Sprovodnu misu predslavio je don Marijanov dugogodišnji prijatelj mons. Pavao Banić. Suslavili su apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Želimir Puljić, generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, župnik u Medovu Docu don Marijo Čagalj i pedesetak svećenika. Sudjelovali su i članovi pokojnikove obitelji te mještani rodne mu župe.

Homiliju je izrekao mons. Puljić. Poručivši u uvodnom dijelu homilije da su grobovi najbolja životna propovijed, mons. Puljić je kazao da su zato „sveci savjetovali svojim suvremenicima da misle na posljednje dane i da se češće smrti sjete. I preporučivali su im da ispišu tekstove koje će držati na stolu ili na zidu, kao npr. onu rečenicu iz obreda na Pepelnicu: ‚Sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti!‘ ili: ‚Ne zaboravi, čovječe, da ćeš umrijeti.‘ Znali su, naime, da nas smrt ne ostavlja ravnodušnima, nego postavlja temeljna pitanja odakle dolazimo, kuda idemo i kamo to prelazimo. Jer, ‚ima jedna modra rijeka; svima nam je preko rijeke‘ (Mak Dizdar).“

Istaknuvši da kao vjernici na smrt gledaju očima vjere te da ih odar pokojnog don Marijana podsjeća da su putnici na ovom svijetu, apostolski upravitelj je rekao: „Mi ćemo danas ispratiti don Marijana Ivana na groblje gdje će počivati do dana uskrsnuća. Siguran sam da bi on nama danas ponovio riječi svete Monike: ‚Sjećajte me se u molitvama gdje god se našli.‘“

Mons. Puljić je naglasio da nam u trenutku kraja ovozemnog druženja šutnja i molitva otkrivaju da smrt nije kraj, dodavši: „Nismo, dakle, bez nade i utjehe. Znamo, naime, da su ‚duše pravednika u ruci Božjoj, a nada puna besmrtnosti‘. Ispunjeni tim svjetlom i mi sa psalmistom pjevamo: ‚Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži.‘“

Rekavši da su zahvalni don Marijanu „što je riječ Božju lomio, propovijedao i svete tajne dijelio“, mons. Puljić je zaključio: „Ovo je njegova posljednja propovijed, bez riječi. Ali, o Vječnoj Riječi i vječnom životu o kojem je i on toliko puta govorio kad je kraljevstvo Božje navješćivao. I dok ovdje stojimo svjesni da je i naš život žurno koracanje prema eshatonu, prema vječnosti, prema kući Očevoj, u ovoj prigodi ponavljajmo sa sv. Augustinom: ‚Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine.‘ S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu.“

Nakon što je generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić nazočne upoznao s izrazima sućuti umirovljenog splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića te riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, Šimun Čagalj je pročitao Marijanovu pjesmu „Žute boje”. Zatim je pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić ukratko prikazao život i rad don Marijana Ivana Čaglja.

IN MEMORIAM

Marijan Ivan Čagalj, sin oca Marka i majke Mare rođen je 15. siječnja 1938. u Medovu Docu. Roditelji su imali petero djece četiri brata i sestru, a Marijan je bio najmlađi. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, a posljednja tri razreda sedmoljetke (ondašnju malu maturu) završio je u Imotskom. Odatle je otišao u Sjemenište u Split, gdje je ostao četiri godine. Potom je školske godine 1956./1957. u Državnoj realnoj gimnaziji na Širokom Brijegu maturirao. Već tada se među gimnazijalcima isticao svojim likovnim talentom.

S maturalnom svjedodžbom u džepu Marijan je neko vrijeme kušao život radnika na radilištima Jadranske magistrale podno Velebita. Nakon odsluženja vojne obveze u Delnicama javio se u Bogosloviju u Splitu. U to su vrijeme komunističke vlasti na više godina zatvorile splitsko Sjemenište i Bogosloviju pa je tadašnji biskup Frane Franić svoje sjemeništarce i bogoslove morao slati u druga crkvena učilišta u Hrvatskoj.

Tako je Marijan s još nekoliko bogoslova iz toga godišta poslan u Bogosloviju u Zagrebu gdje je primio duhovnu formaciju i pohađao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Tijekom izobrazbe i studija poglavari su zapazili Marijanove sposobnosti na području književnosti i likovne umjetnosti pa su ga u zavodu postavili za tzv. magistra ludorum koji je bio zadužen za pripremu zavodskih priredbi, sastavljanje recitala i uređenje pozornice.

