U katedrali se okupilo veliko mnoštvo vjernika, a sudjelovali su i kancelar Porečke i Pulske biskupije mons. Sergije Jelenić, vikar porečke katedralne župe vlč. Boško Čatlak te vlč. Juan Manuel Castro Hernanadez.

U šutnji, klečeći pred oltarom, započeli su obredi – služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest. Nakon čitanja Muke po Ivanu mons. Zgrablić izrekao je homiliju koju donosimo u cijelosti:

„Nakon što smo sinoć proslavili Misu Večere Gospodnje i izvršili prijenos Presvetog Oltarskog Sakramenta u kapelu Svetoga Križa, obred je završio u molitvi i tišini. Danas na Veliki petak, Dan Muke Gospodnje, započeli smo sveti obred u tišini i molitvi. I ovaj večerašnji obred završit ćemo također u sabranosti i molitvi. Sutra, na Veliku subotu, ostajemo u molitvi i pobožnom razmišljanju. Po zalasku sunca u subotu, nastavit ćemo ovo trodnevno slavlje vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova svečanim euharistijskim slavljem Vazmenog bdjenja.

Ovaj tijek trodnevnog euharistijskog slavlja poput velike rijeke božanske milosti otajstva života i smrti želi nas povesti prema konačnom odredištu koji nam je Bog darovao. Ova tri dana sažetak su onoga što smo pozvani proživljavati tijekom cijele liturgijske godine, dapače tijekom cijelog života. Ovo proživljavanje vazmenog otajstva nije izvanjsko, formalno pobožno, nego najizvrsnija hrana našeg duha. Sv. Terezija Avilska, u knjizi Zamak duše, tvrdi: „Ne nalazim ni jednu stvar s kojom bih usporedila veliku ljepotu duše i njenu preveliku sposobnost.“ Pozvani smo otkriti vrijednost naše duše i sposobnosti našega duha koje se može uzdići do onog najizvrsnijeg, „do spoznaja Isusa Krista, Gospodina mojega“ (Fil 3, 8) kako kaže sv. Pavao.

Da bi nas i večeras ova rijeka milosti liturgije Velikog petka mogla pomaknuti prema Božjem i vječnom; da bismo mogli nahraniti naš duh i uzdignuti ga k Bogu; da bismo mogli proživjeti „veliku ljepotu duše i njezine prevelike sposobnosti“ pred nama su tri postaje: 1. služba riječi, 2. klanjanje križu i 3. sveta pričest.

Prva postaja – služba riječi

U bogatstvu Riječi Božje liturgija Velikog petka Crkva pred nas stavlja izvješće o muci i smrti Isusovoj onako kako ju je proživio i zapisao svjedok sv. Ivan Evanđelista. Evanđelje je „Isusova riječ za našu dušu najveća okrepa“, kaže papa Franjo. Večeras nam Isusova „okrepa“ više govori djelom negoli riječima.

Ivan primjećuje Isusove riječi: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (12, 22). Početak svoje muke Isus očekuje poput trudne žene koja očekuje rođenje svog djeteta. Ona zna kad dolazi „čas“ rođenja. Sve što je do tada Isus činio bilo je zbog ovog „časa“ , a i sve buduće ostvarit će se zbog onoga što će se u tom „času“ dogoditi. Što je tako čudesno u času ove Isusove muke? Čudesna je ljubav Očeva koja se očituje kao bezuvjetni dar spasenja. „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8, 32), govori sv. Pavao.

Sveti Makarije (+ 391)., ranokršćanski mudrac, ovako slikovito opisuje djelo Kristova spasenje: „Zemljoradnik koji se pripaše da obrađuje zemlju treba da uzme i oruđe i odjeću koja je prikladna za zemljoradnju. Tako i Krist, kralj nebeski i pravi zemljoradnik, koji je došao k čovječanstvu, zaraslom u korov opačina, uze tijelo, a za oruđe uze križ, da obradi zapuštenu dušu. Iz nje iskorijeni trnje i drač zlih duhova, iščupa ljulj grijeha, u ognju spali sve snopove grijeha. Kad ju je tako drvetom križa obradio, zasadio je u njoj prekrasan vrt Duha što rodi Bogu, svome Gospodaru, svakovrsnim slatkim plodovima.“

Krist se, dakle proslavlja, da i mi po muci i križu, zaodjenuti njegovim božanstvom u sakramentu svetog krsta, oživljeni njegovim Duhom u sakramentu svete potvrde, nahranjeni anđeoskom hranom svete euharistije, danomice uzmemo kao oruđe svoj križ kao tijesak u kojem se maslina ne uništava, nego ulje cijedi i tako rađamo svakovrsnim slatkim plodovima Duha.

