Pogrebu je uz mnoštvo rodbine, prijatelja i brojnih župljana iz raznih župa gdje je služio, nazočilo i dvadesetak svećenika.

Križ u središtu svega

Mons. Štironja je na početku izrazio sućut rodbini i prijateljima pokojnika. „Nalazimo se u Velikom tjednu koji nas sa svom svojom znakovitošću uvodi u tajne naše kršćanske vjere, muku, smrt i uskrsnuće.  Svi ti čini koje ovih dana obilježavamo i slavimo poziv su Crkve da se sjedinimo s Kristom, da mu predamo svoje živote, osobito križeve, kako bi ih učinio korisnima za naše spasenje. Sveto Evanđelje koje smo maločas čuli donosi posljednje trenutke Isusova života, obilježene riječima  s križa, ‘Oče u ruke tvoje predajemo duh svoj.’ U središtu pozornosti našega kršćanskoga hoda osobito korizmenog vremena i Velikoga tjedna nalazi se križ kao znak pobjede i uskrsnuća. To je zasigurno znak koji se najčešće susreće i najviše među nama spominje. U obliku se križa rađamo, u sjeni križa mi vjernici kršćani živimo, po križu se spašavamo, pod sjenom križa počivamo. Križ resi naše stanove i domove, služi kao ukras, a nama kršćanima nezaobilazan znak zaštite i prepoznavanja u svijetu. Da, upravo tako, svaki put kada učinimo znak križa mi se stavljamo pod zaštitu Presvetoga Trojstva i ujedno svjedočimo svoju katoličku vjeru. Zato je vrlo važno kako činimo taj znak, ne zbog puke formalnosti, što bi moglo prerasti u folklor, nego s istinskom proživljenom vjerom i dostojanstvom“, rekao je.

„Raspeti i uskrsli Krist Gospodin, križ kao spravu za mučenje i poniženje, pretvorio je u znak slave i pobjede. Zato i kažemo: U križu je spas, u križu je pobjeda, u križu je život“, pojasnio je mons. Štironja. „Sve je to zapravo Isus Krist, i svi oni koji s Kristom žive i umiru. Kršćanin je s Kristom nositelj spasenja, blagovjesnik uskrsne pobjede i života u Kristu.“

Osvrt na cjeloživotno djelovanje svećenika

Biskup se je u nastavku osvrnuo na cjeloživotno djelovanje svećenika. „Teško je zamisliti koliko je puta vlč. Milan, kao svećenik, podigao svoju desnicu i učinio znamen križa; koliko je vjernika svojom rukom prekrižio u ime Božje te u kršćanstvo primio, od grijeha oslobodio, ženidbenim vezom spojio, na vječni počinak otpratio? Koliko je puta svetim križem euharistijsku žrtvu započeo i završio, te sveto evanđelje uz tri križića navijestio? U svojih 60-ak i nešto više godina svećeništva, zasigurno je proslavio i do tridesetak, ako ne i više, tisuća svetih misa, blagoslivljajući našu Istru i moleći njezine ljude“, istaknuo je mons. Štironja.

Jedini susret u znaku zajedničke molitve

Posljednje trenutke svoga zemaljskoga života, proveo je na bolesničkoj postelji, rekao je biskup te je istaknuo: „istinski sam radostan što sam ga samo nekoliko dana prije njegove smrti mogao upoznati. Zbog okolnosti u kojima se nalazio, nismo puno razgovarali, ali smo se barem kratko zajedno pomolili“.

Biskupova zahvala: „Hvala Vam brate misniče, poštovani i dragi svećeniče Milane“

„Zahvalio sam Bogu za tolike godine svećeničkoga služenja u Crkvi Kristovoj. To želim ponoviti i danas. ‘Hvala Vam brate misniče, poštovani i dragi svećeniče Milane, za sve dane i godine koje ste proveli na njivi Gospodnjoj ne bojeći se ni žege, ni kiše, ni vjetra ni oluje’“, rekao je mons. Štironja, naklonivši se i pogledavši prema lijesu na odru ispred prezbiterija u kojem je počivalo tijelo pokojnika.

„Iskrena zahvala braći svećenicima u Domu Betanija koji su ga posjećivali i molitvom pratili, posebna zahvala osoblju Svećeničkog doma koje mu je bilo na usluzi osobito u posljednje dane koje je proveo u postelji“, nastavio je.

