U vrijeme u kojem svi kršćanski vjernici, bez obzira kojoj crkvenoj zajednici pripadaju, očekuju svetkovinu Uskrsa kojom se radosno sjećaju Isusove pobjede nad smrću, prisiljeni su svakodnevno slušati vijesti i gledati slike o stradanju ljudi i razaranju plodova čovjekova rada, što se nikada i nigdje ne bi smjelo događati. Tako pored radosti zbog Isusove pobjede nad smrću i umjesto smirena razmišljanja o radosti i ljepoti života koji je čovjeku darovan kao prilika da čini dobro, pred očima nam prolaze slike koje ne bismo željeli nikada gledati, u ušima odzvanjaju riječi koje ne bismo željeli slušati i u pameti misli o smrti i nasilju, o progonima i izbjeglicama, o siročadi i udovicama, o suzama i plaču, koji zahtijevaju svu ljudsku i kršćansku solidarnost. I pri tomu sjećamo se i sami sličnih stradanja jer smo slično iskusili u ne tako dalekim godinama.

Mir koji svijet daje

Naspram tragičnim sukobima društveni mir je moralni imperativ. On je velika ljudska potreba i uvijek je posljedica dobre volje, pravde i dogovora. Održava se dijalogom, strpljenjem i uvažavanjem koje uvijek treba voditi i njima ravnati razboritost. Jer prastaro je saznanje, koje se temelji na iskustvu, da se čak i pravedan zakon, ako ga ne vodi razboritost, lako pretvori u svoju suprotnost i da se također svaka krjepost, bez njezina razborita vršenja, može pretvoriti u manu. Zbog svega toga mir koga svijet daje, čak i kad se temelji na dobroj volji i dogovoru ljudi, trenutan je i nestalan jer njegovo trajanje i kvaliteta posvema ovise o ostatku svijeta, trećim osobama, društvenim stvarnostima i nepredvidljivim događanjima.

Za sva ratna stradanja bilo gdje u svijetu i bez obzira u kojem se razdoblju povijesti događaju, obično se kaže da su posljedica različitih razloga kao što su na primjer: presizanja na područja drugih zemalja ili politički, ideološki, gospodarski, geostrateški, militaristički planovi radi stvaranja interesnih zona. No, još više i mnogo prije svih tih mogućih njegovih uzroka, osvajački rat je najgori mogući plod koji proizlazi iz etičkog otuđenja i moralne sljepoće čovjeka, njegova uma i srca. Ili, kako nedavno reče papa Franjo, rat je ludilo. Njegovi zavojevači su zapravo najveći duhovni siromasi jer su prebogati zlim nakanama i obiluju grijesima. Oni su sužnjevi zla. I osim što je takav rat nasilje nad čovjekom, on je uvijek također izravna i strašna pobuna protiv Božje volje i zakona jer Bog je jednom zauvijek i svima jednako zapovjedio: Ne ubij!

Iz obraćena srca izlazi dobro

Korizma je vrijeme koje poziva na poniznost i plemenitost protiv svake uznositosti, samodostatnosti i oholosti i tako je ona vrijeme obraćenja koje se događa kad čovjek srcem odluči i napusti vlastite loše sklonosti i odbaci svaki oblik zla. I da tako oslobodi svoju savjest, očisti srce i postane dobar čovjek.

Obraćenje čovjekova srca je potrebno radi osobna posvećenja, ali i zato da bi u međuljudskim odnosima prevladavalo dobro jer, kao što reče Isus u svojoj nastupnoj besjedi: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo“ (Lk 6,45). Odnosno, kao što je rekao na drugom mjestu: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21 – 23).

Isusov mir

Prema pisanju evanđelista, Isus se u svom propovijedanju često vraćao temi mira. Tako je u oproštajnom govoru smatrao za potrebno i svojim učenicima izgovorio i riječi: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“ (Iv 14, 27).

Mir, koji Isus daje i nudi, drukčiji je, dakle, od mira koji svijet daje. To je mir dobra srca i čiste savjesti. Čvrst je i stabilan. U ljudima je i među ljudima. On je za čovjeka, ali nije mu izvor čovjek ni ljudski dogovor ili zakon. A za one koji takav mir ne prihvaćaju, sveti Pavao piše: „Noge im hitre da krv proliju, razvaline i nevolja na njinim su putima, put mira oni ne poznaju, straha Božjega nemaju pred očima“ (Rim 3,15 – 18).

Isusov mir je duboko u obraćenu čovjeku. Vrlo duboko! On je negdje u temeljima njegova postojanja i ravna također nemirnim danima čovjekova života. To je mir koji kad ga se ima, nitko ne može oduzeti upravo zato što je Božji dar i jer je vrlo duboko. Stabilan je tamo u ljudskoj dubini taj mir, čak i kad na vidljivi život udare nedaće i opasnosti. Kao što je mirno more u svojim dubinama i kad je površina istoga mora nemirna, uzburkana i puna opasnosti.

Obraćen čovjek poštuje Božji zakon i, poslušan tom zakonu, voli Boga i bližnjega. Glasnik je i svjedok Božjega poziva da također svi ostali učine jednako. To je ujedno početak posvećenja čovjeka koji je, miran u sebi, početak i graditelj također društvenoga mira. Jer koji Božji „Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču“ (Ps 119, 165).

Čovjek koji je blagoslovljen Isusovim mirom i vjeran Božjem zakonu, odgovoran je član ljudske zajednice. Radin je i pozitivan. I ne može biti drukčije. A govoreći slikovitim rječnikom proroka Izaije, svim dobronamjernim ljudima je znano da samo kad se mačeve prekuje u plugove i koplja u srpove, što je prorokovo viđenje mira i Božja želja: „Neće više narod dizati mača protiv naroda, niti se više učiti ratovanju“ (Iz 2, 4). Jer samo u miru se božansko s ljudskim spaja! I samo tada je moguć svaki napredak čovjeka.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim Kristovim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. I riječima Svetoga Pavla molim: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!“ (Rim 12,18).

Sarajevo, uoči svetkovine Uskrsa 2022.