Druga postaja – klanjanje križu

Latinska riječ „adorare“, hrvatski „klanjati se“ , sadrži u sebi sastavnice „ad“ i „or“ (lat. „ad“ hrv. „na“, lat. „or, oris“, hrvatski „usta“, doslovno: „na usta“). Latinska riječ „adorare“ – „poljubac“ – upućuje nas na ono najvažnije u postaji klanjanja križu. Pokloniti se križu čin je naše vjere. Dolazeći pred simbol Isusove muke, pred križ, pred kojim se večeras možemo tijelom pokloniti, nakloniti glavom, dodirnuti ili pak poljubiti, znak je našeg najdubljeg osobnog, intimnog, prihvaćanja svega onoga što nam je Bog u Kristovu križu darovao.

I još nešto važno sadrži se u riječi „adorare“. Latinski „orare“, hrvatski „moliti“. Pokloniti se križu u današnjoj liturgiji znači moliti duhom i tijelom. Učinimo to večeras kao čin vjere i molitve po kojoj se naša  pamet i duša uzdižu do Boga gdje možemo kušati plodove njegove ljubavi prema nama.

Treća postaja – sveta pričest

Večera Gospodnja Velikog četvrtka i križ Velikog petka su nerazdvojivi dio euharistije. Svaka euharistija je na sakramentalan način uprisutnjenje Kristove Žrtve, Kristova Križa, ali i Kristova Uskrsnuća. Pričestiti se na Veliki petak Tijelom Kristovim po prilikama kruha koji je posvećene na Misi Večere Gospodnje na Veliki četvrtak znači sudjelovanje u Muci Kristovoj. Sudjelovati u Muci Gospodnjoj znači ponajprije prihvatiti bezuvjetnu Božju ljubav koja se na nas izlijeva iz probodenog Srca Isusova. U današnjoj Službi riječi Časoslova naroda Božjega sv. Ivan Zlatousti kaže: „Iz prsiju poteče krv i voda. Ne bih htio, slušatelju, da tako olako prijeđeš preko tajne ovog otajstva. Još moram progovoriti mistično i otajstveno. Rekao sam da je voda i krv bila simbol krštenja i sakramenata. Sveta Crkva je utemeljena po kupelji preporođenja i obnove Duha Svetoga, tj. po krštenju i sakramentima koji su izišli iz prsiju Kristovih. Tako je iz svoga boka Krist sazdao Crkvu…“ Dakle, pričestiti se danas znači živo sjediniti se s Kristom Proslavljenim u milosti koja je izvire iz Isusovog probodenog Srca, otvorenog da bismo mi u njega mogli ući i uzdići duh do vrhunca njegovih sposobnosti.

„Večera bez Križa, Križ bez Večere“ (tj. Veliki četvrtak bez Velikog petka), kaže papa Benedikt XVI., „ostali bi prazni, ali obje stvarnosti bez Uskrsnuća bili bi potopljena nada.“

Dok u nadi čekamo proslavu Kristova uskrsnuća, usmjerimo svoj pogled i prema Gospi Žalosnoj, Blaženoj Djevici Mariji, „koja je povjerovala Gospodinovoj Riječi, nije izgubila svoju vjeru u Boga kad je vidjela da su joj Sina odbacili, izvrijeđali i raspeli na križ. Radije je ostala uz Krista, trpeći i moleći, sve do samog kraja. I vidjela je sjajno jutro njegova Uskrsnuća. Naučimo od nje kako svjedočiti svoju vjeru životom poniznog služenja, pripravni i osobno podnijeti trpljenje radi vjernosti evanđelju ljubavi i istine, uvjereni da ništa od onoga što činimo neće biti izgubljeno“ (Benedikt XVI., 13. rujna 2009.). Amen.“

Nakon homilije, uslijedilo je klanjanje križu koje je pratilo pjevanje tradicionalne tužaljke „Puče moj“ te pričest. Pjevanje je predvodio porečki katedralni zbor pod ravnanjem Marija Eterovića.

U Vazmenoj noći u porečkoj katedrali će Vazmeno bdjenje predvoditi mons. Kutleša, a u pulskoj katedrali umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan.