Na početku programa mješoviti pjevački zbor pod vodstvom maestra Ivana Andrića izveo je dvije prigodne pjesme, nakon čega je uslijedila predstava „Isusovo uskrsnuće prema Mk 16, 1 – 8“ dramske skupine „Sv. Josip Kupertinski“ pod vodstvom doc. dr. Silvane Fužinato.

Program je nastavljen prigodnim čestitkama koje su iznijeli predsjednik studentskoga zbora Luka Marošević, v. d. dekana prof. dr. Ivica Raguž i đakovačko-osječki biskup mr. sc. Ivan Ćurić.

Luka Marošević prvo je pozdravio sve okupljene. Posvijestio je da se nalaze pred brojnim izazovima koji mogu utjecati na njihovu vjeru i dovesti ih do toga da se zapitaju što je to njihova vjera pa čak i je li ispovijest uskrsnuća Krista istinita i stvarna.

Naglasio je da su ta pitanja ključna tijekom cijele godine, ali poseban naglasak dobivaju u uskrsno vrijeme. U vremenu prije Uskrsa, u liturgiji se nude razni simboli koji podsjećaju da postoji nešto veće od čovjeka samoga, ali i da su svi dio nečega dubljega od onoga što vide svojim očima. Zatim je prisutne ohrabrio riječima da uskrsnuće Kristovo predstavlja veliku nadu za njihovu fakultetsku zajednicu jer iznova podsjeća da smrt nije kraj, već da postoji nada u život nakon smrti. Potaknuo je da im svetkovina Uskrsa bude podsjetnik da nikada ne smiju odustati od traženja ljubavi, mira i kršćanske sreće u svojim životima.

Prof. dr. Raguž izložio je svoje misli u nekoliko točaka:

