Svečana večernja uoči biskupskoga ređenja mons. Slavka Večerina

Predvoditelj molitvene službe bio je župnik katedralne župe mons. Stjepan Beretić, uz asistenciju stalnog đakona te župe vlč. Ferenca Sótanyia i đakona na službi u župi Stari Žednik vlč. Damjana Pašića.

Uz ređenika, mons. Večerina, na večernjoj su sudjelovali i biskupi i svećenici pristigli na slavlje biskupskoga ređenja. Psalame na mađarskom jeziku pjevali su župnik subotičke župe Isusa Radnika preč. József Szákaly i kapelan na službi u Kanjiži vlč. Ákos Horváth, uz članove zbora Sv. Terezija, a na hrvatskom jeziku članovi subotičkog katedralnog zbora „Albe Vidaković“, uz orguljsku pratnju Miroslava Stantića.

Predvoditelj molitvene službe u homiliji se osvrnuo na povijest Crkve u Bačkoj, njezine uzlete i padove, njezin ponos i nadu u sadašnjem vremenu. „Ova je naša Subotička biskupija proživjela što znači: ‘Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim i svet u svim svojim djelima. Gospodin podupire sve koji posrću, i pognute on upravlja’ (Ps 145 14, 17). Od vremena svetoga kralja Stjepana, Crkva se u Bačkoj razvijala i cvjetala. Poslije tatarskog pustošenja, spaljene zemlje, stotina tisuća mrtvih, Crkva je opet oživjela. Godine 1514. biskupiju je pogodilo krvavo pustošenje seljačkih ratova. Pa ipak, Božji se narod opet digao iz pepela. Kalačko-bački nadbiskup Pavao Tomori gine u Mohaču, a zajedno s njime Bačka ponovo postaje spaljena zemlja. Samo je Bog mogao podići ovu biskupiju. I u te dane, te godine, ta stoljeća, ‘Oči sviju u Tebe su uprte, Ti im hranu daješ u pravo vrijeme’ (Ps 145, 15). I pod Turcima je živjela ova Crkva, da bi ponovno teško stradala u Rakoczijevoj buni 1704. Kao da je bačkoj zemlji upućena riječ proroka Izaije: ‘O nevoljnice vihorom vitlana, neutješna, odbaci tjeskobu, nemaš se čega bojati. Odbaci strah jer ti se neće primaći’ (Iz 54 11, 14). Teško se dizala i padala Kalačko-bačka nadbiskupija. Prije Turaka brojala je više od 300 župa. Kad je na njezino čelo došao nadbiskup Gabrijel Patačić, od Kalače do Novog Sada je ostalo samo 15.000 vjernika. Pisao je 1734. godine u izvještaju Kraljevskom namjesničkom vijeću: ‘Sa žalošću sam ustanovio da većina crkava više sliči bijednoj kolibi nego Božjoj kući. Vidio sam oltare bez slike, sakristije bez liturgijskoga ruha…’. Uskoro su vjernici iz te bijede doživjeli ponos da su mogli reći: ‘Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno. On ispunja želje štovatelja svojih, sluša njihove vapaje i spasava ih’ (Ps 145 18-19). Nadbiskup Patačić je osnovao bogoslovno sjemenište, posvetio je subotičku župnu crkvu Sv. Mihovila, koja je tada bila, uz franjevačku crkvu u Baču, jedina crkva građena čvrstim materijalom“, kazao je propovjednik.

Nastavivši svoj osvrt na Božje djelo u Crkvi u Bačkoj u posljednjem stoljeću, mons. Beretić je rekao da je pred Prvi svjetski rat broj vjernika porastao na više od 500.000. „Kad je područje današnje Subotičke biskupije pripojeno Kraljevini SHS, biskupija je izgubila mnogo svećenika, pa je apostolski upravitelj Budanović, da bi obnovio kler, ustanovio mala sjemeništa u Senti i u Baču, da budući svećenici mogu na materinskom jeziku steći srednjoškolsku izobrazbu. Ustanovio je sve središnje ustanove za vođenje Administrature. Za njegova su vremena nikle lijepe crkve oko Subotice i diljem Bačke, odgojio je brojno svećenstvo… Nažalost, poslije Drugog svjetskog rata na tisuće vjernika je ubijeno i protjerano. Ubijeni su i zlostavljani mnogi svećenici, a i sam biskup Budanović je bio žrtvom takvog progona. Njegov nasljednik, biskup Zvekanović je još jednom doživio procvat svećeničkih zvanja u godini proglašenja Subotičke biskupije. Ostavio nam je i Svećenički dom i sjemenište. Biskup Pénzes je doživio ratni kraj XX. stoljeća, ali je osnovao ustanovu za školovanje budućih vjeroučitelja, podigao je pastoralni centar, i crkve su se gradile… Broj vjernika je, nažalost, sada ponovno pao za polovicu. Ostali su otišli u tuđinu“, kazao je mons. Beretić.

U svojem se zaključku propovjednik osvrnuo na gesla svih dosadašnjih subotičkih biskupa. „Našem ređeniku i cijeloj biskupiji želimo da se po zagovoru Prečistog Srca Blažene Djevice Marije ostvari geslo biskupa Budanovića: da svojim životom i radom budemo ‘na čast jedinomu Bogu’. Da budemo ‘svima sve’, što je nastojao ostvariti biskup Zvekanović. Svima želimo mir u smislu gesla biskupa Pénzesa: ‘Nemojte se bojati’. A ‘S Kristom, po Kristu i u Kristu’, neka nas Dobri Pastir tako vodi da doživimo njegovo ohrabrenje: ‘Ne boj se, maleno stado’“, zaključio je mons. Beretić.