Misa je slavljena na otvorenom prostoru pred crkvom i kipom kardinala Franje Kuharića. Uz sve svećenike iz Jaskanskoga dekanata na misi su bili vjernici iz domaće i susjednih župa.

U propovijedi je dr. Baloban istaknuo da što vrijeme dalje odmiče sve se više uviđa uloga i značenje sina ove župe i kraja, blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, u životu Crkve i hrvatskoga naroda.

„Mi, koji smo imali privilegij živjeti u vrijeme kada je on bio pastir Crkve zagrebačke sa zahvalnošću se sjećamo njegovih poruka i gesta, njegovih odluka i nadasve onoga blagog, vjerničkog, i možemo reći ‘kuharićevskog’ načina ophođenja sa svakim čovjekom dobre volje. Za njega se može reći da je bio prorok ‘specifičnoga stila’ čije su poruke i nastupi spajali ljude i upućivali na ono najvažnije, na dobroga i milosrdnoga Boga koji raširenih ruku očekuje svakoga čovjeka. On je bio čovjek, biskup, zagrebački nadbiskup, kardinal i prvi čovjek Crkve u Hrvata koji je spajao, povezivao i u odviše razjedinjeni hrvatski narod i Crkvu u Hrvatskoj unosio nadu da je moguće biti različit, imati drukčije mišljenje, a opet zajedno izgrađivati budućnost društva, Crkve i općenito vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Da, tek kada nas napuste osjećamo nedostatak takvih ljudi; Božjih ljudi, svetih ljudi, ljudi koji su bili proroci u vremenu u kojem su živjeli, koji nisu nikomu povlađivali, a svaka su u istinoljubivosti susretali“, rekao je dr. Baloban.

Kazao je da se ovaj prigorski, jaskanski, kraj može ponositi s dvojicom velikana, Božjih ljudi, čiji su se životi i javno djelovanje duboko usadili u memoriju Hrvata, katolika, u domovini i u inozemstvu. To su blaženi Alojzije Stepinac i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. „Dok za blaženoga Alojzija Stepinca očekujemo da njegova svetost bude potvrđena i na razini sveopće Crkve, molimo da se što prije učini sve potrebno kako bi se istinski pokrenuo proces za proglašenje blaženim dragoga i među vjernicima, ali i svim ljudima dobre volje, omiljeloga zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, kojega je narod Božji spontano prozvao ‘naš kardinal’, kojega se voljelo, respektiralo i kojemu se vjerovalo“, potaknuo je dr. Baloban.

Podsjetivši da je kardinal Kuharić umro 11. ožujka 2002. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, znakovitim je ocijenio da je to na dan kada se svake godine slavi Dan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Kao da je i smrću htio dati do znanja koliko mu je kao nadbiskupu zagrebačkom bilo na srcu dobro te naše časne ustanove koja je hrvatskom narodu i Crkvi podarila tolike crkvene i nacionalne velikane koji su obilježili povijest hrvatskoga naroda. U znak zahvalnosti prema svojem dugogodišnjem nadbiskupu i velikom kancelaru Franji Kuhariću, Društvo bivših studenata KBF-a Sveučilišta u Zagrebu je zajedno s ogrankom Matice hrvatske Jastrebarsko, 15. veljače prošle, 2020. godine, ovdje u Pribiću, organiziralo svečanu akademiju prigodom 100. rođendana kardinala Franje Kuharića. Uz pohod Majci Božjoj Dolskoj i misu ovdje u Pribiću, te pohod Krašiću, bio je to nezaboravni događaj za sadašnje nastavnike Fakulteta kojega se oni rado sjećaju“, spomenuo je dr. Baloban.

Istaknuo je da je kardinal Kuharić iza sebe ostavio bogatu baštinu „koja može svima nama biti poticaj za naš kršćanski život – nama svećenicima, vjernicima laicima, svim ljudima dobre volje“. „Njegov govor bio je jasan, jednostavan a opet teološki bogat sadržajem i porukama. Zbog toga su ga ljudi voljeli slušati, zbog toga mu se i mi danas želimo utjecati u molitvi kako bismo po njegovu zagovoru bili bolji ljudi, bolji vjernici, bolji svećenici, bolji očevi i majke, djeca i mladi“, rekao je dr. Baloban.

Prisjetio se nekih njegovih poruka koje je izrekao za „Radio Sljeme“, a kasnije su zabilježene i u knjigama. „Kakav može biti čovjek u moralnom pogledu? Možemo kazati: Čovjek je takav kakvo je njegovo srce. Može biti čovjek dobra, milosrdna i čista srca. Drago nam je susresti takva čovjeka! Iz njega zrači svjetlo dobrote, ljubavi i mira. Ali čovjek može imati i okrutno srce, nemilosrdno, pohlepno, požudno, može imati srce ispunjeno mržnjom…Za takvog se kaže da je čovjek bez srca! Ako su ljudi bez srca, onda je i civilizacija bez srca, sustav ekonomije bez srca, ljudski odnosi prema Bogu i ljudima su bez srca. To je nesretan svijet“ (Radio Sljeme, 17. lipnja 1998.).

Spomenuo je da je kardinalu Kuhariću posebno bio na srcu odgoj djece i mladi: „Odgoj je najveća umjetnosti, najvažniji posao. Lako je graditi nebodere, lako je stvarati strojeve, lako je letjeti među zvijezde, ali teško je odgajati čovjeka, cjelovita čovjeka koji će živjeti Božju viziju ljudskoga života i svih ljudskih odnosa. Hoće li djeca, mladi rasti za radost i ponos svojih roditelja, za radost svojih učitelja, za nadu naroda, smisao života i sigurnost budućnosti? Što može dati sadašnjosti i budućnosti mladost izgubljena u nemoralu, u okrutnosti i nasilju, u drogi i alkoholu?“ (Radio Sljeme, 9. rujna 1998).

Vrijeme je korizme. A, kako je kazao kardinal Kuharić, njezin smisao je „da duhom pogledamo i usvojimo Božju viziju o čovjeku i njegovu životu. To znači obraćenje, cjelovita promjena mišljenja i djelovanja u svim odnosima!“ (Isto, 13. ožujka 2002). Tako postajemo sinovima svjetlosti, a Kristovi učenici „mogu mijenjati tamnu situaciju svijeta i povijesti samo ako su svjetlo u svijetu“ (Isto). „To je ujedno poruka dragog kardinala Kuharića svima nama: Budite kao ljudi, a posebno kao vjernici svjetlo i tako mijenjajte tamnu situaciju svijeta i povijesti“, zaključio je dr. Baloban.