALONITANSKIH BISKUPA

1. sv. Venancije (oko 250. – 257.)
2. sv. Domnius (Dujam) (284. – 304.)
3. Primus (oko 304. – 325.)
4. Maksim I. (oko 326. – 346.)
5. Leoncij (oko 365. – 381.)
6. Gajan (oko 381. – 391.)
7. Simferij (oko 391. – 405.)
8. Hezihij (oko 405. – 426.)
9. Pashazij (oko 426. – 443.)
10. Cezarij (oko 443. – 460.)
11. Justin (oko 460. – 473.)
12. Glicerij (oko 474. – 480.)
13. Honorij I. (oko 481. – 505.)
14. Januarij (oko 505. – 510.)
15. Stjepan (oko 510. – 527.)
16. Honorij II. (oko 528. – 547.)
17. Frortinijan (oko 547. – 554.)
18. Petar (oko 554. – 562.)
19. Probin (oko 562. – 566.)
20. Natalij (oko 582. – 592.)
21. Maksim II. (oko 596. – 610.)
22. Teodor (oko 610. – 614.)

POPIS SPLITSKIH BISKUPA I NADBISKUPA

Splitski nadbiskupi

23. Ivan I. Ravenjanin (u 7. stoljeću)
24. Ivan II. (oko 787.)
25. Petar II. (840. – 860.)
26. Justin (860. – 876.)
27. Marin (881. – 886.)
28. Teodozije dotada Ninski (887. – 890.)
29. Petar III. (oko 893. – 912.)
30. Ivan III. (oko 914. – 925.)

Splitski nadbiskupi i metropoliti

31. Ivan IV. (925. – 928.)
32. Martin II. (oko 970. – 1000.)
33. Pavao (oko 1015. – 1030.)
34. Dabral (oko 1030. – 1050.)
35. Ivan V. (oko 1050. – 1059.)
36. Lovro Dalmatinac (1059. – 1099.)
37. Krescencije Rimljanin (oko 1100. – 1112.)
38. Manasses (1112. – 114)
39. Gaudij Splićanin (1136. – 1158.)
40. Absalom (1159. – 1161.)
41. Petar VI. (1161. – 1166.)
42. Gerard (1167. – 1175.)
43. sv. Rajnerij Arnir, mučenik (1175. – 1180.)
44. Petar VII. Citilen (1185. – 1187.)
45. Petar VIII. (1188. – 1196.)
46. Bernard I. iz Perugie (1200. – 1217.)
47. Guncel (1220. – 1242.)
48. Hugrin (1245. – 1248.)
49. Rogerij iz Apulije (1249. – 1266.)
50. Ivan VI. de Buzad (1266. – 1294.)
51. Jakov (1294. – 1297.)
52. Petar IX. (1297. – 1324.)
53. Balijan (1324. – 1328.)
54. Dominik Lukaris, Splićanin (1328. – 1348.)
55. Ivan VI. (1348.)
56. Hugolin de Malabranca (1349. – 1388.)
57. Andrija Benzis iz Gualda (1388. – 1402.)
58. Peregrin iz Aragonije (1403. – 1409.)
59. Dujam II. de Judicibus, Splićanin (1410. – 1420.)
60. Petar X. Dišković iz Paga (1420. – 1426.)
61. Franjo Malipiero (1427. – 1428.)
62. Bartol I. Zabarella, kardinal (1428. – 1439.)
63. Jakobin Badoer (1439. – 1451.)
64. Lovre II. Zanne (1452. – 1473.)
65. Ivan VII. Zanetin (1474. – 1476.)
66. Petar XI. kardinal Foscari (1476. – 1479.)
67. Bartol II. Averoldi (1479. – 1503.)
68. Bernard II. Zanne (1503. – 1514.)
69. Andrija II. Corner (1527. – 1536.)
70. Marko Cornello (1536.)
71. Alojzije Michieli (1566. – 1575.)
72. Ivan Dominik Marcot Foconio (koadjutor 1575., nadbiskup 1582. – 1602.)
73. Markantun de Dominis (1602. – 1616.)
74. Sforza Ponzoni (1616. – 1640.)
75. Leonard Bondumier (1641. – 1668.)
76. Bonifacije Albani (1668. – 1678.)
77. Stjepan I. Cosmi (1678. – 1707.)
78. Stjepan II. Cupilli (1708. – 1719.)
79. Ivan Krstitelj Laghi (1720. – 1730.)
80. Antun Kadčić (1730. – 1746.)
81. Pacifik Bizza (1746. – 1756.)
82. Nikola Dinarić (1756. – 1765.)
83. Ivan Luka de Garagnin (1765. – 1783.)
84. Lelije Cippiko (1784. – 1807.)

Splitsko-makarski biskupi

85. Pavao Klement Miošić (1830. – 1837.)
86. Josip Godeassi (1840. – 1843.)
87. Alojzije Marija Pini (1844. – 1865.)
88. Marko Kalođera (1866. – 1888.)
89. Filip Frano Nakić (1889. – 1910.)
90. Antun Đivoje (1911. – 1917.)
91. Juraj Carić (1918. – 1921.)
92. Kvirin Klement Bonefačić (1923. – 1954.)
93. Frane Franić (apostolski upravitelj 1954.-1960, biskup 1960. – 1969.)

Splitsko-makarski nadbiskupi

94. Frane Franić, nadbiskup (1969. – 1988.)
95. Ante Jurić (1988. – 2000.)
96. Marin Barišić (2000. – 2022.)
97. Dražen Kutleša (2022. – 2023.)
98. Želimir Puljić, apostolski upravitelj (2023.)
99. Zdenko Križić (2023.)