Na početku misnog slavlja vlč. Hačko istaknuo je „Došli smo ovdje u Stepinčev Karmel. Ima li ljepšega mjesta od ovog koje je Blaženiku za života bilo u duši i na srcu? Došli smo moliti za svećenike, Crkvu zagrebačku, za naš narod… došli smo staviti sve naše nakane pred Lice Božje.“ U homiliji osvrnuo se na Blaženikov život, na njegovu obitelj, okruženje u kojemu je živio i djelovao, istaknuvši da Blaženik nije učinio samo jedno djelo divljenja, već je čitav njegov život jedno divljenje. 

U njegovu životu prepoznajemo kako je Bog od samog početka u njemu djelovao. Sve što je htio, Bog je učinio drugačijim… U vremenu II. svjetskog rata, kada  je čovjek živio u teškom iskušenju, Stepinac se nije svrstao ni na jednu stranu, nego se odlučio za čovjeka, što znači, za Boga.

Propovjednik je naveo Stepinčevu misao: „Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina.“ Te Blaženikove riječi i danas imaju snagu i aktualne su. Čovjek koji želi zauzeti Božje mjesto, napravi kaos. Kada si čovjek umišlja da sve može zavlada kaos. Bog ne vlada moću i silom, već s križa, ljubavlju, istaknuo je vlč. Hačko.

Pitao se zašto naš Blaženik nije priznat tolike godine, a rođen je za nebo: „Ponekad se čini da ga preveć veličamo, a da to nije. Mnogi ljudi nas dovode u sumnju. No, postoje pojedinci koji nisu iz ovog naroda, a bavili su se njegovim životom, jer ih je zadivio. Mi iščekujemo i molimo za njegovu kanonizaciju. Zbunjuje nas zašto to toliko traje? Božje su namisli dublje i veće od ljudskih. Možda nam je ova prilika dana da ga bolje upoznamo, da živimo ideale koje je on živio.“ 

Istaknuo je kako je bl. Stepinac bio čovjek bez kompromisa, da je nastojao provesti u djelo ono što je Bog od njega tražio. Bio je radikalan i za njega je vrijedilo samo jedno:  Ili će biti Božje ili nikakvo! Tu savršenost tražio je i od bosonogih karmelićanki u Brezovici kada je osnivao Karmel, te im je znao ponoviti da želi uzoran Karmel ili nikakav.

U nastavku propovjedi vlč. Hačko ustvrdio je da je Blaženikov život bio pokazatelj kako je Bog u svakom trenutku njegova života bio na djelu. On je ostao pred Bogom i čovjekom čista obraza. Štoviše, zasjao je pred Bogom kao „iskra u strnjici”. „Mi smo, braćo i sestre, iskre zapaljene na Božjoj vatri, vatri Božje ljubavi. Stepinac je to poznavao i to je živio, bio je Božja iskra. Živjeti sveto, živjeti odgovorno kako je živio blaženi Alojzije Stepinac u svom vremenu, u današnjem trenutku poziv je za svakoga od nas. Kardinal Stepinac nas zove da ga, ne samo častimo, i da o njemu slušamo, nego da nasljedujemo njegov primjer“, istaknuo je vlč. Hačko.

Pozvao je vjernike da se ne opiru Božjoj volji i njegovu putu iako taj put nije lagan. To je put križa. Blaženik je rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga, zaključio je vlč. Hačko.

S njim je slavo don Stjepan Bolkovac, SDB, kao i ministranti i čitači Luka Balaško, Šimun i Marija Jurilj. Prije završnog blagoslova, don Stjepan zahvalio je vlč. Hačku za euharistiju, nadahnutu propovijed u snazi Stepinčeva duha, te za duhovno zajedništvo, a vlč. Hačko uzvratio je željom da taj Dom molitve bude i dalje mjesto Božje prisutnosti, molitve i tišine u koju je rado i često dolazio Blaženik, te u molitvi i sabranosti donosio važne odluke za život nadbiskupije.

Pjevanje na misi predvodile su čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a Blaženikova omiljena pjesma „Ljiljane bijeli“ ispunila je svaki kutak svetišta.