U Osijeku započeo peti ciklus socijalnih tribina

Potaknut aktualnostima koje živimo u ovo izazovno vrijeme, Jakobfi je uvodno podsjetio na dosadašnje socijalne teme s praktičnim smjernicama i primjerima za ostvarenje zahtjeva socijalnog nauka Crkve utemeljenim u obvezujućemu dokumentu „Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske“. Posljednja je tribina zbog pandemijskih okolnosti održana u ožujku, kazao je Jakobfi, i nove tribine slijede nužnost socijalne dimenzije obnove u smislu istaknutom u podnaslovu susreta „Crkva đakovačka i srijemska želi da svaki njezin član postane svjesniji svog identiteta te da po svojoj otvorenosti i zauzetosti ostvari svoje evangelizacijsko poslanje“ (Izjave i odluke 1).

„Naš identitet u Crkvi ostvaruje se ukoliko shvatim(o) da mi je dužnost naviještati Evanđelje i prepoznajem(o) svoje mjesto u Crkvi te da iz toga ‘iskočim’ i počnem evangelizirati. Pandemija je prigoda za sinodsku obnovu. Osam je sinodskih ciljeva: okupiti mjesnu Crkvu i upoznati njezinu stvarnost; u svjetlu Božje riječi i smjernica Drugog vatikanskog sabora suočiti se s novonastalim crkvenim prilikama; osnažiti vjeru: potaknuti pobožnost; pronaći rješenja za nadilaženje poteškoća u apostolatu i upravi; uskladiti različite karizme i službe (svatko ima u sebi darove); zacrtati nove putove i oblike apostolskog djelovanja te na nov način postati kvascem kraljevstva Božjeg na našim prostorima“, mišljenja je Jakobfi. Izlagao je o obilježjima kraljevstva Božjega i čitanju znakova vremena koje je metoda po kojoj Crkva spoznaje što joj je činiti u aktualnom trenutku kako bi odgovorila na zadaću naviještanja Evanđelja o kraljevstvu Božjem.

Kraljevstvo Božje je, reći će bibličari, središnja tema Evanđelja, Isusova propovijedanja samo sa željom da slušatelji shvate, prihvate, slijede njegov primjer. Kraljevstvo Božje je konačna etapa u odnosima Boga i čovjeka te Božji posljednji i neopozivi stav prema čovječanstvu. To je ‘nacrt’ što ga je Bog imao kada je stvarao svijet i došlo je/darovano je u Isusu Kristu. Ono je Božja logika odnosa i djelovanja, a to je onda kada Božji način razmišljanja zamijeni naš, moj kao grešnoga stvorenja! Npr. Božja logika odnosa i djelovanja je u izražavanju ljubavi. Crkva je primila poslanje naviještati kraljevstvo Božje, ustanovljavati ga i postavljati klicu. Dužan sam postavljati nove oblike odnosa i tek po tome sam Crkva, kršćanin, imam vlastiti identitet“, promišljao je Jakobfi dodajući da kraljevstvo Božje, milost koju dobivamo od Boga, ima osobno obilježje (događaj punine osobnih odnosa koji dolaze do izražaja samo u potpunoj usmjerenosti na drugoga), zatim je u događaju susreta u kojemu onaj tko susreće Isusa susreće i Kraljevstvo (npr. iskustvo ljubavi; Mt 25, 25-31) te ima obilježje u odnošajnoj stvarnosti. To znači, pojasnio je, „milost oslobođenja od zatvorenosti u uska područja vlastitoga bića čini sposobnim za rizično koračanje prema drugome Ti s kojim gradi zajedništvo Mi, a sve razine ljudskih odnosa jesu prostor u okviru kojega se Ono (Kraljevstvo) ostvaruje u svijetu u odnošajnoj stvarnosti“.

