Uzoriti gospodine kardinale,

preuzvišeni gospodine nadbiskupe, predsjedniče HBK,

braćo nad/biskupi, među kojima posebno pozdravljam mons. Petra Palića, generalnog tajnika HBK,

veleučena gospodo predavači i sudionici okrugloga stola,

cijenjeni voditelji radionica,

poštovani predstavnici crkvenih i drugih medija,

dragi svećenici,

štovani sudionici Devetoga pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike!

Zahvaljujući prethodnim govornicima na pozdravnim riječima, dopustite mi da vas na početku ovoga Kolokvija pozdravim u ime Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju i u svoje osobno ime, kao i u ime Vijeća za kler, te u ime njihova predsjednika, mons. Ivana Ćurića, pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog. Radujemo se, kao organizatori ovoga Kolokvija, ponovnom susretu sa svima vama te izražavamo zahvalnost svim mjesnim ordinarijima Hrvatske biskupske konferencije koji su – po svojim suradnicima – omogućili da se i na ovom Kolokviju okupimo u tako lijepom broju.

U posljednjih nekoliko godina, osim liturgijskih naglasaka, vlastitim korizmenom vremenu, pastoralno-katehetski kolokviji za svećenike organiziraju se i održavaju upravo na početku tog preduskrsnog pokorničkog razdoblja u kojemu smo svi pozvani iznova preispitati svoj osobni, u vjeri ukorijenjeni životni put. No, ne samo osobni! Vrijeme korizme je i vrijeme propitivanja djelovanja i života čitave Crkve. Upravo zbog toga, drago mi je što ćemo se ovim kolokvijem, uokvirenim u temu Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju odraslih vratiti s jedne strane na izvore života prve Crkve, a s druge strane promatrati i razlučivati mogućnosti našega suvremenog evangelizacijskog djelovanja i to posebno u perspektivi rada s odraslim vjernicima. Naime, s korizmenim vremenom bi u prvoj Crkvi započela posljednja faza priprave onih odraslih koji bi u Vazmenoj noći primili sakrament krsta te bili inicirani u vjeru Crkve. Oni, katekumeni, u tom su se vremenu intenzivno pripremali na događaj života! Ta priprema za događaj života bila je istodobno nadahnuće za cijelu zajednicu, koja bi – solidarizirajući se s katekumenima – i sama prolazila duhovni, unutarnji put priprave. To vrijeme, praćeno intenzivnim naviještanjem Riječi Božje, molitvom i katehezom, bilo je vrijeme zahvale za milost koja je nekima već bila darovana, a drugima obećana, a koja se očitovala u činjenici zajedništva sa samim Bogom. Sakramenti, podijeljeni odraslima  u Vazmenoj noći, bili su nešto poput, reći će mnogi teolozi, „ređenja za apostolat laika“ (LthK, 2006., III., odsjek 1209.).

Naravno, pastoralno-katehetski kolokvij koji započinje, nema samo namjeru iznova proučavati korake katekumenata odraslih kao liturgijsko-katehetskog sustava koji nam i danas služi kao okvir pripreme onih odraslih koji su se odlučili postati kršćanima. Daleko nam je više cilj katekumenat promatrati kao model evangelizacije i kateheze već krštenih odraslih vjernika, koji doduše možda i poznaju otajstva vjere Crkve, ali čija se pripadnost ne primjećuje kao nešto što im je „poznato iz dubine srca“, kao nešto što bi bio njihov trajni događaj života. Znamo, naime, kršćaninom se ne postaje rođenjem. Čak se niti sakramentom krsta ne postaje automatski svjedok Isusa Krista, niti aktivan dionik života i poslanja crkvene zajednice. Biti kršćanin stvar je stalnoga postajanja. Osobno „prilagođavanje“ vjere te dozrijevanje u vjeri i crkvenosti je proces koji traje čitav život. Zbog toga i Opći direktorij za katehezu naglašava: „Kršćanska je vjera, nadasve, obraćenje Isusu Kristu, potpuno i iskreno prianjanje uz njegovu osobu i odluku da ga se nasljeduje. Vjera je osobni susret s Isusom Kristom, postati njegovim učenikom. To zahtijeva trajni napor da se razmišlja kao On, prosuđuje kao On i živi kako je On živio“ (br. 53.). