Susret je započeo u Samostanu molitvom i pozdravima. Uime domaćina govorila je s. Samuela Markanović, nova provincijalna poglavarica Marijinih sestara. Nastavljeno je sa dva tematska izlaganja i raspravom. Prvo predavanje je održala s. Danijela Anić, iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, ujedno nova povjerenica za osobe posvećenog život u Sisačkoj biskupiji. Tema predavanja je bila: „Dar vjernosti – radost ustrajnosti. Poziv unutar poziva“. Oslonjena na brojne crkvene dokumente sestra Danijela je progovorila o važnosti, kako početne tako i trajne formacije prezbitera i Bogu posvećenih osoba, kao poziva na trajno obraćenje i bdijenje koje trebaju postati izgrađeni unutarnji stav tzv. kultura stalne izgradnje. Govoreći o početnoj formaciji, sestra Danijela je rekla da se tu postavlja temelj za život. Početna formacija je prije svega ljudski odgoj koji je nezamislivi ako se ne polazi od stvarne osobe koja se, svojim posebnim identitetom i osobnim projektom, poistovjećuje s identitetom i projektom ustanove definirane karizmom. Kao cilj je istaknula suobličenje Kristu, i raspoloživost za poslanje prema potrebama ustanove i Crkve, slijedeći Ga sve do potpunog predanja života. Osvrnula se i na tradicionalni mentalitet formacije sa tri faze: učenja, doprinosa i umirovljenja. Ideja formacije kao preobrazbe u Krista govori, prema s. Danijeli, da ne postoji dob koja bi dozrijevanje osobe mogla smatrati dovršenim. Spominjući riječi pape Franje, rekla je kako se ono što se želi sačuvati mora neprestano aktualizirati, pri čemu treba biti svjestan da je glavni protagonist formacije Bog koji poziva, oživljava i podržava odgovor osobe koja to kroz zahvaljivanje treba prihvaćati. U konkretnom ostvarivanju, s. Danijela je potaknula da biskupija ili kongregacija napravi i projekte koji će pratiti uključivanje u službu i apostolat, poučavati za suradnju s biskupima, s braćom i sestrama redovnicima i s laicima, uz razmjenu pastoralnih iskustava i obogaćivanje zajednicama oblikovanih ljudskošću i molitvom te mogućnost mudre duhovne pratnje.

Drugo predavanje s temom: „’Što ćeš ti ovdje, Ilija’ (1 Kr 19, 9). Vjernost Božjem pozivu u ‘glasu tišine’“ održao je doc. dr. sc. Taras Barščevski s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predavač je uvodno podsjetio, kako „Sveto pismo govori o vjernosti i pouzdanosti ponajprije kao Božjem atributu te iskazuje skepticizam u odnosu na pouzdanost koju može pružiti čovjek.“ U nastavku predavanja, dr. Barščevski se usredotočio na lik Ilije. „Odabir proroka Ilije kao biblijskog lika vjernosti i ustrajnosti u pozivu je činjenica da ga istočno monaštvo/redovništvo zajedno sa svetim Ivanom Krstiteljem vidi kao biblijski primjer redovništva te uz svetog Antuna Pustinjaka, ocem istočnog monaštva. Ilija se ne predstavlja kralju Ahabu ni kao pismoznanac, ni prorok, već kao „čovjek koji boravi u Božjoj prisutnosti“. Zbog tog se on ne boji biti napušten od svih, „Smjelost pred drugima i hrabrost djelovanja dolazi mu od velike revnosti za Gospodina, a to mu donosi duhovni mir i svjetlost, jer tko se nalazi u Božjoj prisutnosti posjeduje unutarnje svjetlo tako da se ne mora bojati tame“, naglasio je dr. Barščevski. Predavanje je zaključio riječima: „Kad bi svatko od nas, svojom molitvom i svojim radom, svojim savjetom i službom pomazao i posvetio na službu Bogu barem jednog svjetovnog ‘kralja’, to jest moćnika, političara, poduzetnika… od kojih ovise brojni ljudi te pozvao jednog nasljednika u redovničkom/svećeničkom pozivu, svijet bi bio preobražen tim glasom tišine Boga koji nas je odabrao da budemo svjedoci njegove prisutnosti i ljubavi u svijetu“. Tom prilikom đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić predstavio je s. Viktoriju Šimić, redovnicu Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa iz Đakova, kao nadbiskupijsku povjerenicu za osobe posvećenog života.