Za đakona je zaređen u Zagrebu 4. travnja 1965., a sveti red prezbiterata primio je s još četvoricom kolega preko ruku biskupa Frane Franića u splitskoj katedrali na svetkovinu sv. Petra, 19. lipnja iste godine. Mladu misu slavio je u rodnom Medovom Docu 1. kolovoza 1965.

Svoja prva pastoralna iskustva kao mladomisnik stjecao je u tri župe i u svakoj je ostao po godinu dana. Najprije je obnašao službu župnog pomoćnika u katedrali u Splitu. Zatim je sljedeće godine imenovan zamjenikom odsutnog župnika u Novim Selima na Cetini i nakon toga je jednu godinu bio upravitelj župe Neorić.

Godine 1968. don Marijan je razriješen pastoralnih obveza i od biskupa Frane Franića dobio dopuštenje za studij povijesti umjetnosti i komparativne književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz pisama koje tih godina piše nadbiskupu Franiću doznajemo da je to za nj bio kompleksan i zahtjevan dvopredmetni studij, a imao je problema i s primjerenim smještajem. Neko je vrijeme radi stručnog usavršavanja boravio u Parizu, a već kao đak je bio član poznate dopisne slikarske škole u tom gradu (École A.B.C. de Dessin de Paris).

Po završetku studija na Sveučilištu u Zagrebu (1975.) predavao je hrvatski jezik i povijest umjetnosti na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, a zatim se tri godine ponovno vraća u pastoral i vrši službu upravitelja župe Klis. Godine 1980. imenovan je glavnim urednikom Vjesnika splitsko-makarske nadbiskupije i na toj je dužnosti ostao punih deset godina. Brojnim reportažama, crtežima i ilustracijama koje je kao urednik pripremao, doprinosio je svježini i zanimljivosti toga crkvenog časopisa. No, zbog zdravstvenih problema otišao je na bolovanje i dobio umirovljenje te od tada živi kao član zajednice Svećeničkog doma u Splitu.

Don Marijan Ivan je uz spomenute službe bio godinama član nekoliko nadbiskupijskih vijeća (Katehetsko vijeće, Vijeće za liturgiju, umjetnost i glazbu, Vijeće za tisak). Imao je dušu umjetnika i pjesničku žicu sa sebi svojstvenim doživljajem svijeta i Boga. O tomu svjedoče njegove dvije knjige pjesama od kojih su neke uvrštene i u antologije hrvatske duhovne lirike: „Pili smo materinsko mlijeko“ (Nova Sela, 1967.), „Sunčani konji“ (CuS, Split, 2003., zatim knjiga recitala „Sunčeva ruža“ (CuS, 2003.), knjiga priča i putopisa „O velika kišo“ (CuS 2004.), razmatranja o marijanskim svetištima „Pred Marijom“ (Zagreb, 1971.) i dr.

Okušao se i u prevođenju s francuskog jezika. Preveo je na hrvatski djelo Paula Claudela „Molitva ophođenja za pozdravljenje novoga vijeka“ (Mogućnosti, 58, 2011, 10/12, 36 – 42), zatim djelo Juana Ramóna Jiméneza „Sivko i ja“ (CuS, 2006.). Dio njegovih umjetničkih radova i tekstova objavljen je u različitim drugim izdanjima, a jedan dio dosad je ostao neobjavljen.

Poseban vid njegova stvaralaštva jesu kiparski i klesarski radovi, restauracije, portreti, crteži, grafike i ilustracije. Isklesao je krstionicu za novu crkvu u svom rodnom mjestu, zatim novi oltar u župnoj crkvi u Bisku, restaurirao je fresko-slike u crkvama Svih svetih u Podgori, sv. Lovre u Splitu i sv. Luke u Kučinama. Od svetačkih slika koje je nacrtao najpoznatija je ona sv. Josipa Radnika u nacionalnom svetištu u Karlovcu te portret kardinala Franje Šepera.

Don Marijanova djela, njegove pjesme, crteži, recitali daju snažno svjedočanstvo vjere koja ga je nosila i nadahnjivala. Njegova su umjetnička ostvarenja prožeta ljubavlju prema Bogu, Crkvi, zavičaju i svom hrvatskom narodu.

Na svoj rođendan prije četiri mjeseca don Marijan je pao i slomio bedrenu kost. Od toga se više nije oporavio. Preminuo je predan u Božju volju u Svećeničkom domu u Splitu 17. svibnja u 85. godini života i 58. godini misništva.