Misu su koncelebrirali prepošt požeškoga Stolnog kaptola Ivica Žuljević te velički župnik i kanonik Dražen Akmačić.

Uime ravnateljice Mirjane Novak i svih sudionika mise pozdrav biskupu uputila je Marija Petrović. Zahvalivši na dobrodošlici, biskup je s poštovanjem i radošću pozdravio sudionike slavlja. Podsjetio ih je da je na ovaj dan prije 27 godina – 5. srpnja 1997. – papa Ivan Pavao II. osnovao Požešku biskupiju i imenovao njezina prvog biskupa. Čestitao im je tu obljetnicu te im je zahvalio za sve ono što su tijekom minulih godina svojom molitvom i žrtvom nastojali činiti za njezino dobro. Prisjetio se kako je spomenutog dana u podne, kad je objavljena vijest o osnutku Požeške biskupije i njegova imenovanja za prvoga požeškog biskupa, bio na Kamenitim vratima u Zagrebu, povjeravajući Isusovoj Majci novu biskupiju i svoje pastirsko služenje.

Izrazio je zahvalnost što su mu štićenici ovoga Doma tijekom minulih 27 godina bili sasvim posebna potpora svojom zajedničkom dnevnom molitvom krunice i svojim hodočašćima, napose u Voćin. Kazao je da je to razlog zbog kojeg je poželio upravo s njima molitveno proslaviti ovaj dan. Dodao je da je zasluga ondašnjeg veličkog župnika Mirka Roginića te ravnatelja Doma što je on od prvih dana svoje biskupske službe redovito po nekoliko puta godišnje dolazio u tu ustanovu, čiji su korisnici pratili njegovo djelovanje. Posvjedočio je da je to osjećao kao posebnu duhovu potporu koja mu je davala snagu u njegovu poslanju. Pozvao ih je da u ovu misu uključe sve štićenike i djelatnike ovog Doma koji su rado vršili navedenu plemenitu službu. Podsjetivši ih da se ovaj dan slavi blagdan sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola i zaštitnika Europe, kazao je da je papa Ivan Pavao II. na početku Apostolskog pisma o osnutku Požeške biskupije naznačio da je razlog njezina osnivanja u tom da bi se preslavno djelo evangelizacije, koje su provodila sveta braća Ćiril i Metod, novom snagom promaknulo na našim prostorima. Pozvao ih je na molitvu da Bog novom požeškom biskupu Ivi Martinoviću udijeli božansku pomoć kako bi mogao nositi sve terete povezane s biskupskom službom.

U homiliji biskup je najprije govorio o sv. braći Ćirilu i Metodu, kazavši da su njih dvojica u 9. stoljeću željeli biti cjelovito Isusovi, naviještati njegovu pobjedu nad smrću i Božje kraljevstvo, ne ustima i jezikom, nego vlastitim životom. Podsjetio je da su bili Grci rođeni u Solunu, završili onodobne najbolje škole u Carigradu, u želji i nastojanju da postanu vjerni izvršitelji Isusova evanđeoskog naloga: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje svemu stvorenju!“ Na poticaj carigradskog cara Mihajla krenuli su među slavenske narode, dospjeli u Moravsku i ondje Slavenima naviještali evanđelje na njihovu jeziku te su im u tu svrhu oblikovali pismo, preveli svete knjige na njihov jezik, da im Riječ Božja i slavljenje Boga u svetoj liturgiji bude što bliže. Tim svojim djelovanjem izazvali su zavist kod Germana, kršćana njemačkog govora, koji su ih na različite načine željeli spriječiti u nastojanju. Stoga njih dvojica odlaze u Rim, gdje ih je papa Hadrijan II. primio s najvišim crkvenim počastima, potvrdivši svojim autoritetom njihova evangelizacijska nastojanja te im je u bazilici Sv. Marije Velike službeno uručio svete knjige pisane na staroslavenskom jeziku, po svemu sudeći glagoljskim pismom koje smo i mi baštinili u pojedinim dijelovima Hrvatske. Ćiril koji se u međuvremenu zamonašio, umro je u Rimu 869. godine i bio pokopan u bazilici sv. Klementa, gdje je njegov grob sačuvan do danas. Metod je u Rimu bio zaređen za biskupa, vratio se u Moravsku i čini se ondje stolovao u gradu Velehradu, a po nekoj tradiciji boravio je i u Srijemu. Gdje god je bio, založio je sebe kao pravi pastir za dobro dušâ za koje je Gospodin Isus položio svoj život na križu. Tako su se njih dvojica braće našla zajedno s Isusom na njegovu djelu naviještanja kraljevstva nebeskog, ustvrdio je biskup. Kazao je da im ovaj dan žele iskazati zahvalnost, „svjesni da bismo mi na ovim prostorima bili osiromašeni bez njihove baštine, koju s pravom nazivamo ćirilometodska, a koja nije svediva samo na glagoljicu i ćirilicu kao pismo koje potječe od njih ili od njihovih učenika.“