Nakon kratkog odmora i okrjepe, uz mogućnost za ispovijed, u obližnjoj župnoj crkvi i svetištu sv. L. B. Mandića uslijedilo je euharistijsko slavlje koju je predslavio biskup Ćurić, uz suslavlje domaćeg župnika Tomislava Benakovića, vlč. dr. Tarasa Barščevskog, franjevca kapucina fra Josipa Patrčevića te franjevca konventualca fra Miljenka Hontića.

Započinjući homiliju biskup Ćurić se osvrnuo, u skladu sa spomendanom, na sadržajnost i biblijsku mudrost molitva koje smo već kao djeca upućivali našim anđelima čuvarima. Nadalje je istaknuo kako „o anđelima jasno progovara sv. Augustin, kad kratko tumači: ‘Riječ anđeo označuje službu, a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini.’ Anđeli su sluge i vjesnici Božji, moćni izvršitelji njegove riječi. Oni su blagovjesnici i svjedoci punine radosti i blizine Božjega lica. Po njima u naš prolazni svijet, prodire onaj duhovni svijet – nevidljiv našem tjelesnom oku, vječan i nemjerljiv, a ipak preko našeg duha i misli za njim čezne cijelo naše biće.“ U nastavku se biskup osvrnu na Evanđelje dana: „Kad Isus u današnjem Evanđelju od nas traži djetinju otvorenost i krotkost, zapravo nas upravlja na ostvarenje našeg puta spasenja, u našoj konkretnoj ljudskoj stvarnosti.“ Govoreći nadalje o tome, rekao je: „Zašto postati kao dijete? Jer je otvoreno budućnosti, povjerljivo je i raspoloživo za novosti koje život i svijet nose. Dijete još nije stavilo ograničenja, a još manje doživljava da je ‘ono gospodar svoje budućnosti’. Duša djeteta lakše odgovori na poziv: ‘Pođi za mnom!’ Ono si ne umišlja da zna put, nego je spremno da ga netko uzme za ruku i povede. Da stalno živi od predanja, od povjerenje u tu ruku koja je ruka Učitelja i rame Pastira, Isusa Krista.“ Pred kraj je biskup Ćurić rekao: „Drage redovnice i redovnici! Vjerujem da u tomu prepoznajemo blizinu i otkrivamo temelje našoj vjernosti, o kojoj ste vi danas posebno promišljali, prema najnovijim smjernicama Kongregacije za ustanove posvećenog života. I vjernost i ustrajnost u pozivu – kako donose spomenute smjernice – dragocjen su ‘dar koji se nalazi u glinenim posudama’. Kako da s ovog susreta u svetištu sv. Leopolda ne ponesemo ozdraviteljsku snagu sakramenta pomirenja, Leopoldov primjer i njegov posve srdačan i tako jednostavan poziv: ‘Imajte vjeru! I naći ćete iscrpan odgovor na sva svoja pitanja …  i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva… i bol će se preobraziti u svjetlost’. U tebe upiremo svoj pogled, o Marijo! ‘Izmoli nam vjeru živu i punu ljubavi, da bismo ustrajno živjeli dar vjernosti, taj ponizni i radosni pečat nade’ – nade koja uvijek iznova obuzima i već sada ispunja srca onih ‘kojih je kraljevstvo nebesko’.“

Praćena lijepim vremenom, za kraj je upriličena marijanska pobožnost i molitva krunice kod križa sv. Ivana Pavla II. – „Totus tuus“, postavljenog na mjestu papinog pohoda i mise koju je slavio u zajedništvu s mnoštvom vjernika 7. lipnja 2003.