U svakom od 12 dekanata biskupije, na hrvatskom i mađarskom jeziku prof. dr. fra Karlo Harmath, OFM, predstojnik franjevačke kuće u Novom Sadu održao je nagovor u kojem se, zbog kratkoće vremena, od osam poglavlja zaustavio na uvodnom dijelu i na prvom poglavlju.

Predavač je istaknuo da svaki svećenik može i treba nositi na sebi miomiris evanđelja. Govorio je o obilježjima ljubavi, koja nadilazi sve zemljopisne i prostorne prepreke, o biti otvorenoga bratstva koje omogućuje priznavati, cijeniti i ljubiti svaku osobu.

Osvrnuo se na zadivljujuću činjenicu kako je sveti Franjo Asiški, koji je u mnogome inspirator ovog papinog spisa, preporučivao izbjegavanje svakog oblika  agresije i svađe.

Predavač je istaknuo, na temelju papinih riječi i Franjina života, kako svećenici međusobno posebno povezani i kako je svaki svećenik zapravo Božji dar svojem bratu svećeniku. Međusobno su Božji darovi.

Produbio je Papine misli u sveopćoj čežnji čovječanstva za bratstvom, ne samo među ljudima, nego među svim stvorovima, i ukazao na to da i Papa potiče na ostvarivanje velikog sna bratstva u cijelom čovječanstva živeći u skladu sa svima.

Fra Karlo je u drugom dijelu predavanja u nekoliko rečenica sažeo tendencije u današnjem svijetu koje sprječavaju razvoj bratstva među svim ljudima. Među njima identificirao je nedostatak aktivnog zauzimanja za promjene na polju pravde i solidarnosti, širenje globalizacije koja čini ljude bliskima, ali ne i braćom, opasnost od kulturne globalizacije, zanemarivanje unaprjeđenja općeg dobra, ravnodušnost prema svim vrstama rasipništva, pogotovu hrane, stvaranje nove vrste „otpada svijeta“, obmane komunikacije i druge.

Svećenici su zajedničkom molitvom počeli zaključili duhovni nagovor, a više njih je izreklo ideju da se temeljito obradi cijela enciklika na budućim rekolekcijama ili eventualno na duhovnim vježbama.