Slavlje je počelo blagoslovom svijeća kod ulaza u katedralu te procesijom s upaljenim svijećama. U uvodu slavlja, okupljenim redovnicama i redovnicima te vjernicima laicima koji žive posebnu posvećenost Bogu, biskup Šaško prenio je molitve, zahvale i čestitku zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Govoreći o redovničkome pozivu i trima evanđeoskim zavjetima, utemeljenim na Kristovu životu i njegovim riječima u Evanđelju, a kojima se redovnici posvećuju i predaju Bogu i Crkvi, živeći u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, pomoćni biskup zagrebački trodijelno je, prema njegovoj formi i sadržaju, protumačio evanđeoski naviještaj.

Primarno, naglasivši kako je u središtu Evanđelja Isus kojeg još kao maleno dijete Josip i Marija donose u Hram, biskup je Šaško vjernicima približio smisao Isusove predaje, izdvojivši dvoje protagonista koji od Boga primaju i predaju Isusa: starca Šimuna i proročicu Anu. I dok starac Šimun, prepoznajući ono što drugi ne vide, Isusa prima u naručje te ga, uz naznaku da je za uzdignuće i propast; da je znak osporavan, predaje Mariji i Crkvi, proročica Ana Isusa, dajući hvalu Bogu, prima pogledom i srcem. “Isus je došao na svijet, iz Očeva naručja u naručje Blažene Djevice Marije. Predaje se u ruke ljudima koji ga mogu prihvatiti ili odbaciti; predaje se u smrti na križu da bi ostao živjeti u Crkvi kao uskrsli; predaje nam se u kruhu i vinu, u svojoj Riječi, da bismo vidjeli, čuli, okusili vječni život. Jedno je u Evanđelju zajedničko ljudima koji su susreli Dijete: divljenje i zahvaljivanje Bogu”, kazao je biskup Šaško.

Sekundarno, prema propovjedniku, u evanđeoskome se odlomku otkrivaju i tri životna pristupa i obilježja potrebna za življenje kršćanskoga poziva. Ona su istovremeno ključna i za razumijevanje poteškoća u suvremenostima koje se održavaju i u životu Crkve. “Prvi su Marija i Josip koji osluškuju Boga i slijede njegovu volju, znajući da to Dijete nije dano njima ‘na raspolaganje’; ponizno žive ljubav jedno prema drugomu, pouzdajući se u Gospodina. Drugi je Šimun koji iščekuje, nada se, nosi u sebi sigurnost darovanoga sna i živi blaženstvo utjehe i sreće. Treća je Ana, koja je živjela mladost, bračno zajedništvo, smrt supruga, povučenost u samoću… Spoznala je da se ostvarenost njezina života nalazi samo tamo gdje je Gospodin. Tada ni osamljenost više nije teret, nego prostor hvalospjeva”, pojasnio je biskup Šaško, istaknuvši da je opisanim trima životnim pozivima poveznica odnos s Bogom: “Svaki od tih putova u sebi nosi pitanja, ranjenosti i nesigurnosti, ali nas upućuju na povezanost očiju i srca ili bolje: srca i očiju, je treba krenuti od srca. Marija i Josip u srcu su susreli Gospodina; u srcu su živjeli sigurnost i onda kada su očima gledali nerazumljivosti, nejasnoće, suprotnosti. Šimun je konačno očima vidio ono što je u srcu gledao cijeli život. I Ana je u hvalu prenijela ono što je srcem dodirnula, tako živo da joj dodir rukama nije bio potreban, baš kao ni apostolu Tomi pred uskrslim Gospodinom!”

Kao posljednje, biskup Šaško je iz Evanđelja izdvojio trolist svjetla, Duha Svetoga i iščekivanja koji se dotiče čovjekove sposobnosti, kako je rekao,  učiniti prolaznim ono što upućuje na Boga. “Puno je svjetala koje stvara čovjek, a koje ne dopiru do ljudske tame, svjetla koja zasljepljuju, svjetla koja stvaraju novu tamu. Duh Sveti je začetnik dolaska Svjetla, koje ima Isusovo lice, koje je utjelovljena Riječ i zajedništvo ljubavi. I u svome duhovnom životu, u crkvenim planovima možemo se zavaravati svojim zamislima i provedbama. Tamo gdje Duh nije začetnik, Inicijator, svaka je inicijativa besplodna. I iščekivanje je važno. Čovjek koji ne iščekuje je nepokretan, a nepokretnost je znak da nema ljubavi. Tako smijemo reći da naš poziv i život Crkve zamire tamo gdje nema iščekivanja”, pojasnio je biskup.

