Biskup Vidović na početku je prenio pozdrave umirovljenoga splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića koji je trebao predsjedati slavljem, te pozvao vjernike da se mole za njega, kao i jedni za druge. Naglasio je da je ta milosna cirkulacija koja kruži u vjernicima po zajedničkoj molitvi, prava istinska moć i snaga.

Homiliju je započeo razmišljanjem o rečenici mons. Barišića sa svoga biskupskog ređenja u Hvaru: „Neretva je hrvatska Galileja, a župa Vidonje Nazaret!“ Kad je Gospodin zahvatio svojim svjetlom u našu stvarnost, kad smo doživjeli preobraženje, proslavio se na jedan poseban način u našoj hrvatskoj Galileji, proslavio se kroz vjeru naroda – ustvrdio je.

Prisjetio se vremena svoga odrastanja, veselja uz molitve te pobožnosti puka tog vremena. „Bilo je psovke, svađa i nemira, ali kad bi se sve stišalo, kad bi dan došao kraju, kad bi se molila zajednička molitva, kad bi tamjan bio uzdignut prema Bogu, kakav bi Otac nebeski bio da ne bi uslišio tu molitvu, kakva bi to bila majka Marija kojoj se toliko naroda moli, da ne bi uslišila – da ne bi šapnula svome Sinu onu riječ iz Kane Galilejske – vina nemaju – blagoslovi ovaj svoj narod, svoju djecu, učini čudo pretvorbe – i uvijek iznova događalo se čudo, i od toga čuda pretvorbe živimo i danas, ne samo mi, nego živi čitavi svijet“, naglasio je biskup Vidović.

„Djeca Božja žive orijentirana uzvodno. Teško je plivati uzvodno u ovome svijetu kad sve pluta niz brdo, ali samo onaj koji pliva uzvodno, ide prema izvoru, a smisao našeg života je živjeti na izvoru života i od izvora, živjeti u zajedništvu s Bogom i od milosti njegovog Božanskog Srca.“

Ima li nade za nas, imamo li  mi još budućnosti, je li ovo bio vrhunac u Vidonjama, da bismo se ugasili zauvijek? Mislim da nije, mislim da je problem u tome što mi smatramo da nismo više ni za što jer starimo, ali, „star čovjek više vrijedi nego mlad, star čovjek je začin života mladima, ako stari ugase, ako mladi ne prime začin života, ako mladi ne prime milost od nas starijih, onda smo gotovi i mislim da smo zapravo mi na potezu, koji smatramo da ne možemo više“, poručio je hvarski biskup.

„Čovjek je najmoćniji duhovno kad je najnemoćniji, naša nemoć i prostrtost pred Gospodinom, daje najizvrsniju moć, Bog se onda proslavlja u meni i među nama, a najgore ruševine u svijetu bili su nekoć najmoćniji ljudi, a ruševine su bili kad su mislili da su najveća moć! Dok smo živi moćni smo, ne mi, nego Božja milost u nama, a na nama je da joj se prepustimo. Otvorimo Gospodinu vrata srca, dopustimo da udare Božje mladice iz nas – nije gotovo, dok smo živi ne smijemo se predavati i to je poruka i našeg nadbiskupa Marina“, zaključio je homiliju mons. Vidović.

Iz doline Neretve potječe 50-tak svećenika i 100-tinjak redovnica, a iz Župe Vidonje potječu 18 svećenika, od kojih trojica biskupa i 60-ak redovnica.

Kao domaćin susreta, sve nazočne, uz zahvalu i onima koji nisu mogli biti nazočni, zbog bolesti ili obveza, pozdravio je župnik don Mladen Margeta. Pročitao je i čestitku naslovnog ninskog nadbiskupa Martina Vidovića, koji također nije mogao biti nazočan. Nadbiskup je istaknuo radost zbog takvog susreta, te potaknuo sve na vjernost i ustrajnost. Svoju molitvu uz blagoslov povjerio je Presvetom Srcu Isusovu, Prečistom Srcu Marijinu i Presvetom Trojstvu.

Potom je fra Josip Repeša prenio čestitke i pozdrave nadbiskupa Dražena Kutleše, koji također nije mogao biti prisutan. „Prije tri godine, kada smo imali prvi ovakav susret u Župi sv. Nikole u Metkoviću, tiskali smo sličice s likom oca Ante Gabrića, koji je nekako svojom pojavom, u svjetskim razmjerima, ovu našu Neretvu podigao na viši rang… Nešto što mi s velikim uzbuđenjem dolazi u sjećanje, trenutak je kada je otac Gabrić bio prisutan na mladoj misi biskupa Ranka i njegovog rođaka Radojka, kada smo slavili njihovu mladu misu a njihovog strica Mile srebrnu misu. Tad sam bio maleni klinac koji je s oduševljenjem promatrao, radovao se i bio zabrinut kako ću ja nekad svoju mladu misu organizirati. Sjećam se njegovih riječi koje je izrekao u šatoru, ovdje, gdje ćemo se i mi družiti nakon mise, pozivajući nove svećenike, redovnike i redovnice, ne samo s njime u Indiju, nego širom svijeta. Tada sam se iskreno postidio, nisam imao snagu dignuti ruku, rekao sam – prvom prigodom dignut ću ruku na njegov poziv. Nisam to doživio, ali danas to želim spomenuti, i mogu iskreno reći da je naš brat svećenik sigurno i naš zagovornik kod Gospodina.“

Fra Josip je spomenuo i dvojicu mučenika vjere rodom iz doline Neretve, prema svom osobnom uvjerenju, vjerujući da će to i Crkva potvrditi – mučki ubijenog biskupa Josipa Marije Carevića, kojemu se na žalost ni danas ne zna za grob, kao i don Radovana Jerkovića i niza drugih svećenika, redovnika i redovnica, koji su zbog svog odgovora Gospodinu podnijeli mnoga mučeništva.

Fra Josip Repeša i don Jure Bjeliš su prije tri godine bili povjerenici za duhovna zvanja. Tada su prvi put organizirali susret svećenika, redovnika i redovnica iz doline Neretve. Želja im je bila doći ponovno u rodni kraj, zahvaliti Bogu za klicu zvanja, potaknuti nova, te organizirati svake godine takve susrete. Uz zajednički izmoljenu molitvu Dobrom Pastiru za svećenička i redovnička zvanja, fra Josip je pozvao sve nazočne da uz molitvu krunice, mole i tu molitvu, te na molitvu potaknu i druge.