„Bolesničko pomazanje želi osposobiti vjernike da se u povezanosti s trpećim Kristom, bolest izdrži i protiv nje bori. Od 11. st. do Drugog vatikanskog sabora, taj sakrament nazivao se ‘posljednja pomast’. Taj naziv naglašavao je da ga primaju oni koji se nalaze na kraju životnog puta, na smrtnom času. Zakonik Kanonskog prava iz 1917. koji više nije na snazi, taj sakrament naziva ‘Posljednje pomazanje’ i kaže da se podjeljuje ‘vjerniku koji se zbog bolesti ili starosti nalazi  u smrtnoj pogibelji’ (kan. 940)“, rekao je don Marin.

Istaknuvši da taj sakrament nije samo za osobe u krajnjoj životnoj pogibelji, Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji mijenja naziv toga sakramenta u ‘bolesničko pomazanje’. „Tako ga i danas nazivamo i sada važeći Zakonik iz 1983. u Crkvi u Kan. 1004 – § 1 kaže: „Bolesničko pomazanje može se podijeliti vjerniku koji se, pošto je stekao sposobnost da se služi razumom, počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti“. Dakle, važna je razlika u terminologiji i stanju: da se čovjek već nalazi u smrtnoj opasnosti, kad očigledno umire ili nam se približavaju neke opasnosti, pa se sakrament podjeljuje npr. prije zahtjevnije operacije, kad je neki ozbiljniji zahvat – ne čeka se zadnji trenutak života na ovom svijetu. Nego, sakrament se podjeljuje kad se vjernik zbog bolesti ili starosti počne nalaziti u pogibelji“, istaknuo je don Marin.

Ne samo tjelesni, nego i duhovni život čovjeka može biti u opasnosti, jer bolest i patnja čovjeka mogu izložiti beznađu, ljutnji na Boga i nevjeri. „Zato taj sakrament prvenstveno jača našu dušu za vrijeme fizičkih poteškoća, jer Zlo koristi svaku situaciju da nanese štetu našoj duši. Čovjeka je lako slomiti i  najizloženiji je kad poklekne u očaj, teški pesimizam, kamo nas lako mogu dovesti okolnosti težih bolesti. Dakle, sakrament bolesničkog pomazanja jača naš duhovni život u situaciji trpljenja“, rekao je don Marin.

Premda teže životne okolnosti ne znače da će osoba umrijeti niti je taj sakrament pridržan isključivo za osobe koje su pri kraju života, Batur je rekao da „zbog prizvuka smrti, određeni broj vjernika izbjegava zvati svećenika, jer ‘kad svećenik dolazi, onda je sigurno kraj’“, upozorio je don Marin, rekavši da se svećenika nekad u takvoj situaciji doživljava i kao ‘glasnika smrti’.

Don Marin je istaknuo da treba razviti svijest redovitosti bolesničkog pomazanja, ne samo njegovog podjeljivanja u posljednjem času, „jer takav stav odražava nevjeru i neznanje. Bolesničko pomazanje nije ‘sigurnosna kočnica’ minut prije nego će osoba izdahnuti. S druge strane, vjernici trebaju biti svjesni i smrti, konačnosti svojega života na zemlji i upućenosti prema vječnom životu kojega nas ne bi trebalo biti strah“, rekao je Batur.

„U susretu s bolesnima i starima, oni su meni zapravo navijestili evanđelje“

Predavač je citirao Katekizam Katoličke Crkve, br. 1532, prema kojem su plodovi posebne milosti sakramenta bolesničkog pomazanja to da se „bolesnik sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život“.