Biskup je ustvrdio kako su se sveta braća svojim djelovanjem uključili u ono djelo koje je Isus povjerio svojoj Crkvi po služenju apostola i njihovih suradnika, na što upućuje i misno evanđelje. Podsjetio je kako je Isus imao najuži krug dvanaestorice učenika, nazvanih apostolima, koji su stalno bili s njime te su očevidci svega onoga što je on govorio i činio. Njihov broj podsjeća na dvanaest plemena Izraelovih, koji su bili temelj staroga Božjeg naroda. No, Isus je imao i širi krug od sedamdesetorice ili sedamdeset i dvojice učenika – kako piše u naviještenom evanđelju – koji je slao u veliku žetvu kraljevstva Božjega za koju nedostaje radnikâ. Podsjeća to na sedamdesetoricu starješina koje je Gospodin dao Mojsiju da mu pomažu u vodstvu njegova naroda. Očito je da Isus uspostavom Dvanaestorice i sedamdesetorice cilja na novi Božji narod, Crkvu u kojoj vjernici postaju dionici njegova djela spasenja. Gospodin Isus treba takve radnike kakvi su bili sv. Ćiril i Metod, i kakvih je bilo mnogo tijekom četrnaest stoljeća kršćanstva u našem hrvatskom narodu, ustvrdio je biskup. Pojasnio je da su to bili ljudi koji su u našu ljudsku prolaznost, nemoć i smrtnost ugradili Božju moć koja se očitovala u Isusovu križu i u njegovu uskrsnuću kao pobjednička snaga i nad samom smrću. Takvi ljudi Božju su baštinu na ovim našim prostorima zasadili, uzdržali i učvrstili, za nju u Isusu Kristu bili spremni i umirati te mi danas po njima imamo svoje prepoznatljivo lice. Među takve su se ljude na svoj način u novije doba svrstali i naši hrvatski branitelji, jer su bili spremni položiti i svoje živote za našu slobodu, uvjereni da time ne gube ništa, nego sve dobivaju. Izrazio je uvjerenje da se i sudionike slavlja može svrstati među radnike kakve želi Gospodin Isus, zato što su oni, kao i njihovi prethodnici u ovoj ustanovi, tijekom minulih 27 godina bili molitelji za Požešku biskupiju i njezina biskupa. Molitva je, naime, najsnažnije djelo kojim se najviše ostvaruje, jer u njoj sve naše nemoći, našu prolaznost i smrtnost povjeravamo Bogu, Isusu Kristu i njegovoj pobjedi nad smrću, i na taj način Bog našoj ljudskoj slabosti daje svoju božansku čvrstinu. Molitva je najvažniji posao koji valja izvršiti svakoga dana, ustvrdio je biskup.

Povezujući to s Božjom riječju iz prvog čitanja u kojem se navodi da je apostol Pavao najprije išao navijestiti evanđelje svojim sunarodnjacima Židovima, i tek nakon što oni nisu poslušali ni njegov ni evanđeoski navještaj drugih apostola, on se okreće poganima. Pritom je Židovima jasno dao do znanja da su time što su odbacili Isusa Krista, zapravo odbacili same sebe u dimenzijama Isusove pobjede nad smrću te su ostali sami u svojim nemoćima, u svom umiranju. Na eventualni prigovor da je Bog u Isusu Kristu doživio poraz, jer su članovi njegova izabranog naroda odbacili njegova Sina kojeg im je poslao za spasitelja, biskup je odgovorio da je po čudesnoj Božjoj strategiji i njegovu spasonosnom naumu to židovsko odbacivanje bilo poticaj da se evanđelje navijesti poganskim narodima te oni prihvate Isusa Krista kao svog spasitelja. Da tako nije bilo na početku kršćanstva, ne bi Evanđelje došlo do nas, i po dvojici svete braće koju danas slavimo, od kojih je Metod obnašao biskupsku službu, ustvrdio je biskup Škvorčević. Polazeći od te činjenice pojasnio je narav biskupske službe u Crkvi, naglasivši da oni nastavljaju vršiti biskupska služba i nakon svoga umirovljenja, kad više nemaju upravnu odgovornost, jer su po sakramentu biskupskog reda ukorijenjeni u Isusa Krista Glavu i uključeni u zbor apostolskih nasljednika na čelu s nasljednikom sv. Petra, papom u Rimu, te su kao takvi do kraja života navjestitelji Božje riječi koji zajedno sa svim drugim biskupima svijeta imaju odgovornost za Isusovo djelo na zemlji. Kazao je da je u tom smislu za umirovljenog biskupa određene biskupije primjereniji naziv „biskup emeritus“, u određenoj analogiji s nazivom „profesor emeritus“, jer taj naziv sugerira da njegova stručnost i kompetentnost nije nestala time što je navršio određeni broj godina, nego on po sakramentu svetoga reda i dalje kao član zbora apostolskih nasljednika ostaje ugrađen u zajedništvo Crkve s poslanjem koje mu je Gospodin Isus povjerio. Još je kazao da je biskupska služba u Crkvi predmet naše katoličke vjere. Mi vjerujemo kako su biskupi nasljednici apostolâ, vjerujemo da se Isus Krist u snazi Duha Svetoga njima služi da bi na ovome svijetu ostvarivao svoje djelo. Poručio je sudionicima slavlja da slično vrijedi i za svakoga od njih, jer su po krštenju „ukopani“, reći će sv. Pavao, u Isusa Krista, „pokristovljeni“, i da je u toj istini njihov pravi identitet. Blagdan sv. Ćirila i Metoda i 27. obljetnica utemeljenja Požeške biskupije poticaj je da pokušamo sebe promatrati i provjeravati očima vjere, polazeći od onoga što je Bog u nama ostvario po sakramentu krštenja i drugim sakramentima. Poručio im je da budu blagoslovljeni upravo tako gledajući sebe, i promatrajući svoju pripadnost Crkvi, obitelji i narodu.

U okviru Molitve vjernih biskup je uputio Bogu molitvu Ćirilovim riječima, zapisanima u Žitija Konstantina. Na kraju slavlja svi su sudionici izmolili Molitvu za Požešku biskupiju.