Program je započeo u Dvorani biskupa Antuna Mandića u zgradi Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu molitvom i duhovnim nagovorom vlč. Mateja Glavice, župnika u Petrijevcima.

U svome razmatranju vlč. Glavica govorio je o svećeniku kao onome koji se pred ljudima pojavljuje kao čovjek molitve – on je ‘predmolitelj’ i u liturgiji, svim sakramentima i blagoslovima. Uvijek prednjači kako bi molio prije drugih i u ime svih. Naravno, i kad sâm moli, živeći unutar povjerene mu zajednice, on i tada predmoli. „Molitva i za druge, kod ređenja postala je našom zadaćom. Naše zajednice, pa i naše obitelji, trebaju nas, ne samo kao valjano zaređene, već kao one koji ih zagovaramo kod Boga. Koliko smo samo puta doživjeli i čuli molbu: ”vlč. preporučujem se u vaše / tvoje molitve”. Doživljeni smo kao delegati pred Bogom“, rekao je vlč. Glavica.

Kazavši kako Isus treba svećenike da nastave njegovo djelo na zemlji, da budu njegova ispružena ruka svima koji su potrebni njegove ljubavi i milosrđa, nastavio je: „Pozvani smo posvećivati i sebe i druge, prinositi žrtvu pomirenja i za sebe i za druge, moliti i za sebe i za druge, jer je svatko od nas, kako će reći Poslanica Hebrejima ‘i sam zaogrnut slabošću, zato mora i za sebe i za narod prinositi okajnice’. Zato i vi, dragi roditelji, molite za nas da ne malakše naša vjera… Zato danas, vjerujem u ime svih ovdje prisutnih svećenika, smijem vas zamoliti za pomoć. Dok vas naša braća i sestre mole da im budete ruka pomoćnica u odgoju njihove djece – što tako rado ostvarujete kao bake i djedovi – znajte i mi vas trebamo: U vama vidimo – i još više, prepoznajemo i trebamo, one koji podržavate naše ruke koje nam je uzdizati na molitvu, kako ne bi nikada klonule”. (Cjelovito razmatranje vlč. Mateja Glavice dostupno je ovdje).

Molitvu roditelja za sina svećenika napisao je i pročitao Silvijo Benaković, otac vlč. Ivana Benakovića, dok je molitvu svećenika za vlastite roditelje, koju je napisao vlč. Zvonimir Martinović, pročitao p. Zvonimir Marinović. Program je glazbenim točkama pratio zbor svećenika, pod ravnanjem maestra Ivana Andrića te vlč. Mario Brkić, koji je izveo autorsku pjesmu Znao si, posvećenu svećeniku koji je od prvih trenutaka znao za njegov poziv i pratio ga na putu formacije, a u spomen na svoje roditelje.

Okupljenima se potom obratio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, pozdravljajući roditelje i sinove svećenike, odnosno redovnike koji su uzmogli doći zajedno, ali i one roditelje čiji sinovi nisu mogli doći s njima. Pozdrav i zahvalu uputio je svećenicima koji su radi sudjelovanja na ovome susretu doputovali izdaleka, među njima mons. Ivicu Petanjka, krčkog biskupa, koji je na susret došao s majkom. Podsjetio je također kako je dio roditelja svećenika i redovnika bolesno te nisu mogli doći ili se zbog svojih staračkih potreba i poteškoća nisu usudili doći te je i njima uputio pozdrav.

„Dragi roditelji, drage majke i očevi! Vi ste nam darovali život i kao roditeljima vama nije bila teška nikakva žrtva za nas. Upijali smo iskustvo vaše međusobne ljubavi i vaše ljubavi prema nama te iskustvo vaše vjere u Boga, Oca i Stvoritelja, u Isusa Krista i u Duha Svetoga. Podizali ste nas i odgajali, radovali se svakom našem koraku, molili ste za nas i s nama te nas po sakramentu krsta i drugim sakramentima pridruživali Kristu Gospodinu, uvodili u zajednicu Crkve u našim župama i podržavali u integraciji u naš dragi slavonski i hrvatski društveni ambijent. Ovaj današnji susret želi biti naš sinovski izraz, pun nježnosti i zahvalnosti vama, našim očevima i majkama, za dar života i za sve ostalo što ste nam pružali i još uvijek pružate, a osobito za dar vjere u kojoj ste nas odgajali i koju ste nam posredovali. Svaki čovjek ima svoje biološko i duhovno rodoslovlje i svaki je čovjek plod svega onoga i svih onih kojima je bio obdaren te svoga osobnog odnosa prema svemu tome. Vi ste naše korijenje, a mi vaš izdanak i velikim dijelom i vaša slika“, rekao je nadbiskup Hranić.