Batur je posvjedočio i kako pohod starijima, bolesnima i nemoćnima i susret s njima njemu osobno predstavlja neprocjenjivo iskustvo. „Očekivali smo da će njima biti teško, da mi njima trebamo nešto pomoći, olakšati. No, za mene je bilo fascinirajuće vidjeti da, usprkos svojim poteškoćama i trpljenjima, ti ljudi odišu vedrinom. U susretu s tim osobama, oni su meni zapravo navijestili evanđelje. Mislio sam da ću ja ići ispovijedati, pričestiti, udijeliti bolesničko pomazanje i utješiti ih – sve to jesam učinio. No, ta osoba, kroz odisanje vedrinom u svom trpljenju, mene je to duboko nahranilo i ispunilo. Ti su ljudi u tim susretima neizmjerno zahvalni. Neki među njima su napušteni, sami, ponekad su svećenici jedini s kojima komuniciraju. Ali, način kako ta osoba prima sakrament, kako zadivljeno gleda dok se priprema pričestiti, kako se s oduševljenjem pričešćuje, to je izraz duboke vjere u život i prisutnost Isusa Krista u euharistiji“, rekao je don Marin, istaknuvši da to može biti poticaj i primjer svima drugima, osobama zdravog tjelesnog stanja, koji se pričešćuju u redovitim okolnostima života.

Batur je istaknuo da zdrave osobe ne smiju zaboraviti ljude u bolesti i starosti u svojoj obitelji i župi. „To bi bilo zakidanje, nemar, oduzimanje prava na sakramente. Članovi obitelji imaju obvezu prema starijima, bolesnima, nemoćnima koji su na izmaku, osigurati pristup i susret sa svećenikom. Nasuprot kulture odbacivanja u desakraliziranom kontekstu, želimo istaknuti važnost brige za starije i nemoćne osobe, jer, kaže Joseph Ratzinger, čovjek ne vrijedi po svojoj učinkovitosti i pojavnom aspektu, nego po samome sebi, jer je stvoren i voljen od Boga“, poručio je don Marin Batur.

„Svaki posjet bolnici je škola ljudskosti“

Izlaganje „Izazovi skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana“ priredio je don Marko Dokoza. Opisao je s kojim se izazovima susreće kao bolnički kapelan u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. Prvi izazov predstavlja uopće formacija za tu službu. „Najveći problem je nedostatak formacije za službu bolničkog kapelana. Svi imamo iskustvo susreta s bolesnima, ali pastoralna skrb za ljude u bolnici, osobito u ustanovi kao što je Psihijatrijska bolnica, zahtijeva ozbiljniju pripremu i formaciju“, upozorio je don Marko. Njemu je pomoglo što je bio duhovnik Sekcije mladih HKLD-a u Zagrebu pa je upoznao bolničku terminologiju i način funkcioniranja takve ustanove. Također, na početku formacije odlazio je u starački dom pa mu takvo okruženje nije bilo nepoznato.

„Ipak, važno je istaknuti da se takvo iskustvo ne može pretpostaviti kod svakog svećenika. Važno je najprije raspitati se među svećenicima o raspoloživosti za službu bolničkog kapelana jer je to poziv unutar poziva; zatim, omogućiti formaciju u nekom centru u kojem je pastoralna skrb u bolnici dobro organizirana. U tom smislu, uvelike bi mogla pomoći suradnja s Redom sv. Ivana od Boga“, rekao je don Marko, pohvalivši liječnike i medicinsko osoblje u bolnici na Ugljanu koji mu u svakoj situaciji pomažu primjerom i savjetom.

U Psihijatrijskoj bolnici u Ugljanu nalazi se 330 osoba. U okviru bolnice djeluje i starački dom u kojem je još 30 korisnika. O tih 360 ljudi skrbi oko 300 zaposlenika. Don Marko se redovito odaziva na pozive bolesnika, liječnika ili rodbine kako bi im pružio duhovnu skrb. „Nažalost, ti posjeti najčešće su kratki i nedovoljni, s obzirom na veličinu bolnice i potrebe pacijenata i osoblja. Zbog župničke službe u tri župe na dva otoka, teško mi je izdvojiti više vremena“, rekao je don Marko. Godinu i pol od preuzimanja službe bolničkog kapelana, don Marko se prisjetio kako je 9. prosinca 2022., tijekom blagoslova bolnice i njenih djelatnika, na odjelima bolnice molio s korisnicima. Mnogi su ga pitali kad će se moći ispovjediti i kad će se opet slaviti misa u prostoru bolnice. „To me duboko dirnulo, a bio sam radostan što im mogu reći da ćemo na blagdan sv. Stjepana slaviti misu i tako prekinuti stanku od dvije i pol godine“, prisjetio se don Marko.