„I jučer na Veli petak – Dan muke i smrti Gospodinove čuli smo evanđeoske riječi Isusove kao i danas: ‘Oče u ruke tvoje predajem duh svoj’. U ovim se riječima se krije predanost i ljubav Sina prema nebeskomu Ocu, potpuna podložnost Očevoj volji. Vlč. Milan, kao svećenik, bio je podložan Očevoj volji. Svoju besmrtnu dušu predao je Ocu u kojega je čvrsto vjerovao i u čiju se kuću vratio uoči Velikog četvrtka. Time su završile sve njegove ovozemaljske Kalvarije, uspinjanja i silaženja, životne bitke i križni putovi. Nadamo se da ga je Gospodin našao dostojnim i da ga je primio za stol svoje Vječne Gozbe u nebu. Na tu nakanu, ispunjeni vjerom i nadom, danas i ubuduće molimo.“

Sve podrediti spasenju duše

Obraćajući se okupljenima, predvoditelj je istaknuo: „predati svoju dušu u ruke Oca nebeskoga i vratiti se u svoj Nebeski dom, u svoju domovinu, program je koji Crkva stavlja pred nas sve. Zaista, sve naše vjerničke želje i životni programi trebali bi ići u tom pravcu – spasiti svoju dušu. I nema ništa važnije i ništa veće i ništa uspješnije od toga. Sve učiniti i svoj život tako živjeti da se naše besmrtne duše molitvom i sakramnetima krijepljene u ovoj prolaznosti zemaljskoj pripreme za Vječnost. Za ostvarenje toga programa Crkva prostire pred nas cijelu liturgijsku godinu a napose ovih svetih dana Velikoga tjedna i Vazmenoga trodnevlja. Isusu nas tako zorno upozorava i poziva, ‘Budni budite i u svako doba molite da uzmognete stati pred sina Čovječjega.’ Zato molimo i svete sakramente redovito vršimo“, podsjetio je propovjednik.

Pod okriljem bl. Bulešića

„Milosrdni Bože, Oče sviju nas ovdje okupljenih, oko relikvija našega blaženika, blaženog Miroslava, vječni mir i radost daruj svome svećeniku Milanu, budi mu milosrdan i oprosti mu sve manjkavosti i slabosti, u svojoj ga ljubavi, kako si nam i obećao, stostruko nagradi za svako, pa i najmanje dobro djelo. Onima koji tuguju zbog njegova odlaska podari utjehu vjere i nade u uskrsnuće. Svima nama podari milost vjere nade i ljubavi, koji su pretočeni u svjedočanstva života, najbolje i najsigurnije jamstvo za ulazak u kraljevstvo Tvoga Sina Uskrskoga Gospdina. Pokoj vječni udjelio Gospodin našem pokojnom svećeniku Milanu“, zaključio je mons. Štironja.

Govor biskupa Milovana

Na kraju Službe riječi na sprovodu vlč. Milana Milovana od pokojnika se oprostio, i o njemu progovorio, umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, koji je s pokojnikom povezan i rodbinskom vezom.

„Ovim našim okupljanjem u crkvi i zajedničkom molitvom ispraćamo danas s poštovanjem i zahvalnošću našeg svećenika vlč. Milana Milovana, koji je preminuo u svojoj 86. godini, na mjesno groblje ove svetvinčentske župe“, kazao je. „Izražavam iskrenu sućut braći i sestrama te nećacima i svoj rodbini pokojnika.“

U nastavku se osvrnuo na životni put pokojnika. „Zahvalni smo Bogu za ovaj plemeniti i radom ispunjen svećenički život, koji je imao svoje početke u ovoj župi. Vlč. Milan, rođen je 8. listopada 1937. u selu Režanci od oca Ivana i majke Marije r. Racan. Odrastao je u brojnoj vjerničkoj obitelji koja je Crkvi u Istri dala više svećenika. Nakon četverogodišnje osnovne škole, koju je pohađao u rodnom selu od 1945. do 1949., mali Milan krenuo je u klasičnu gimnaziju Sjemeništa u Pazinu, u društvu više kolega iz sela i župe. Gimnazijsko školovanje završio je i maturirao 1957. te odmah upisao studij teologije u Bogosloviji u Pazinu. Slijedio je prekid studija zbog služenja dvogodišnjeg vojnog roka 1957. – 1959., najprije u Titogradu, a onda u Skoplju. Završivši potom teološki studij, bit će po rukama biskupa mons. Dragutina Nežića zaređen za svećenika 22. srpnja 1962. u Pazinu. Mladu misu služio je u ovoj župnoj crkvi, crkvi svoga krštenja i krizme. Ovdje će kasnije, 2012. slaviti i zlatnu misu, te lani, zajedno s vlč. Branimirom Šandrom Petrovićem i Ivanom Štokovićem, isto iz ove župe, makar na skromniji način, također će slaviti dijamantnu misu.”