„Interakcija s drugim čovjekom je prostor gdje On pronalazi Put. Naslovnici kraljevstva Božjega jesu svi ljudi, a posebno su privilegirani svi kojima je zbog isključenosti zajedničkog života potrebno povratiti dostojanstvo (siromašni, grešni, ožalošćeni, potlačeni, bolesni). Kraljevstvo je povijesno ostvarivo, iako nije neka vidljiva stvarnost, već se odnosi na vrednote zajedničkoga života (istina, sloboda, pravednost i ljubav) koje se primarno ostvaruju na osobnom planu i posljedično se prelijevaju na razinu društvenih odnosa. Mi smo sijači Kraljevstva, ne žeteoci. I tu je Isusov primjer konfliktnosti, a to za nas u svakodnevici znači npr. grešniku pružiti ruku, ali mu i ukazati da je grešnik. Također, obilježje je Kraljevstva ne prihvatiti čovjekovu stvarnost onakvu kakva je već osloboditi čovjeka od svega što ga tlači. Ono poziva Crkvu da u odnosu na nepravdu ne zauzima indiferentan stav već da slijedi put konflikta u odnosu na sve ono što šteti čovjeku! Isusovo oslobođenje ne smije se reducirati na oslobođenje od nepravednih struktura koje su plod ljudskoga djelovanja, dakle posljedica su, a ne uzrok. Promjena društva nemoguća je bez promjene čovjeka. Tek onaj čovjek koji bezuvjetno prihvati Božju logiku odnosa i djelovanja može preobražavati strukture grijeha u strukture solidarnosti“, istaknuo je Jakobfi.

Znakovito za aktualizaciju teme tribine „Pandemija kao prigoda za sinodsku obnovu“ je čitanje znakova vremena, sintagma koja se rabi od Drugog vatikanskog sabora, no o čemu je veoma malo pisano poslije Ivana XXIII. koji je rekao: „Beznadne duše vide samo tamu koja se nadvila nad lice zemlje. Mi, međutim, rado ponovno stavljamo sve svoje pouzdanje u Spasitelja našega koji nije otišao s ovoga svijeta“. Citirajući ovu misao, Jakobfi je kazao da se metoda čitanja znakova vremena temelji na istini vjere i valjalo bi se upitati: „Bože, što očekuješ od mene, sada?“

„Društvo i njegovi dinamizmi ne pripadaju isključivo profanom području, nisu na rubu ili izvan povijesti spasenja već njezin integralni dio. Znakovi vremena se odnose na negativne posljedice najtežih razdoblja ljudske povijesti, društvenih kriza i tragedija. Negativne posljedice ni u kom slučaju nisu poželjne, nego su nužna posljedica grijeha. Povijest spasenja ne može se dogoditi bez svega što se događa, sve je sastavni dio povijesti spasenja u kojemu mi vidimo izvor nade. Ljudska povijest duboko je prožeta napetošću između ljepote stvaranja i milosti otkupljenja, te otajstva grijeha. Unutar te napetosti osjeća se duboka ljudska nemoć i beznađe, a posljedično i potreba za spasenjem. Grijeh i njegove posljedice, koliko god bile kompleksne, teško otklonjive i beznadne, u Božjem naumu nemaju posljednju riječ. Bog upravo koristi tragičnost i beznadnost kao povlašten prostor za ispunjenje obećanja o vlastitoj aktivnoj prisutnosti u svijetu te pri tomu poručuje čovjeku: ‘Ne boj se.’ Zadaća je Crkve i svih njezinih članova trajno usmjeravati pogled prema beznađima, kako bi u njima prepoznala znakove Božje prisutnosti, znakove vremena koji komuniciraju milosni trenutak spasenja i spoznala što joj je činiti u konkretnom trenutku – kako po djelima ljubavi svojih članova naviještati Evanđelje o kraljevstvu Božjem. Prepoznati nešto kao znak vremena znači razumjeti povijesni događaj kao simbol koji upućuje na mnogo dublju stvarnost i alarm koji bezuvjetno poziva na radikalni životni zaokret – obraćenje i življenje Božje logike odnosa“, zaključio je Jakobfi.

Drugi dio tematskog razmatranja nastavlja se 12. studenoga u Vikarijatu Osijek.