Biografiju „Mama Antula“ predstavili su Andrea Tornielli, ravnatelj uredništva Dikasterija za komunikacije te autorice Nunzia Locatelli i Cintia Daniela Suárez. U svom govoru o biografiji, Tornielli ističe kako su autorice na detaljan i privlačan način, s povijesnom strogošću, prikazali život ove laikinje i neustrašive žene. „U vrijeme u kojem žene nisu imale pravo glasa, Maria Antonia od Svetog Josipa odbila je živjeti po obiteljskim i društvenim pravilima kolonijalne Argentine te je prekršila naredbe najviših državnih vlasti o spašavanju djela otaca isusovaca koji su nasilno protjerani s područja Južne Amerike“, naglašava Tornielli. Tako će Mama Antula biti prva kanonizirana argentinska svetica.

Rođena je 1730. u Silipici, Santiago del Estero (Argentina), a umrla 7. ožujka 1799. u Buenos Airesu. Mama Antula, kako primjećuje Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikacije, „jedan je od onih svetica koje su evangelizirale narode i koje papa Franjo voli kanonizirati“. Citirajući članak iz „Civiltà Cattolica“, nastavlja prefekt Dikasterija: „Hodačica, komunikativna, odlučna, jedna od onih ‘koji izlaze, traže, idu, nisu vođeni svojim karakterom niti jednostranim božanskim zadatkom, već zato što gledaju gore (…) vidjeli su tolike ljude koji lutaju poput ovaca bez pastira i bili su dirnuti toliko da su osjetili ljubav Dobrog Pastira koji je dao svoj život za te ovce.’” Ruffini sažima život i djelo Mame Antule riječima kako je „živjela u teškim godinama ukinuća Družbe Isusove; obvezala se, nakon što su oce isusovce protjerali kraljevi Portugala i Španjolske, na poticaj masona i sekularista, da će nastaviti s duhovnim vježbama koje oni više nisu mogli voditi. Vjeruje se da je više od 70.000 laika i laikinja prošlo kroz duhovne vježbe koje je organizirala Mama Antula do 1795. godine u kući u Buenos Airesu do kojeg je bosa prešla blizu 4000 kilometara.

O. Lucio Adrián Ruiz, tajnik Dikasterija za komunikacije, usredotočio je svoju pozornost na čudo koje je dovelo do proglašenja svetom Mame Antule: radi se o učitelju Claudiju Perusiniju (66) koji je hospitaliziran u vrlo teškom stanju zbog moždanog udara u bolnici u Santa Feu 2017. godine. Tračak nade donosi poruka koju je jedan svećenik predao Claudiovoj supruzi s molitvom bl. Mami Antuli. Od tog trenutka, zajedno sa svojom djecom, njegova supruga počinje moliti za čudo. Nakon nekoliko dana Claudiju su se vratile vitalni znakovi, te je danas, nakon dugog procesa rehabilitacije, potpuno zdrav. Otac Ruiz progovorio je i o značajnom detalju koji daje uvid u zaplet između ove argentinske svetice, pape Franje i Perusinija. Budući papa Bergoglio i Claudio su se, naime, upoznali dok je on još bio srednjoškolac, a Jorge Mario je bio provincijal isusovaca u Santa Feu. Claudio je želio ući u Družbu Isusovu i ušao je u novicijat, ali kako sam pripovijeda, jednom prilikom Jorge Mario mu je, potapšavši ga po ramenu, preporučio da potraži drugi životni put i rekao mu da će mu u budućnosti sigurno krstiti djecu. Ono što Claudio Perusini sigurno ne bi mogao zamisliti – zaključuje o. Ruiz – jest da će onaj koji mu je dao tu preporuku postati papa koji će Mamu Antulu proglasiti svetom i da će on biti onaj koji je ozdravio po njezinu zagovoru.