1. Rastresenost i zijevanje, rastreseni i zijevalice. To smo mi! Rastreseni smo jer smo sami sebi dosadni. U rastresenosti bježimo od sebe dosadnih u zabavu, u slike, u vijesti, u web stranice, video igrice, brza događanja. Rastresenošću ne mijenjamo sebe, ostajemo dosadni. Ah, postajemo rastresenošću još dosadniji i sebi i drugima. Umjesto da priznamo da smo sami sebi dosadni te potražimo Nešto, Nekoga koji će nas promijeniti u našoj dosadi postojanja, mi radije biramo rastresenost s kojom smo još dosadniji. Poludjeli smo: želimo izići iz dosade, ali ne želimo onoga koji nas jedini izvodi iz dosade: Boga. Iz dosade se tako opet vraćamo u dosadu. I tako ostaje dosada, dosada nad dosadom, sve je dosada.
2. Zijevalice smo, ali ne zijevamo u rastresenosti. Da, ne zijevamo pred slikama, vijestima, web stranicama, u video igricama, dok buljimo u ekran i bavimo se događanjima ovoga svijeta. Ne, ne, tu ne zijevamo. U svojoj dosadi ne zijevamo. Ali zato zijevamo, zijevamo kao nilski konji spram svega onoga što nas želi izvući iz dosade. Zijevamo ponajprije spram Boga, Isusa Krista, spram Crkve, liturgije, teologije. E da, zijevamo u molitvi, da, ponajviše u molitvi. Tužno, jer nam je dosadno sve ono što nas jedino i može promijeniti od nas dosadnih. Nikada čovjek nije toliko zijevao spram svega što ga može preobraziti, promijeniti, odnosno uskrisiti od njega dosadnoga. Zašto je tomu tako? Zato što čovjek ne želi promjenu sebe samoga! Ne želi umrijeti sebi da bi uskrisio na novi život, nego radije želi živjeti kako bi umro, i to umro sebi i drugima krajnje dosadan.
3. Pogled pak na križ Isusa Krista treba nas izvući iz dosade. Na križu uviđamo sebe dosadne, priznajemo koliko smo dosadni samima sebi. Na križu je Bog umro u dosadnom čovještvu kako bi dosadna čovjeka promijenio u zanimljiva čovjeka, a to je čovjek koji je postao više nego čovjek, čovjek koji je postao Bog, dobio udjela u božanskoj naravi. Na križu je ubijen dosadan čovjek, dosadan u sebi samom, da bi bio uskrišen zanimljiv čovjek, zanimljiv jedino u Isusu Kristu, zanimljivom Bogu i zanimljivom čovjeku. Stoga je čovjek bez Isusa Krista užasno dosadan, a strašno zanimljivim postaje tek u Isusu Kristu. Pogled na križ Isusa Krista, na tu Svetu Zmiju, treba nas osloboditi od ujeda dosade i rastresenosti. Koliko budeš više gledao tu Svetu Zmiju, tim ćeš više biti oslobođen od dosade i rastresenosti. Štoviše, otkrit ćeš da ćeš odjednom početi zijevati. Prije si zijevao spram Boga, Isusa Krista, Crkve, u liturgiji, u teologiji, u molitvi, a gle, odjednom počinješ zijevati spram ovoga svijeta, njegovih zabava, slika, vijesti, web stranica, video granica, brzih događanja. Pogledaš, zijevneš toliko da to sve progutaš, i mirno prođeš dalje.
4. Možda se to dogodilo i onomu studentu iz pripovijesti Student ruskoga književnika Antona Pavloviča Čehova. Poput vas, dragi studenti, i taj je student studirao teologiju. Vjerojatno je i on postao, možda baš na teološkom fakultetu, zijevalica, rob rastresenosti. Čehov nam pripovijeda kako se jedne hladne večeri taj student teologije vraćao doma, iz lova, rekao bih, iz rastresenosti. Vjetar je puhao u mračnoj šumi: „Ali kada se smračilo u šumi, u nezgodan čas zapuha s istoka hladni vjetar, što prolazi kroz kosti, i sve umuknu.“ Sve je bilo mračno, samo se na jednom mjestu pojavila vatra: „Naokolo bijaše pusto i nekako osobito mračno. Samo je na udovičkim baštama pokraj rijeke svijetlila vatra.“ Ta je vatra privukla našega studenta. On se zaustavio kod dviju udovica, kod majke i kćeri, Vasilise i Lukerje. Udovice su one, pate, Vasilisa se ne klebari, nego, pogođena patnjom, „s nje nije silazio blag, dostojanstven smiješak“. Ah, kako je u pravu Čehov! Jer, rastreseni se čovjek klebari, cereka, dijabolički se smije. Lukerja pak nema ni smiješka, „uplašena je od muža“, piše Čehov, patnica je, zato šuti kao gluhonijema: „Šutjela je i izraz joj bijaše čudnovat kao u gluhonijeme.“ I tako se naš student, kojemu je hladno u ovom svijetu, hladno kao i tim dobrim udovicama, udovicama s blagim smiješkom i s gluhonijemom šutnjom, približio vatri i htio se ugrijati, barem na toj zemaljskoj vatri, u toj zemaljskoj hladnoći.
5. I tada se događa nešto posve neočekivano, rekao bih pravo uskrsnuće i našega rastresenog studenta i naših dviju udovica s blagim smiješkom i s gluhonijemom šutnjom na licu. Sjetio se naš student pripovijesti o sv. Petru i njegovu grijanju uz vatru. I počeo im je pripovijedati, onako studentski, hladno, poput onoga hladnog vjetra u mračnoj šumi, o Petrovu zatajenju. Govori im on da je „Petar strasno, ludo volio Isusa i sada je izdaleka vidio kako su ga tukli“. Dok je on pripovijedao, veli nam Čehov, Lukerja je „ostavila žlice i uperila nepomičan pogled u studenta“. I nakon što je ispripovjedio kako je Petar zatajio Isusa, student je ipak uzdahnuo i zamislio se. No, ništa više od toga. Nije se student promijenio. Ali su se promijenile naše udovice Vasilisa i Lukerja: „Nastavljajući da se smiješi, Vasilisa najednom zajeca; suze, krupne, obilne potekoše joj niz obraze i ona zakloni rukavom lice od vatre, kao da se stidi svojih suza, a Lukerja, gledajući nepomično studenta, pocrvenje i izraz joj postade težak, napregnut, kao u čovjeka koji suzdržava jaku bol.“ Neobično: student teologije dolazi i naviješta Pismo, ali ga se ono ne dotiče, ne „tiče ga se“. To on i sam priznaje: „Sada je student mislio o Vasilisi: ako je zaplakala, znači da se sve, što se one strašne noći događalo s Petrom, tiče nekako nje.“