Zahvaljujući roditeljima za podršku i molitvu kojom trajno prate svoje sinove, nadbiskup je među ostalim kazao: „I vi ste zajedno s nama proživljavali iskustvo Božjega poziva i njegova zahvata u naše živote. Ne samo da smo se ponekad mi sami hrvali s Bogom koji nas poziva, nego ste se s Božjim pozivom upućenim nama, ponekad još snažnije, hrvali vi.“

Zaključujući svoj govor, okupljenim roditeljima rekao je kako taj susret želi biti izraz zahvalnosti za njihovu trajnu molitvu, razumijevanje i bezinteresnu samoprijegornu ljubav i podršku prema svećenicima. Na kraju je nadbiskup uputio zahvalu svima koji su imali udjela u organizaciji susreta, na čelu s vlč. Pavlom Mikulčićem. (Cjelovit pozdravni govor nadbiskupa Đure Hranića možete pročitati ovdje).

U ime sinova svećenika, okupljene je pozdravio vlč. Krešimir Šaf. „Poštivati starije, napose one koji su nam podarili život, pozvani smo činiti kroz prizmu našega Gospodina. Naime, pozvani smo konstantno održavati vlastitu povezanost s Bogom kako bi naši međuljudski odnosi bili prožeti milošću Gospodnjom, kako i sam apostol Pavao govori. Tek u povezanosti s Gospodinom, osjeti se izrazita dimenzija poštovanja drugoga, poštovanja oca i majke. Dakako da poštovanje koje poklonimo drugome, nipošto ne bi smjelo bili suhoparno i pragmatično izvršavanje određene dužnosti, već iskreni izričaj ljubavi, nježnosti, uvažavanja i privrženosti prema onome kome poklanjamo poštovanje. Kako kaže i papa Franjo u jednoj od svojih kateheza – poštovati oca i majku znači priznati dostojanstvo koje imaju“, rekao je vlč. Šaf.

U ime svih svećenika, okupljenih i onih koji nisu mogli nazočiti susretu, uputio je roditeljima riječi zahvale: „Izričem poštovanje kroz onu riječ koju često uzimamo zdravo za gotovo, čija vrijednost nikada ne bi trebala biti umanjena, a ipak se njena devalvacija događa. To je – ‘hvala’. Hvala vam prvenstveno jer ste dopustili Gospodinu da s vama surađuje. Surađivao je s vama kada je trebalo birati život koji ste nam podarili. Surađivao je s vama kada je trebalo podizati ove različite osobnosti i karaktere te kada ih je trebalo usmjeravati prema pravim vrijednostima, unatoč našim mladenačkim previranjima. Surađivali ste s Gospodinom kada je, iskreno vjerujemo, On odlučio vaše sinove uzeti kao radnike na svojoj njivi te ste ih spremno njemu i dali. Surađivali ste i dalje surađujete s Gospodinom kada ove vaše sinove treba pratiti i vlastitom žrtvom, odricanjem, napose molitvom. Na svakom tom životnom trenutku vam hvala.“

Na kraju svoga obraćanja, posvijestio je kako svećeniku ostaje „sveta dužnost u Gospodinu” slušati i osluškivati svoje roditelje, iako su i sami po službi koju vrše „očevi”. „Možda smo nekada primjerom vlastitog života pokazali kako naš odnos prema vama nije bio, pavlovski rečeno, u Gospodinu, kako nam je nedostajalo poštovanja koje otac ili majka zaslužuju. Tu molimo za vaše oproštenje zbog naših slabosti. Neka nas ovaj susret, ovo druženje, međusobno i s Gospodinom jača u zajedništvu. Neka ovo bude još jedna u nizu prilika za druženje, razgovor, molitvu i predanje nas svećenika i vas roditelja u Božje ruke i njegovu volju“, poručio je vlč. Šaf.

Okupljenima je potom prikazan video prilog „Duhovni plodovi svećeničkog poziva unutar vlastite obitelji“, koji je prikazao svjedočanstva obitelji vlč. Marka Obradovića i vlč. Ivana Živića. Prvi dio susreta završio je glazbenom točkom zbora svećenika, a potom su svi pošli u katedralu Sv. Petra te sudjelovali u svečanom misnom slavlju.

Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćog biskupa Ivana Ćurića, krčkog biskupa Ivicu Petanjka te velik broj svećenika, misno slavlje predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić.