Riječi Marije Fernande Silve, veleposlanice Argentine pri Svetoj Stolici, bila su pune emocija i zahvalnosti prema mami Antuli i papi Franji za njezinu skoru kanonizaciju. Istaknula je veliku pobožnost koju argentinski narod osjeća prema budućoj svetici koja se prije svega posvetila najmanjima u svom narodu. „Ona je majka našeg naroda – ističe veleposlanica – duhovna majka, posebna žena. Sada će cijela Katolička Crkva primiti dar koji ona predstavlja, njezinu vjeru i uzor njezinog apostolskog žara“. Tako je oko nje nastala istinska „zajednica vjere i providnosti“. Za veleposlanicu je Maria Antonia primjer puta nade i to je poruka koju ostavlja Argentini i svijetu.

„Maria Antonia je od malena gledala maltretiranje Indijanaca i robova i kako je vrijeme prolazilo, više nije mogla gledati i ponositi bol tih ljudi. Doživljavala ih je kao svoju braću i patila je zajedno s njima“, naglašava Nunzia Locatelli, jedna od dviju autorica biografije „Mama Antula“, te nastavlja: „U dobi od petnaest godina odlučila je napustiti svoju obitelj i izabire način života koji nije bio predviđena za njezin društveni sloj. Zapravo, odlučila je kao posvećena laikinja ući u žensku zajednicu (pod vodstvom otaca isusovaca) koja je služila najpotrebitijima.“ Tamo je ostala 22 godine tijekom kojih je mogla steći solidno obrazovanje. Svećenici su je poučavali kako organizirati duhovne vježbe svetog Ignacija, blaga Družbe Isusove. „Jedne noći 1767. isusovci su na brutalan način protjerani iz Južne Amerike, iz misije Santiago dell’Estero i Cordobe, u vicekraljevstvo Peru – prisjeća se Locatelli. Protjerivanje Družbe iz Južne Amerike ostavilo je nepremostivu prazninu budući da su misije bile referentna točka za mjesno stanovništvo koje je tada ostalo siromašno i dezorijentirano. Jedina svjetlost, jedina preostala utjeha bila im je Maria Antonia“. Stoga je mama Antula, riskirajući vlastiti život, počela organizirati duhovne vježbe prema onome što je naučila od otaca isusovaca, okupljajući sve više članova, kako u svojoj kući, tako i drugim mjestima.

U zaključnom govoru Cintije Daniele Suárez, druge autorice knjige, pričala je o proživljenoj patnji i preprekama s kojima se Mama Antula morala suočiti kako bi izvršila svoju misiju koja je imala za cilj „spasenje duša“. „Godine 1700. različiti društveni slojevi nisu se miješali“ – objašnjava Suárez. „Viša srednja klasa hodala je s jedne strane ulice, a seljaci, robovi i siromašni s druge strane. Majka Antula uspjela je u svojoj kući ujediniti različite društvene slojeve bez razlike ili razdvajanja. To je bila novost, njezin razlikovni znak“. Mama Antula smatra se duhovnom majkom Argentine. „U dokumentima iz njezina vremena koji su prikupljeni za ovu knjigu“ – zaključuje Suárez, „čitamo da su Mamu Antulu smatrali proročicom i suci i visoki prelati i najviše vlasti koji su tražili njezin savjet slučaju problema“.

„Budite pažljivi, ta je žena zlata vrijedna!“, rekao je za nju papa Franjo razgovarajući prije mnogo godina s Gerardom Zamorom, guvernerom Santiago del Estera koji se u knjizi prisjeća te epizode komentirajući: „Ove riječi značile su prije i poslije za tisuće ljudi. Tko je zapravo bila ta žena? Svaki odgovor značio je ponovno otkrivanje nje i ponovno otkrivanje sebe“, jer u Mami Antuli „pronalazimo vrijednosti našeg identiteta“. „Njezina velika hrabrost“ – zaključuje Zamora – „iskovala je model koji će slijediti buduće generacije na dugim putovanjem vjere i služenja kojima se svi i danas divimo“.