Tijekom četiri dana voditelj duhovnih vježbi pokušao je nazočnim svećenicima približiti i posvjestiti neke goruće teme usko vezane za svećenički život. Svaki su dan imali dva razmatranja, koja su, kako je istaknuo voditelj, bila svojevrsni impuls za osobno promišljanje o svemu onome što se pred njih tih dana stavljalo.

Govorili su o svećeniku kao osobi dušobrižnika i duhovnika zajednice kojoj je poslan te kako se lako, osobito u današnjem svijetu velikih uspjeha, brojki i titula, ova služba može perfidno zanemariti i zapostaviti. „Kao što ni Gospodin nije razmišljao o brojevima ni globalnim uspjesima, ne bismo ni mi trebali biti opterećeni tom stvarnošću. Naše je sijati i posijati Riječ dok ono što uzraste treba biti Bogu na slavu i na spasenje bližnjemu. Kao Crkva današnjice imamo veliku zadaću boriti se protiv opasnosti karijerizma i klerikalizma koje vrlo lako mogu zagušiti našu prvotnu službu dušobrižnika. Iako postoje mnoge titule po kojima nas svijet u društvu raspoznaje od svjetovnih institucija, ne bismo se kao svećenici iza tih titula trebali skrivati, nego svjedočanstvom života opravdati svaki trenutak kad nam se netko iskrena srca obrati s riječima poput velečasni, prečasni ili sličnim naslovom“, čulo se u promišljanjima.

Bilo je govora i o usponima i padovima svećeničkog života tj. radostima i razočaranjima te koji su to nutarnji uzroci tih razočaranja. Dotaknuli su se i teme celibata, kako u svećeništvu, tako i u razumijevanju samog fenomena u cjelokupnom društvu.

„Samoća koju smo odabrali i koja je sastavni dio našeg svećeničkog poziva itekako može biti plodonosna i bogata čime onda možemo obogatiti i zajednice i vjernike kojima smo poslani. No, opasnost da samoću konstantno pokušavamo nadopuniti nekim alternativama poput društva, buke, pretjeranog aktivizma u kojem svoj svećenički identitet stavljamo na marginu te nastrada naša osobna duhovnost, uvijek iznova treba prepoznavati i protiv te opasnosti se boriti“, rečeno je.

Razmatrali su i o najvažnijoj dimenziji svakog svećenika – svećeničkoj duhovnosti, osobnoj i zajedničkoj, koje su svakako bile i sastavni dio duhovnih vježbi izvan razmatranja. Uz svakodnevnu euharistiju i brevijar, osnovnu duhovnu hranu svakog svećenika, sudjelovali su u pobožnosti križnog puta za koji je duhovnik odabrao tekst Križnog puta tada kardinala Josepha Ratzingera u Koloseju na Veliki petak 2005. godine, u pobožnosti euharistijskog klanjanja te su imali svakodnevnu mogućnosti za osobne razgovore i slavlje sakramenta pomirenja.

Kako su istaknuli sami svećenici, sudionici duhovnih vježbi, sam ambijent u kojem su bili, omogućio im je distancirati se i razmišljati o Ocu Stvoritelju preko svega onoga što im je dao i darovao u njihovu životnom okruženju, a nesumnjivo da je ovakvo svećeničko druženje, zajednička i osobna molitva, razmatranja, nagovori i bratsko zajedništvo uvijek potrebno ne bi li se učvrstio njihov svećenički i kršćanski identitet.