Nakon molitve Trećeg časa, biskup je u pozdravu izrazio radost što se nakon dužeg vremena održava taj svećenički i đakonski susret i što može biti s njima. Kazao je da smo i u okolnostima pandemije koronavirusa prema načelu „ne dokidati, nego prilagoditi“, u kalendaru događaja ove školske i pastoralne godine nastojali osigurati po koji termin za susret trajne formacije mladih svećenika. Čestitao im je Uskrs, podsjetivši ih da je slavlje svetkovine Gospodinova uskrsnuća završilo jučerašnjom vazmenom osminom tijekom koje smo Uskrs slavili osam dana kao jedan dan. Izrazio je uvjerenje da su svi svećenici i đakoni kroz sveta slavlja uskrsnog otajstva snažno duhovno oživjeli.

„Pred nama, koji smo trenutnim okolnostima na neki način smrtno ranjeni, pojavljuje se Isus Krist, za kojega se u naviještenom svetopisamskom ulomku Trećega časa kaže da je Sin čovječji, Prvi i Posljednji, da je bio mrtav a sada živi u vijeke, te da on ima ključeve smrti i podzemlja. To je Gospodin kome smo povjerovali, koji nas je pozvao i poslao, i koji nas trajno prati na našem životnom putu kao naša snaga, nadahnuće i svjetlo. Dok slavimo njegovu pobjedu nad smrću, valja nam se zapitati hoćemo li dopustiti da mi postanemo iznutra mrtvi i ostanemo nezahvaćeni snagom njegova uskrsnuća“, kazao je biskup mladim svećenicima. Još je dodao kako njihov susret u odjeku uskrsnog slavlja ima svrhu da oni stanu preda se, ne samo da budu dionici svakodnevnog pripovijedanja o koronavirusu, nego da se usredotoče na sebe i izvrše svojevrsni „ispit savjesti“ kako je preporučao pisac Tin Ujevića, kojim se poslužio i u svojoj ovogodišnjoj uskrsnoj Poruci.

Podsjetio ih je da duhovno živima postajemo obraćenjem na koje nas uskrsli Gospodin poziva. Naglasio je da obraćenje nije neko teoretsko pitanje, nego naše konkretno ustrajavanje na pozicijama uskrslog Gospodina i trajno nastojanje obnavljati se i djelovati s tih polazišta, imajući pri tom na pameti poticaj sv. Pavla: „Za onim gore težite“. Ustvrdio je da je to vrlo jednostavna, ali zahtjevna formula, koja je sva usmjerena na smisao našeg postojanja, najprije ljudskog a onda i svećeničkog. Poručio je mladim svećenima da će biti mladi dokle god u njima bude tih raspoloženja i nastojanja – jer čovjekova mladost nije vezana za broj godina ili tjelesno stanje, nego ponajprije za stanje njegova duha. Pozvao ih je neka ne dopuste da im duh ostari, nego uz pomoć Gospodina kojem su povjerovali uvijek budu mladi po trajnoj želji i nastojanju da s njime budu pobjednici nad zlom i smrću. Ta želja i životna posvemašnja okrenutost Isusu Kristu, jest njihovo dostojanstvo i svjedočanstvo u društvu koje se pati na različite načine, i to je njihova šansa, a to je konačno Crkva, ustvrdio je biskup. Zahvalio je svećenicima Ivici Bošnjaku i Krunoslavu Siroglaviću na programu koji su pripremili za današnji susret. U radosti što će se narednih dana s njima češće susretati na slavljima svete potvrde, zaželio im je plodan rad.

Potom je voditelj trajne formacije mladih svećenika Ivica Bošnjak predstavio temu susreta „Svećeničko zajedništvo“ koju donosi Direktorij za službu i život prezbitera, napose govoreći o Svećeničkom bratskom prijateljstvu kao važnoj sastavnici, kako osobnog tako i zajedničkog rasta u prezbiteriju jedne mjesne Crkve. Predstavio je i predviđeni tijek susreta koji se sastojao od tri dijela. U prvom, teološko-intelektualnom dijelu, Krunoslav Siroglavić održao je kratko egzegetsko izlaganje na temelju ulomka iz Ivanova Evanđelja (Iv 5, 1-3a.5-16). Na početku je kazao kako se na prvi pogled može učiniti da je teško povezati temu svećeničkog zajedništva s događajem ozdravljenja čovjeka koji 38 godina boluje i boravi na jeruzalemskom kupalištu (hebrejski Bethzatha), ali da je ipak moguće. Tijekom izlaganja je tako pojasnio da najveći problem bolesnika nije njegovo zlo koje se manifestira u gubitku zdravlja ili nekom grijehu, nego njegova misao i stil života u kojem uopće nije vjerovao da mu se život može promijeniti na bolje. Na Isusovo pitanje „Želiš li ozdraviti?“ on ne daje odgovor, ostavljajući time dojam da nema potrebu mijenjati svoje stanje. Ono što ga zapravo sputava nije toliko njegovo fizičko stanje u kojem se nalazi, nego „mentalitet“ na koji se navikao, zbog kojeg je izgubio nadu da može biti bolje, a sve zbog toga jer nema nikoga da mu pomogne sići u vodu i, kako je on vjerovao, ozdraviti. Lako je uočiti tuđi nedostatak i željeti nekome pomoći, no teško je uočiti vlastiti, ustvrdio je predavač. Istaknuo je kako je tuđi problem uvijek percipiran kao deformacija koju treba ispraviti, a vlastiti problem kao konformizam koji s vremenom bude prihvaćen. Ako povežemo jedan takav osrednji mentalitet sa životom jednog svećenika koji radije traži od drugih da bude prihvaćen, nego da se mijenja, onda se dimenzija svećeničkog zajedništva pokazuje kao dragocjeno sredstvo vlastite izgradnje i sazrijevanja. Na kraju izlaganja Siroglavić je istaknuo koliko je za Crkvu važna tema zajedništva, posebno svećeničkog. Naveo je na kraju neke od znakova svećeničkog zajedništva te dodao kako je pritom od presudne važnosti komunikacija među svećenicima.

U drugom, pastoralno-praktičnom dijelu programa, svećenici su se podijelili u dvije skupine kako bi kroz kratku radionicu raspravili predloženi problemski zadatak na primjeru slučaja jednoga talijanskog svećenika koji se nakon prvih godina u službi našao u poteškoćama i svojevrsnoj krizi. Nakon pročitanog teksta, svaka je skupina trebala u zajedničkom razgovoru odgovoriti na postavljena pitanja koja su se odnosila na spomenutog svećenika, njegovog župnika ili pak duhovnika. Nakon iznesenih međusobnih promišljanja uslijedila je rasprava kojoj je bio cilj na temelju spomenutog primjera pronaći načine u kojima bi svećeničko zajedništvo bilo od velike pomoći osobnim svećeničkim kušnjama i teškoćama. U raspravi su istaknute određene vrline koje bi trebale krasiti određenog svećenika kako bi svećeničko zajedništvo bilo na korist prezbiteriju jedne Biskupije.

U završnom dijelu susreta svećenici su se dotakli nekih nadolazećih pastoralnih programa napose s obzirom na pastoral duhovnih zvanja te djece i mladih kao što je susret učenika sedmih i osmih razreda u Velikoj te hodočašće osnovnoškolaca i ministranata u Voćin.

Susret trajne formacije završio je euharistijskim klanjanjem u požeškoj Katedrali tijekom kojega su svećenici molili za svoje svećeničko zajedništvo, te objedom u Domu pape Ivana Pavla II.