Svjedočiti Boga Oca u dijalogu sa svim religioznim ljudima

1. “Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima” (Ef 4,6). U svjetlu tih riječi apostola Pavla u Poslanici Efežanima želimo danas razmišljati o tome kako svjedočiti Boga Oca u dijalogu sa svima vjerujućima.
U tom našem razmišljanju imat ćemo dva polazišta: II. vatikanski koncil s deklaracijom Nostra aetate o “Odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama” i već bliz cilj Velikoga jubileja.
Deklaracija Nostra aetate postavila je temelje novoga načina, to jest dijaloga, u odnosu Crkve s različitim religijama.
Sa svoje strane, Veliki jubilej 2000. predstavlja povlaštenu priliku za svjedočenje toga načina. U Tertio millennio adveniente pozvao sam produbiti, upravo u ovoj godini posvećenoj Bogu Ocu, dijalog s velikim religijama, također po susretima na značajnim mjestima (usp. br. 52-53).
2. U Svetome pismu poimanje jedinoga Boga obzirom na sveukupnost narodâ koji traže spasenje postupno se razvija sve do vrhunca potpune objave u Kristu. Bog Izraelov, izražen svetim tetragramom (četveroslovljem: JHWH – op. prev.), jest Bog patrijarhâ, Bog koji se pojavio Mojsiju u gorućem grmu (usp. Iz 3) da oslobodi Izraela i da ga učini savezničkim narodom. U Jošuinoj knjizi prikazano je opredjeljenje za Gospodina izvršeno u Sihemu, gdje veliki narodni zbor izabire Boga koji se prema narodu pokazao dobrohotnim i brižnim, te napušta sve druge bogove (usp. Još 24).
Taj izbor, u vjerničkoj svijesti Staroga zavjeta, sve se više određuje u smislu strogoga i sveobuhvatnog jednoboštva. Ako Gospodin Bog Izraelov nije jedan Bog od mnogih, nego jedini pravi Bog, iz toga proizlazi da on mora spasiti sve narode “do nakraj zemlje” (Iz 49,6). Sveopća spasiteljska volja preobražava ljudsku povijest u veliko hodočašće narodâ prema jedinome središtu, Jeruzalemu, bez poništavanja etničko-kulturalnih razlika (usp. Otk 7,9). Prorok Izaija to divno izražava slikom puta koji spaja Egipat s Asirijom, ističući da Božji blagoslov združuje Izraelca, Egipćanina i Asirca (usp. Iz 19,23-25). Svaki je narod, potpuno sačuvavši svoju istobitnost, pozvan sve se više obraćati jedinome Bogu koji se objavio Izraelu.
3. To “univerzalističko” nadahnuće, prisutno u Starom zavjetu, razvija se potom u Novom, koji otkriva da Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4). Uvjerenje da Bog doista pripravlja sve ljude za spasenje opravdava dijalog kršćana s vjernicima različitih vjerovanja. Koncil je tako istaknuo stav Crkve obzirom na nekršćanske religije: “Crkva s iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, #!koji je put, istina i život#! (usp. Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio” (NA, 2).
Prošlih godina, neki su dijalog s religioznim ljudima suprotstavili naviještanju, prvotnoj zadaći spasenjskog poslanja Crkve. Uistinu je pak međureligijski dijalog sastavni dio evangelizatorskog poslanja Crkve (usp. CCC, 856). Kako sam više puta potkrijepio, on je za Crkvu bitan, izražava njezino spasenjsko poslanje, taj je dijalog spasenjski (usp. Insegnamenti VII/1 /1984/, str. 595-599). U međureligijskom dijalogu nije stoga riječ o odricanju naviještanja, nego odgovoru na božanski poziv da bi izmjena i suodgovornost dovele do uzajamnog svjedočenja vlastitog religijskog gledanja, do produbljene svijesti o uzajamnim uvjerenjima i sporazumu o ponekim temeljnim vrijednostima.
4. Poziv na zajedničko “očinstvo” Božje neće stoga uroditi nejasnim univerzalističkim pozivom, nego će ga kršćani živjeti u punoj svijesti toga spasenjskog dijaloga koji se događa Isusovim posredništvom, i djelovanjem njegova Duha. Tako, primjerice, prihvaćajući iz religija poput muslimanske snažnu potvrdu Apsolutnoga koji je osoban i nadilazi svemir i čovjeka, možemo s naše strane svjedočiti Boga u njegovu trojstvenom životu, objašnjujući da trojstvo Osoba ne oslabljuje nego označuje samo božansko jedinstvo.
Tako ipak, iz religijskih putova koji vode k shvaćanju posljednje stvarnosti u monističkom smislu, kao nepodijeljenog #!Sebe#! u kome se sve rješava, kršćanstvo prihvaća poziv poštivati najdublji smisao božanskoga otajstva, iznad svih ljudskih riječi i pojmova. Ipak ne oklijeva svjedočiti osobnu Božju transcendentnost, dok naviješta njegovo sveopće i ljubazno očinstvo koje se u potpunosti očituje u otajstvu raspetoga i uskrsloga Sina.
Neka bi Veliki jubilej bio dragocjena prilika da bi se svi ljudi koji vjeruju bolje upoznali kako bi se poštivali i ljubili u dijalogu koji je za sve spasenjski susret.