Upozorivši kako se govor o pozivu u Crkvi ne bi smjelo svesti samo na pitanje broja svećenika, redovnika i redovnica koji nedostaju, već se radovati prisutnosti onih koji su tu, na završetku homilije biskup Šaško je tri redovnička zavjeta dočarao protagonistima evanđeoskoga ulomka. “Marija i Josip odražavaju čistoću, jer u njihovu srcu nema zamjene za Boga; jer njihov pohod Hramu ne slijedi njihovu volju, nego Božju. Šimun odražava siromaštvo, jer mu nije potrebno ništa drugo, osim blaženstva ispunjenosti spasenjem; ništa drugo osim blizine lica Iščekivanoga. Ana odražava poslušnost, to jest pravu slobodu, u kojoj ne gleda sebe, nego drugima pripovijeda o Djetetu.” U tom duhu, svim redovnicima i redovnicama, čestitao je Dan posvećenoga života zahvalom Bogu za njihovo postojanje sa željom da uvijek ostanu osporavani znak po kojemu Bog obnavlja svojim Duhom i raduje vječnošću.

Uime svih članica i članova Hrvatske redovničke konferencije nakon popričesne je molitve, riječ zahvale prevoditelju slavlja uputio dopredsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković, OP. “Izričem Vam zahvalnost za predvođenje ovog misnog slavlja i upućene riječi pouke, poticaja i ohrabrenja te vas molim da našu zahvalnost prenesete i uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću koji je preko vas i pružanjem mogućnosti slavlja u zagrebačkoj prvostolnici pokazao očinsku skrb i bratsko zajedništvo s osobama posvećenog života u svojoj nadbiskupiji”, istaknuo je fr. Slišković, podsjetivši kako je Dan posvećenog života 1997. ustanovio papa Ivan Pavao II., ali i da se ovogodišnji Dan posvećenoga života obilježava tjedan dana nakon prvi puta proslavljene Nedjelje Božje riječi koju je prošle godine ustanovio papa Franjo. Mi koji nastojimo slijediti evanđeoske zavjete nalazimo stalnu inspiraciju u događaju opisanom u današnjemu evanđeoskom ulomku. Rado se prepoznajemo u starcu Šimunu jer eshatološko iščekivanje jedino daje pravi smisao našem življenju te želimo biti njegov znak na ovomu svijetu. No, kako ono ne bi bilo pasivno čekanje, trudimo se u skladu s karizmama naših utemeljitelja, poput proročice Ane, žrtvom i molitvom, danju i noću služiti Gospodinu. Jednako tako, željeli bismo nasljedovati kao trajni uzor i Blaženu Djevicu Mariju, brižno čuvajući i razmatrajući sve te događaje i riječi u svome srcu te cjelinom svoga bića upućivati naše suvremenike ‘Što god Vam kaže, učinite!’ (Iv 2,5).”

Nakon što su se redovnici i redovnice (pri)sjetili svojih zavjeta te molitvom obnovili Bogu dana obećanja, biskup Šaško se prije završnoga blagoslova osvrnuo na svijeće koje su vjernici donijeli na blagoslov, a koje, izlazeći iz prvostolnice, nose u svoje svakidašnje Galileje: “Danas se često svijeće koriste kao predmeti ugođaja, međutim svijeća, blagoslovljena u zajedništvu slavlja, u zajedništvu vjere, je svijeća događaja. Ne zaboravimo da nosimo Kristovo otajstvo. I lijepo je da se u zajednicama, da se u obiteljima nalazi upravo ta svijeća. Ona je tu, ne samo da bismo molili zajedno, nego da bismo bili povezani u otajstvu Crkve”, istaknuo je. Također je podsjetio vjernike na trodnevnicu za blagdan blaženoga Alojzija Stepinca kojemu je za Svijećnicu bila posljednja euharistija. “Kada je umirao zatražio je onu svijeću, svijeću koja je bila blagoslovljena na Svijećnicu. I upravo taj plamen povezuje zemlju i nebo, povezuje naše krhke živote i povezuje vječnost. Čuvajmo hvalospjev; iz njega se rađa i molitva na koju Bog ne ostaje ravnodušan”, kazao je biskup, potaknuvši vjernike da u subotu 8. veljače u 17 sati u prvostolnici sudjeluju u svečanosti zaprimanja misijskoga križa povezanoga s Međunarodnim euharistijskim kongresom u Budimpešti u rujnu ove godine, a na kojem se, uz relikvije mučenika iz srednje i istočne Europe, nalaze i relikvije blaženoga Alojzija, blaženih Drinskih mučenica i blaženoga Miroslava Bulešića.

Slavlje je animirao združeni zbor redovnika i redovnica pod ravnanjem s. Vlaste Tkalec uz orguljsku pratnju s. Elizabete Peršić, objavljeno je na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije.