U Čvrljevu proslavljena župna svetkovina Imena Isusova

Proslava je počela misom i pjevanjem litanija. Svečanu misu predslavio je fra Siniša Balajić, odgojitelj bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji su povodom svetkovine s njime i gvardijanom Samostana Gospe od Zdravlja fra Josipom Cvitkovićem hodočastili u Čvrljevo. Misu je suslavio i domaći župnik fra Ante Jurić Talaja.

Svetkovina Imena Isusova u Čvrljevu se slavi na prvu nedjelju poslije 14. siječnja, nadnevka na koji se ta svetkovina slavila prije reforme liturgijskog kalendara.

U propovijedi je fra Siniša, govoreći o Imenu Isusovu, kazao da život ne dolazi sam od sebe, nego od drugoga. „Stoga biti djeca, biti sin ili kćer, biti kršćanin, znači biti nečiji nasljednik i nositi u svome imenu, ime svojih roditelja, Ime Isusovo, Ime Kristovo i učiniti da to ljudsko i kršćansko nasljeđe koje smo primili od drugoga ostane naše. Kada učinimo da to nasljeđe ostane naše, ono doista čini da steknemo vlastito ime, vlastito ljudsko i kršćansko ime, i da se naš život, više ne ponavlja na isti način kao na način naraštajima prije nas, premda nosimo u sebi gene njihove, nego na nov način. Na jedinstven način mi postajemo novi jedinstveni na ovom svijetu. Ta jedinstvenost donosi novost na ovaj svijet, ima snagu i moć mijenjati sliku svijeta.“

Naglasio je da su elementi ljudskosti i vjere koji se nalaze u Isusovu imenu, temelji kršćanskog imena.

„Na prvom mjestu to su otvorenost Božjoj Riječi, otvorenost Božjoj volji i poniznost. Poniznost zbog koje sami Bog postaje čovjekom… To je sposobnost odmaknuti se od vlastitog ja, i ne upasti u zabludu subjektivizma, po kojem sam uvijek samo ja na prvom mjestu i kao da nitko drugi ne postoji oko mene i ovome svijetu. Ali, ova ljudska i ova kršćanska Isusova kvaliteta ne smije biti pomiješana s lažnom skromnošću. Nismo ponizni zato što  smo lažno skromni. Naprotiv. To znači biti svjestan vlastite ljudskosti i onoga što mi stvarno jesmo pred Bogom, pred Božjim licem, krhka bića, ljudi, potrebni njegove blizine. Drugi element jest otvorenost i prihvaćanje života, pa i prihvaćanja same smrti kao životne činjenice jer to je neminovnost koja nam omogućuje da živimo slobodno u ovom svijetu, po onom evanđeoskom načelu, kao ljiljani u polju, jer mnogi doista žive  u strahu u ovom svijetu, u strahu od ratova koji nas okružuju, u strahu od pandemija i virusa, koronavirusa, ali mi nismo pozvani na strah nego na slobodu djece Božje…“

Napomenuo je da to nije prijezir prema životu i svijetu. „Naprotiv, otvorenost životu i svijetu govori da mi kršćani nismo, nismo samoljubiva bića koja ljube samo sebe. Naime, u Isusovu imenu, mi nalazimo duboku ljubav za čovjeku i svijet i prihvaćajući tu istu ljubav učimo da je upravo ona temelj cijeloga našeg ljudskog i kršćanskog ponašanja i ljubav. U toj ljubavi ocrtava se najprije zahvalnost, zahvalnost zbog života koji nam je dan rođenjem, koji smo dobili od nekoga drugoga, ali života kojega živimo u ovom svijetu, po kršćanskom imenu i u tom imenu ocrtava se ona otvorenost za život lišena one gotovo neurotične želje da se zauvijek ostane u ovome svijetu. Jednostavnost ovoga našega kršćanskog života u kojem se oslikava želja da se i u ovom svijetu osjećamo kao u svojoj kući, jer mi nemamo drugu kuću, ovo je kuća za sve nas, također za nas kršćane, ista je kuća, ali se u tom svijet osjećamo i razvijamo poput Isusa kao ljudi, kao kršćani, kao vjernici, koji znaju što je jasno što je dobro što je zlo, ljudi koji su sposobni za kritiku kao ljudi koji znaju prosuđivati što je pravedno što je nepravedno, kao ljudi koji znaju donositi sudove i tako vježbaju vlastitu slobodu.“

Fra Siniša je naglasio da se u tom očituje ljubav za svijet i čovjeka, koja postaje osnovna poluga koja okreće od grčevite navezanosti na ego i upućuje u susret drugima i njihovim potrebama zbog kojih je sam Bog sišao s neba i ušao u svijet.

„Upravo to odricanje od grčevite navezanosti na svoj ego, tog gotovo neurotičnog i bolesnog načina samoodržanja, ono što nas poziva da možemo reći gotovo evanđeoskim riječima svaki dan je dobar za rođenje, svaki dan je dobar za izlazak iz ovoga svijeta, da živimo slobodno bez straha. Ovo je stanje duša kršćanina koji zna kada je rođen od drugoga, kada je stekao kršćansko ime, on je postao novo biće, novi čovjek, on je posto novi početak. Ali u svijetu koji je isprepleten raznim sudbinama dobrim i lošima i sretnim i nesretnim, to je kršćanin koji zna, upravo što je slobodan zna da ovaj svijet i ovo vrijeme ne počinje i ne završava s njim, nego je on nova mogućnost. Svi smo mi kršćani kao nova mogućnost, novo svijetlo, novi obzor za ljude ovoga svijeta“, rekao je propovjednik.

Zaključio je da Ime Isusovo, koje je temelj kršćanskog imena, „doziva u svijest sposobnost našega osluškivanja i slušanja Božje riječi, našega djelovanja koje može mijenjati na očigled nepromjenjivu sudbinu povijesti i osvijetliti najtamnija i strašnija vremena, unoseći u svijet ljubav koja dolazi s Isusom, evanđeosku ljubav. Naime, mi u svom kršćanskom imenu nosimo nasljedstvo koje smo primili u Isusovu imenu, nosimo onu njegovu ljubav za čovjeka i svijet a Isusov ime koje se spušta odozgo kao svjetlo koje rasvjetljuje tamu.“

„Kad to Ime zaživi doista u nama, u našem kršćanskom imenu, imat će moć mijenjati lice ne samo našega života, nego i lice cijeloga svijeta“, poručio je na kraju fra Siniša.

Na kraju mise župnik fra Ante čestitao je svima okupljenima svetkovinu Imena Isusova. Zahvalio je predslavitelju te bogoslovima koji su predvodili pjevanje uz orguljsku pratnju fra Marina Kujundžića.

Također je ukratko predstavio župni list „Pet zvonika“.