Drugi izazov predstavlja zahtjevnost službe. Don Marko je svoje djelovanje počeo posjetima Odjelu za demenciju, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika. U prvim susretima puno mu je pomogao dr. Vitomir Višić. „Služba bolničkog kapelana je izazovna i postaje komplicirana ako se preuzme bez priprave. U početku mi je bilo teško naći prikladan način za podjeljivanje sakramenta bolesničkog pomazanja. Bilo je potrebno vrijeme da mogu ostvariti fizički kontakt s bolesnicima, jer me bilo strah da im ne nanesem dodatnu bol. Kasnije smo osigurali prostoriju da se pokretni štićenici mogu doći ispovjediti da bude nepovrijeđena ispovjedna tajna i osigura minimalna diskrecija. Izazov je i raznolikost dijagnoza. Zbog ograničenog vremena na raspolaganju, ne mogu pratiti dijagnoze svih pacijenata koji traže ispovijed. Zato često nisam u mogućnosti dati pravi duhovni savjet ili poticaj, nego sam ograničen na ljudsko suosjećanje koje je najvažnije, ali nije uvijek dovoljno“, rekao je don Marko.

Dokoza je rekao i kako u sobi za intenzivnu skrb u kojoj većina provodi svoje posljednje dane uvijek bude žarka i dirljiva molitva u kojoj neki sudjeluju više, neki manje. No, don Marko se svima trudi dati svjedočanstvo da je Isus blizu u posvećenoj hostiji, po svetom ulju kojim ih maže, po bratskom dodiru i u licima svih koji se trude olakšati im te trenutke.

Treći izazov je kvaliteta pastoralne skrbi. Sada se duhovna skrb u bolnici sastoji u podjeljivanju sakramenata: misa, ispovijed, bolesničko pomazanje i pričest. „Premda su sakramenti vrhunac i izvor kršćanskog života, nedostaje priprema za slavlje sakramenata. Ohrabruje da štićenici dolaze na misu koju slavimo svake subote. Bilo bi ih i više da ima više osoblja koje bi moglo dopratiti štićenike koji ne mogu sami doći. Jednom mjesečno pohodim štićenike Doma za starije koji je u krugu bolnice. Najveći izazov predstavlja sakrament ispovijedi. I kad postoje uvjeti, a to često nije slučaj, štićenici uglavnom nisu sposobni ili nisu dovoljno poučeni da bi uopće mogli pristupiti sakramentu. U tim slučajevima najčešće upotrebljavam formulu općeg pokajanja koju molim zajedno s njima. Općenito, često se ova služba pretvara u jednu od bolničkih usluga i nedostaje bitni element razgovora s osobljem i štićenicima koji bi omogućio upoznavanje s dijagnozama te prikladnu katehizaciju, tj. pripremu za slavlje sakramenata. Nedostatak komunikacije nije krivnja svećenika ni osoblja, već je problem u nedostatku vremena i preopterećenosti svih uključenih“, rekao je don Marko, smatrajući da bi pripremu za slavlje sakramenata mogao raditi i zaposleni vjernik laik koji je poučen u teološkim i medicinskim sadržajima, praćen timom volontera.

Don Marko se prisjetio kako se prije godinu dana, u danima pred Božić, vijest o svećeniku koji dolazi ispovijedati tako proširila odjelom, da se ispred male sobice za posjete stvorio veliki red. „Deset muškaraca, jedan za drugim, ulazili su i tražili milost Božju. Jedan je rekao da mu je ta bolnica najbolje što mu se dogodilo u životu, jer tu se osjeća prihvaćeno“, rekao je don Marko, istaknuvši da je služba bolničkog kapelana njemu veliki blagoslov.

„Susret sa štićenicima često je pun iznenađenja i traži da se vježbam u strpljivosti, razumijevanju i ljubavi prema drugom čovjeku. Velika je milost i suradnja s bolničkim osobljem. Osobito zbog njihove požrtvovnosti koja je vidljiva na svakom koraku, zahvalan sam jer je svaki posjet bolnici škola ljudskosti. Ljubav je prvi uvjet svakog pastoralnog služenja, ali ne treba zanemariti ozbiljnost spomenutih izazova i tražiti rješenja kako bi to služenje moglo biti učinkovitije“, poručio je don Marko Dokoza.

Skup je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.