„Svoje svećeničko služenje vlč. Milan će započeti u Labinu i na Labinštini, a završiti u Pulskom dekanatu i na Puljštini. Bit će kapelan u Labinu od 1962. do 1964.; upravitelj župa Sv. Nedelje, Šumbera i Sv. Martina od 1964. do 1970.; te upravitelj Čepića, Brda i Šušnjevice od 1970. do 1986. Upravo se tih prvih svećeničkih godina, prvih zanosa i žara u pastoralnom radu uvijek rado sjećao i često spominjao. Imao je tada on mladi svećenik i svoj bliski susret s Udbom, platio je tada i ne malu novčanu kaznu, jer je u rodnom selu u užem krugu u obiteljskoj kući prikazivao vjeronaučne filmove. Svagdje se je našlo onih koji su dojavljivali takvu tzv. protudržavnu djelatnost. A naša je obitelj, zbog istaknutoga narodnjaka vjernika, našega oca i barbe, Antuna Milovana, likvidiranoga 1945., bila posebno obilježena. I braća vlč. Milana doživjela su više političkih provokacija. Ipak znali su biti dovoljno oprezni“, kazao je biskup Milovan.

„Svećeničko djelovanje vlč. Milana Milovana na župama Labinštine potrajalo je 24 godine. Krasila ga je jednostavnost, uslužnost i blizina sa župljanima. Rado je boravio u svećeničkom društvu, širio dobro ozračje i surađivao s kolegama. Osjećajući želju za produbljenjem duhovnoga života, uključio se u seminare koje je održavao poznati voditelj svećenik Tomislav Ivančić. Vlč. Milan je organizirao Ivančićev dolazak i seminar i u Domu branitelja u Puli. Vlč. Milan bio je također veliki štovatelj Majke Božje i neumorni hodočasnik i organizator hodočašća u marijanska svetišta.”

U nastavku, umirovljeni je biskup rekao: „godine 1986. postao je župnikom Premanture a od 1989. i Pomera. U Pulskom će dekanatu višekratno vršiti službu dekana. Godine 2004. bit će imenovan župnikom Gospe od Mora u Puli, a pri kraju radnog vijeka 2016. župnikom Ližnjana. Od umirovljenja 2017. boravit će u Svećeničkom domu u Puli i tu provoditi vrijeme u molitvi, čitanju i druženju s kolegama u Domu te često i rado posjećivati svoje najbliže iz obitelji“.

„Pred mjesec dana vlč. Milana pogodila je moždana kap, završit će u pulskoj bolnici a nakon par tjedana vratit će se neoporavljen u Svećenički dom. I u bolnici i u domu imao je svu potrebnu skrb i pažnju osoblja, kojima izričemo iskrenu zahvalnost, kao i posjete svojih najbližih, ali život mu se polako gasio. Na neki način već je ovdje, osobito tih dana, proživljavao svoje čistilište. Život mu se ugasio u srijedu 5. travnja navečer.”

Biskup se nadalje osvrnuo na sveukupnost života pokojnika. „Pravu bilancu jednog svećeničkog života, ako i svačijeg života, daje jedino Onaj koji pozna sve tajne ljudskog srca, ljudsku slabost ali i sva dobra nastojanja i napore. Mi smo kao zajednica vjernika, nadasve zahvalni dragom pokojniku na cjeloživotnom vjernom i ustrajnom svećeničkom služenju, na stalnom naviještanju evanđelja, odgoju mlađih i starijih u vjeri.”

„Živio je i djelovao u vjeri i kršćanskoj nadi, u vjeri u Isusa Krista Raspetoga i Uskrsnuloga, prihvatio je i bolest i samu smrt. Danas, na Veliku subotu, pokapamo ga, moleći da ga milosrdni Gospodin uvede u slavu uskrsnuća. Počivao u miru Božjem”, zaključio je mons. Milovan.

Pokojnog svećenika su iz crkve iznijeli kolege, a sprovodna povorka ja u ophodu prošla oko Žlinje, nadomak Kaštela Grimani Morosini, prema mjesnome groblju gdje je lijes položen u obiteljsku grobnicu.