6. Eh, dragi prijatelji, što nam se to događa danas? Govorimo o Bogu, a da nismo s Bogom, bavimo se Bogom, a da nas se on ne tiče. Bog nam je u muzeju, a mi smo čuvari toga muzeja, mrtvih eksponata iz prošlosti, mumijski smo „izlagači“ i „predstavljači“ Boga. Vjetar, hladnoća, mračna šuma iz Čehovljeve pripovijesti – to je naše doba, doba u kojem je sve „tako osobito hladno“, pa i u Crkvi, hladno je i pusto, „razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih“ (Mt 24, 12). Dao Gospodin da i mi susretnemo svoje „udovice“, osobe koje će nas taknuti Kristom kojega mi nismo taknuli. Još više, neka nas Gospodin tako takne, kao što je taknuo ove dvije udovice te shvatimo ono što je shvatio i naš student, i to ne u predavaonicama, nego u hladnoj, mračnoj šumi, u razgovoru uz vatru s udovicama, i to sada s udovicama sa suzama na obrazima i s jakom boli. Poslušajmo našega studenta teologije što je on to shvatio: „Student opet pomisli, ako je Vasilisa plakala, a njezina se kći zbunila, onda se ono, o čemu im je čas prije pripovijedao da se očito dogodilo prije devetnaest stoljeća, odnosi na sadašnjost – na obje žene, i vjerojatno, na ovo zabačeno selo, na njega samoga, na sve ljude. Ako je starica zaplakala, nije zaplakala zato, što on umije dirljivo pričati, nego zato, što joj je Petar blizak, i zato što nju cijelim njezinim bićem zanima ono što se događalo u Petrovoj duši.“ Veli Čehov da se nakon tih misli student zaustavio pa ćemo se i mi zaustaviti nakratko te ćemo opet dati riječ našemu studentu: „I radost mu najednom zatalasa dušu, čak se i zaustavio načas da predahne. Prošlost – mislio je – povezana je sa sadašnjim neprekinutim lancem događaja, koji su proizlazili jedan iz drugoga. I činilo mu se da je malo prije vidio oba kraja toga lanca: dotakao se jednoga kraja, i već je zadrhtao drugi.“
7. Ah, kad bi nama sve bilo tako blisko kao što je našim udovicama bio blizak Petar, kada bismo mi mogli tako doticati jedan kraj lanca, lanac Kristova života, da zadrhti drugi lanac, lanac naše duše. Hajdete, dragi studenti, sada svojim kućama! Propovijedajte da se sve ono što ste ovdje učili „odnosi“ i na vaša zabačena sela i gradove, na vas same i na sve ljude! I nemojte da ljudi plaču zbog vašega pametnog, dirljivog propovijedanja. Neka plaču zajedno s vama, da i vas i njih, dosadne, počne „cijelim bićem“ „zanimati“ ono što se događa u Petrovoj, Kristovoj duši. Stoga vam mogu, drage studentice i studenti, poželjeti ono što je naš student osjećao nakon susreta s udovicama: „A kada se prevozio na skeli preko rijeke i zatim, uspinjući na brdo, gledao svoje rodno selo i zapad, gdje se poput uske trake svijetlila hladna večernja rumen, mislio je o tome da su istina i ljepota, koje su upravljale ljudskim životom tamo, u vrtu i u dvorištu velikoga svećenika, trajale neprekidno do danas i, očito, uvijek značile glavno u ljudskom životu i uopće na zemlji; i osjećaj mladosti, zdravlja, snage – bile su mu tada 22 godine – i neizrecivo slatko očekivanje sreće, nepoznate, tajanstvene sreće, zaokupiše ga malo-pomalo i život mu se činio divnim, čudesnim i punim visokoga smisla.“ Drage studentice, dragi studenti, dragi prijatelji! Neka vam život bude „divan, čudesan i pun visokoga smisla“, zahvaljujući „visokomu smislu“ Svetoga pisma, „visokomu smislu“ našega Spasitelja koji je „visoko“ visio na križu i tako nam donio spasenje. Sretan Uskrs!

Biskup Ćurić naglasio je da se pripremaju za proslavu Vazma, kršćanske Pashe, Gospodinove smrti i uskrsnuća. Podsjetio je da su upravo ti događaji temelji vjere i jezgra svih otajstava spasenja. Kristovo uskrsnuće nije tek neka simbolična metafora pobjede dobra nad zlom, već događaj jer Krist je uistinu uskrsnuo. Upravo je taj događaj čvrsta nada za vječnost. S Isusovim uskrsnućem, započelo je i uskrsnuće čovjeka. Tim riječima, biskup je u svoje, kao i u ime đakovačko-osječkog nadbiskupa dr. sc. Đure Hranića i umirovljenog nadbiskupa dr. sc. Marina Srakića poželio sretan i blagoslovljen Uskrs.

Na kraju programa, studentica Iva Ferbežar i student Emanuel Frankol izveli su instrumentalnu verziju korizmene pjesme „Cjelivat ću Gospodine“. Čestitka je završila zajedničkim druženjem i domjenkom.