Tajna Petrova poslanja

Četrdeseta obljetnica izbora kardinala Giovannija Battiste Montinija za Papu

1. Dio iz Evanđelja po Ivanu (21, 15-17), kojega smo upravo poslušali, stavlja pred nas sugestivan evanđeoski prizor. Sin Božji povjerava Petru svoje stado, svoju Crkvu, za koju je već prije zajamčio da je ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16, 17-18). Isus prije toga traži potvrdu ljubavi: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?”…(Iv 21,15). Uznemiravajuće pitanje koje, ponovljeno tri puta, podsjeća na trostruko Petrovo zatajenje Isusa. No on, unatoč gorkom iskustvu, ponizno prosvjeduje: “Gospodine, ti sve znaš – ti znaš da te ljubim!” (Iv 21, 17).
Ljubav je tajna Petrova poslanja. Ljubav je “tajna uspjeha” svih onih koji su pozvani nasljedovati službu Dobrog Pastira upravljajući Božjim narodom. “Officium amoris pascere domimicium gregem… – Služba ljubavi je čuvati stado Gospodnje…” – volio je govoriti Pavao VI., parafrazirajući glasovitu izreku svetog Augustina.
2. Šimune Ivanov, ljubiš li me ti više od ovih? Tko zna koliko je puta čuo u duši ove riječi moj časni prethodnik, sluga Božji Pavao VI., kojega se sjećamo danas? Prošlo je 40 godina od njegova izabranja na Katedru svetog Petra, 21. lipnja 1963. te 25 godina od njegove smrti (6. kolovoza 1978.). Od mladosti je bio u izravnoj službi Svete Stolice, uz papu Pija XI. Dugo je vremena bio jedan od najvjernijih i dragocjenih suradnika pape Pija XII., a bio je izravni nasljednik pape Ivana XXIII. kojega sam s radošću proglasio blaženim prije tri godine. Petnaest godina trajala je njegova služba Sveopćeg pastira Crkve, a koja je iznad svega bila označena Drugim vatikanskim koncilom kao i velikom pozornošću na potrebe modernih vremena.
Imao sam i ja tu milost sudjelovati u radu Koncila te živjeti u vremenu nakon njega. Osobno sam mogao cijeniti njegovo djelovanje usmjereno na neprestano i neophodno “ažuriranje” Crkve zahtjevima nove evangelizacije. Kada sam ga naslijedio na Petrovoj katedri, osobno sam nastojao nastaviti to pastoralno djelovanje, nadahnjujući se njime kao ocem i učiteljem.
3. Snažni i blagi apostol Pavao VI., ljubio je Crkvu i radio je na njenom jedinstvu, ali i pojačavao njenu misionarsku djelatnost. U tom smislu se potpuno razumije inovativnost poduzimanja apostolskih putovanja, koja danas predstavlja sastavni dio Petrove zadaće. Htio je da se crkvena zajednica otvori svijetu, ali da istovremeno ne popusti mentalitetu ovoga svijeta. S razboritom se mudrošću znao oduprijeti napasti “prilagodbe” mentalitetu ovoga svijeta, podnoseći evanđeoskom snagom teškoće i nerazumijevanje, a u nekim slučajevima čak i neprijateljstvo. Čak i u najtežim trenucima nije nedostajala Božjem narodu njegova prosvjetljujuća riječ. Na kraju njegova života izgledalo je da je cijeli svijet shvatio njegovu veličinu i bio s njim u ganutljivom zajedništvu.
4. Bogat je njegov nauk i najvećim dijelom usmjereno u odgajanju vjernika za “osjećaj Crkve”. Među mnogim njegovim djelima želim podsjetiti, osim na encikliku Ecclesiam Suam s početka njegova pontifikata, i na potresnu ispovijest vjere, poznatu kao Vjerovanje naroda Božjega, proglašenu sa snagom na Trgu svetog Petra 30. lipnja 1968. Nije moguće šutjeti o hrabrim stajalištima u obrani ljudskog života u enciklici Humanae vitae, ali i isto tako hrabrim stajalištima u prilog zemalja u razvoju u enciklici Populorum Progressio, u kojoj se zalagao za izgradnju solidarnijega i pravednije svijeta. Postoje zatim i osobna razmišljanja koje je zapisivao u vrijeme duhovnih vježbi, kada se povlačio da bude “sam sa sobom” kao da je u “sobi svoga srca”. Često je meditirao o mjestu na koje ga je Bog pozvao u službu Crkvi koju je “uvijek ljubio” u duhu Petrova poziva. “Nitko više nego ja ne bi trebao meditirati o ovome – zapisao je u vrijeme jedne duhovne obnove – Da bi je razumio i živio! Gospode, koja stvarnost koje otajstvo! …To je avantura u kojoj sve zavisi od Krista…” (Duhovna obnova 5. – 13. kolovoza 1963. – Meditazioni inedite – Ed. Studium).
5. Predraga braćo i sestre, zahvalimo Bogu za dar toga Pape, koji je čvrsto i mudro vodio Crkvu. U propovijedi 29. lipnja 1978. – malo više od mjesec dana do svršetka zemaljskog života – Pavao VI. je govorio: “Pred opasnostima koje smo opisali…. osjećamo se pozvanima ići ususret Kristu, kao jedinom Spasitelju, i vapiti mu: Gospodine kome ćemo poći? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv 6, 68). Samo je On istina, samo On je naša snaga, samo On je naše spasenje. Njime osnaženi, zajedno ćemo nastaviti naš put” (Insegnamenti, XVI, 1978. p. 524). U svjetlu našeg cilja, koji je vječnost, bolje razumijemo koliko je neophodno potrebno ljubiti Krista i služiti njegovoj Crkvi s radošću. Neka nam tu milost izmoli Marija, koju je Pavao VI. sinovskom privrženošću proglasio Majkom Crkve. I neka upravo ona, Bogorodica, primi u naručje toga sebi odanog sina, i neka tako uživa blaženstvo vječno pripravljeno za vjerne sluge Evanđelja.

Pozdrav na talijanskome jeziku:

Prošle nedjelje Božanska mi je Providnost dopustila još jedno apostolsko putovanje u Bosnu i Hercegovinu, u Banju Luku – šest godina nakon mog pastirskog pohoda Sarajevu. To je bilo kratko, ali intenzivno putovanje puno nade za tu zemlju koja je mnogo pretrpjela zbog nedavnog rata.
Od srca se ponovno zahvaljujem svima koji su me primili, biskupima i vlastima, odgovornim političarima i članovima Vijeća za međureligijsku suradnju, koje sam susreo i sa zadovoljstvom mogao potvrditi njihovu spremnost na dijalog. Posvuda i u svima sam vidio volju i uvjerenje da je potrebno prevladati bolna iskustva prošlosti kako bi se na istini i uzajamnom opraštanju izgradilo društvo dostojno čovjeka, a za Boga prihvatljivo.
Vrhunac hodočašća bilo je svečano euharistijsko slavlje s beatifikacijom Ivana Merza, kojega sam istaknuo kao primjer katolicima, posebice mladima, Bosne i Hercegovine. Molimo Gospodina da prema njegovu zagovoru to apostolsko putovanje donese očekivane plodove za Crkvu i sve pučanstvo Bosne i Hercegovine. Molim se Bogu da narodi Bosne i Hercegovine, potpomognuti i od međunarodne zajednice, uspiju riješiti još uvijek otvorene složene probleme i ostvariti zakonite težnje za životom u miru i priključenjem ujedinjenoj Europi.