Na početku homilije koja govori o svetom Josipu kao uresu domaćega života bl. Alojzije Stepinac spominje Mojsija te ističe da je sv. Josip „slika ovog još većega muža, koji je po nedokučivom promislu Božjem postavljen na čelo, po broju male obitelji, ali po značenju veće od svega čovječanstva, Svete obitelji u Nazaretu. U toj službi odlikovao se sv. Josip takvim krjepostima da je postao ures ne samo Svete obitelji u Nazaretu, nego i dikom svih čestitih obitelji na zemlji. Pristaje mu naslov koji mu je dala sveta Crkva kad nas uči moliti u litanijama: Uresu domaćeg života, moli za nas!“ (Batelja, 2009.: 128.).

Govoreći o domaćem ognjištu Stepinac naglašava da ono za čovjeka može postati dio raja na zemlji „ako je na čelu obitelji muž, koga rese sve krjeposti. To je bez sumnje bio sv. Josip. On je ponajprije bio čovjek, koga je potpuno prožimala vjera, misao na Boga, koja je prema riječima sv. Ambrozija temelj bračne zajednice i obiteljske sreće“ (Batelja, 2009.: 128.), piše blaženik i podsjeća da je ta vjera svetom Josipu govorila da je Bog biće neizmjerne moći, biće neizmjerno sveto i pravedno, sveznajuće te izvanredno mudro koje ljubi i nagrađuje kreposti, te „koje zna i iz zla izbiti dobro, i čija providnost ravna nepogrješivo udesom svakoga čovjeka. Ta vjera mu je govorila da je Bog biće neizmjerno dobro, koje želi učiniti sretnim sve svoje stvorove. Razumljivo je da se iz takve Josipove vjere rodilo nepokolebljivo ufanje u Boga da će mu pomoći u svim nevoljama i stiskama života. Razumljivo je da se iz te vjere rodila i žarka ljubav prema Bogu i bližnjemu, jer tko ljubi Boga ne može ne ljubiti bližnjega, koji je predmet ljubavi Božje.“ (Batelja, 2009.: 128. – 129.).

„Iz žive vjere spoznao je sv. Josip koliku ljubav duguje svojoj bračnoj družici, Presvetoj Djevici Mariji, i koliku vjernost kao bračni drug, vjernost do groba! Tu je svoju dužnost sv. Josip ispunjao u duhu apostolovih riječi: ‚Muževi, ljubite žene svoje, kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju‘ (Ef 5, 25). Sigurno je da Presveta Djevica nije imala razloga ni jedan jedini put žaliti se na svoga zakonitoga supruga, sv. Josipa, da se tako naruši sveti mir domaćega ognjišta, domaćega života“ (Batelja, 2009.: 129.), navodi dalje u svojoj propovijedi bl. Stepinac.

Blaženik piše da je sv. Josip po toj živoj vjeri spoznao „koliku ljubav duguje svetom nadasve plodu djevičanske ženidbe s Marijom, Isusu Kristu. (…) Ljubeći njega, sveti je Josip zastupao Oca nebeskoga, koji je bez sumnje beskrajno ljubio svoga jedinorođenoga Sina, jer je on beskonačno savršena njegova slika. Nema sumnje da je i ljubav sv. Josipa prema djetetu Isusu bila izvanredno velika. Po živoj vjeri spoznao je sv. Josip da mu je sveta dužnost skrbiti za sve što je potrebno Svetoj obitelji za život. Odatle ona neumorna radinost sv. Josipa da imaju krov nad glavom, da imaju potrebno odijelo, da imaju potrebnu hranu“ (Batelja, 2009.: 129.).

Mnoštvo je krjeposti imao sv. Josip i sve su izvirale iz njegove žive vjere. „Sveti Josip zna da je najveća opasnost za obiteljski mir i sreću povrjeda svetih zakona Božjih. Zato brižno pazi da se dijete Isus obreže osmi dan prema zakonu, da se prikaže u hramu četrdeseti dan, da se prinese propisana žrtva, da se svake godine točno hodočasti u jeruzalemski hram, da se obavlja zajednička obiteljska molitva. Doista, sv. Josip je divan ures domaćeg ognjišta, kako ga naziva Crkva u litanijama“ (Batelja, 2009.: 130.).

Stepinac naglašava da domaće ognjište može postati dio raja na zemlji ako muža – glavu obitelji – krase kršćanske krjeposti. No, blaženik podsjeća da „ako je na čelu obitelji čovjek odan manama, on može od obiteljskog ognjišta stvoriti i pravi pakao na zemlji, i takav čovjek je ne ures domaćeg ognjišta po primjeru sv. Josipa, nego sramota domaćeg života i nesreća“ (Batelja, 2009.: 130.). Također, Stepinac upozorava muževe i očeve da im je „Providnost Božja namijenila sličnu zadaću kao i sv. Josipu“ (Batelja, 2009.: 131.), stoga uvijek trebaju tog sveca imati pred očima.

Nadalje, blaženik se pita bi li došlo do psovanja Boga i Bogorodice kad bi muževi imali pred očima sv. Josipa? „Zar bi se usudili u prisutnosti djece voditi kojekakve neslane razgovore? Zar bi se usudili pijani dolaziti kući i voditi kavge sa ženom, tući bez razloga djecu ili ih proklinjati? Zar bi se usudili ogovarati ili klevetati svoje bližnje? Zar bi se usudili uz zakonitu suprugu, s kojom su već izrodili i djecu, voditi grješnu ljubav s kakvom pokvarenom ženom? Zar bi se usudili po čitave godine izostajati od svete mise i sakramenata? Zar bi se usudili držati u kući kojekakve novine, časopise, knjige, koje mogu ubitačno djelovati na mlade dječje duše? Zar bi dopuštali ili čak preporučivali nečedno odijevanje bilo žene, bilo ženske djece? Zar bi se usudili pred ukućanima grditi svećenike i izvrgavati ruglu svetu službu njihovu?“ (Batelja, 2009.: 131.).

Na kraju homilije bl. Alojzije Stepinac navodi da je muž i otac, koji slijedi primjer sv. Josipa, dika „obiteljskog života i domaćeg ognjišta i izvor blagoslova ne samo za svoje bližnje, nego i za čitavu društvenu zajednicu“ (Batelja, 2009.: 131.) i zaključuje riječima: „Neka nam sveti Josip, uzor domaćeg života, isprosi da ga nasljeduju svi glavari obitelji naših, pa možemo biti sigurni za svoj narod“ (Batelja, 2009.: 132.).