“Kad je ljubav prema siromaštvu tako velika krjepost u očima Božjim, zar se treba čuditi ako je sv. Josip bio velik ljubitelj siromaštva, kako nas Crkva uči zazivati ga u litanijama?” (Batelja, 2009:115), započinje bl. Alojzije Stepinac u homiliji uz zaziv Ljubitelju siromaštva, moli za nas! Nadalje piše: “zar se treba čuditi ako je otac nebeski, birajući hranitelja svome Sinu Isusu Kristu, mimoišao sve bogataše svijeta, makar sjedili na carskim ili kraljevskim prijestoljima, a odabrao baš sv. Josipa, pukog siromaha? Ali što kaže, ne samo siromaha? Ljubitelja siromaštva, jer ima mnogo siromaha, koji proklinju svoje siromaštvo, a sv. je Josip ljubio svoje siromaštvo” (Batelja, 2009: 115).

Stepinac ističe kako je sveti Josip bio stvarno siromašan iako je bio potomak kralja Davida. “Međutim znamo iz Svetoga pisma da je svega toga kraljevskog sjaja nestalo i potomci Davidovi morali su kao roblje putovati u Babilon, te se kasnije nikada više nisu oporavili u materijalnom pogledu da bi bili i približna sjena bogatog Salomona. Da je sv. Josip, makar je potomak Davidov, bio puki siromah, vidi se najbolje iz njegova zvanja, jer je po zvanju bio tesar, siromašni obrtnik, koji je prilično lako mogao natovariti svu svoju imovinu na jedno ili dvoje magaradi kad je morao, recimo, iz Nazareta u Betlehem, ili iz Betlehema u Egipat, ili opet iz Egipta u Nazaret” (Batelja, 2009: 116).

Sveti Josip ljubio je svoje siromaštvo, što je vidljivo iz Svetoga pisma u kojem je opisan kao pravednik, odnosno onaj koji je urešen svim krepostima. “Osim toga, znamo iz Svetoga pisma da su Sveta tri kralja, kad su došli na poklon Isus, donijeli i darove: tamjan, plemenitu mast i zlato. Da toga zlata nije bilo malo, nije si teško predstaviti; bilo ga je mnogo, kao što se dolikovalo njihovu kraljevskom veličanstvu, veli sv. Bernard. Ništa pak ne čitamo da je sv. Josip išta od toga zadržao za potrebe Svete obitelji, nego je u tome bio jedne misli s Presvetom Djevicom, za koju veli isti sv. Bernard: “Zlato od kraljeva darovano, koga nije bilo malo, kao što se dolikovalo njihovu kraljevskom veličanstvu, nije Marija za sebe sačuvala, nego ga je preko svetog Josipa razdijelila siromasima.” A da je to doista bilo tako, to jest, da je sv. Josip razdijelio to zlato sirotinji, možemo zaključiti odatle, veli sv. Alfonso Liguori, što su Josip i Marija, prikazujući Isusa u hramu jeruzalemskom, dali na dar ne janje, kao što je bilo propisano u zakonu Mojsijevu za imućnije ljude, nego dvije grlice ili dva golubića, kao što je to zakon propisivao za siromahe” (Batelja, 2009: 116-117).Blaženi Alojzije Stepinac ističe kako je sveti Josip bio zaručnik Blažene Djevice Marije, “te sigurno najsavršenije učenice Isusove. Najsavršenije i u siromaštvu. Zato sv. Alfons Liguori u svom djelu “Le glorie di Marie” kaže da su mnogi sveci i crkveni pisci mišljenja, da je Presveta Djevica uz zavjet djevičanstva položila i zavjet siromaštva. Zar ne bi bio velik nesklad u Svetoj obitelji, kad bi Josip i Marija bili najveći ljubitelji svetoga siromaštva, a Josipovo srce težilo za sjajem i bogatstvom? Zdrav nam razum kazuje da je sv. Josip bio doista pravi ljubitelj siromaštva, kako ga naziva Crkva” (Batelja, 2009: 117).

Naš Blaženik poziva da po primjeru sv. Josipa “odvratimo srce svoje od prolaznih dobara svoga svijeta i svrnemo oči prema nebu, gdje se nalazi jedino pravo blago “koga ni moljac ni rđa ne kvari, ni tatovi ne obijaju i ne kradu” (Mt 6, 20). Ako je to ikada bilo potrebno naglašavati, potrebno je baš danas, kada smo imali prilike vidjeti do kakvih je strahota dovelo klanjanje zlatnom teletu, to jest pohlepa i jurnjava za zemaljskim blagom, iz kojih su se rodili prvi i drugi grozni svjetski rat, koji su progutali tolike milijune ljudskih života, pa čak i upropastili nebrojeno zemaljsko blago, zbog čega su se čitavi narodi i države sukobili” (Batelja, 2009: 117).

“Krjepost siromaštva nije nipošto nespojiva s razboritom brigom roditelja da opskrbe svoju djecu potrebnim, da im osiguraju stanovitu baštinu za slučaj svoje smrti. Roditelji ne polažu zavjet siromaštva kao redovnici. Zato i bogataši mogu biti siromašni u duhu ako spoznaju i priznaju da njihovo bogatstvo po sebi nema pred Bogom baš nikakve vrijednosti, nego da je potrebno nešto drugo: omiljeti Bogu, to jest biti bogat krjepostima” (Batelja, 2009: 117), ističe bl. Alojzije i nastavlja govoreći kako je “jurnjava za bogatstvom velika zapreka spasenju duše, kao što se vidi iz riječi Spasiteljevih što smo ih na početku spomenuli: “Lakše će deva proći kroz uši iglene negoli bogataš ući u kraljevstvo Božje.” Zašto? Zato jer oni koji obiluju zemaljskim dobrima lako upadaju u zamke đavolove. Bogataš lako podlegne oholosti, a oholici se Bog protivi kao što vidimo na nebrojenim primjerima iz Svetoga pisma” (Batelja, 2009: 118). Stepinac napominje kako bogataš lako upadne u grijeh nečistoće, lako se podaje pijanstvu i lijenosti jer ima svega u izobilju. “Kraj takvoga života bogataš lako zaboravi Boga od koga ima sve dobro, a Boga zaboraviti znači propasti zauvijek” (Batelja, 2009: 118).”Siromaštvo ili ljubav prema siromaštvu uklanja s puta nebrojene zapreke na putu spasenja. Siromah se ne će tako lako uzoholiti, siromah se ne će tako lako podati lijenosti, siromahu nisu na dohvat tolike prilike za neumjerenost i druge razvratnosti, siromah ne zaboravlja tako lako Boga, koji je sva nada njegova u teškim danima ovoga zemaljskoga života. On je sličan lađi, koja nije pretovarena zemaljskim dobrima pa nije toliko u pogibli da potone u oluji svoga života” (Batelja, 2009: 120), podsjeća naš Blaženik i zaključuje homiliju upućujući nas na krasan primjer koji nam daje “ljubitelj siromaštva sv. Josip, kojemu je ta ljubav prema siromaštvu pribavila neizmjerno neprolazno blago u nebu” (Batelja, 2009: 120).