Prigodnu homiliju uputio je krčki biskup Petanjak, koji se osvrnuo na naviješten ulomak Lukina Evanđelja, u kojemu Isus svojim učenicima među ostalim govori: ‘Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.’ „Današnje evanđelje nastavak je na jučerašnje i na neki način komentar jučerašnjeg u kojem je Isus iznio prispodobu o nepoštenom upravitelju, koji stoji na rubu ponora svoje propasti i opasnosti da izgubi sve, a sve ono što je stekao dodatna je omča oko vrata koja će ga povući u ponor. Jedini koji ga mogu spasiti su prijatelji koje treba steći tako da im otpiše dugove. Uviđa da spas nije u akumuliranju, nego u dijeljenju“, rekao je biskup, dodajući kako je tada nastala prekretnica u životu upravitelja, što je česta odlika Lukinih likova: u jednom trenutku života glavni lik počne govoriti sebi, spoznaje stanje u kojem se nalazi te uviđa kamo ga je odveo dosadašnji život i okreće stranicu.

„Svako zgrtanje bogatstva stvara neprijatelje, jer kad drugi vide kako ti zgrćeš, u njima će se roditi stotinu grijeha: zavisti, ogovaranja, klevetanja, sumnjičenja, proklinjanja, radovat će se tvome padu i tvojoj nesreći. Osim toga, svako zgrtanje je protiv Božjeg načina djelovanja, jer Bog ne zgrće nego dijeli. Zgrtanje znači da je netko drugi prikraćen, i ono najgore: zgrtanje daje lažnu sigurnost koju nema u sebi“, rekao je biskup.

Ističući kako je jasno da je za Isusa svako bogatstvo nepošteno, jer se protivi Božjoj logici dijeljenja a ne zgrtanja, biskup je rekao: „Mi smo pozvani da se kao mudri upravitelji tako služimo tim materijalnim da i preko njih stječemo prijatelje, jer ti prijatelji drže ključ moga spasenja.“

Tumačeći Isusove riječi ‘Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten’ biskup je naglasio: „Ovo ‘najmanje’, nepošteno, tuđe, označava ovaj svijet, a ono: ‘najveće’ označava pošteno, označava onaj svijet. Kakav god da je ovaj svijet, bez njega ne možeš ući u onaj. I kako god se činio ovaj svijet velik i bogat, sve bogatstvo ovoga svijeta u usporedbi s onim svijetom je ništa, malo i premalo, jer sve što je na ovom svijetu ne može meni jednom jedinom produžiti život, osigurati zdravlje i sreću, niti dati vječnost.“

Okupljenima u katedrali biskup je osvijestio kako ništa nije naše, ništa nije sigurno, ništa stalno, a svi smo upravitelji onoga što nam je povjereno i o tome kako ćemo se postaviti ovisi naša budućnost i blaženstvo: „Na nama je da odaberemo kome ćemo služiti. Činjenica je da ne možemo sjediti na dvije stolice. Bog i bogatstvo su dvije oprečne stvarnosti koje se nikao ne mogu pomiriti i ići zajedno jer su kao vatra i voda, dan i noć, svjetlo i tama, život i smrt.“

Obraćajući se roditeljima svećenika i redovnika, rekao je kako je očito da je svjedočanstvo njihova života u obitelji stvaralo ozračje iz kojeg su izašla svećenička i redovnička zvanja, dok je, obraćajući se braći svećenicima, postavio pitanje: „Jesmo li svjesni da je sve naše bogatstvo u Bogu? Je li nam on na prvom mjestu i hoćemo li s onim što imamo i raspolažemo sebi napraviti prijatelje koji će nam jednoć otključati vrata vječnosti? Jesmo li definitivno izabrali kome ćemo služiti, ili još uvijek šepamo na obje noge, kako bi rekao prorok Ilija? I, na kraju, na samom početku današnjeg evanđelja stoji da je Isus ove riječi uputio svojim učenicima. Ne farizejima i carinicima, ne mnoštvu koje se guralo oko njega, nego svojim učenicima. Nama.“

Na kraju misnog slavlja, koje je pjesmom pratio zbor svećenika oformljen u povodu tog susreta, pod ravnanjem mo. Ivana Andrića te uz orguljsku pratnju vlč. Dejana Bubala, nadbiskup Hranić pozvao je sve zainteresirane da pođu u Spomen-muzej biskupa J. J. Strossmayera na otvorenje izložbe „S Isusom u patnji” Eve Vukine.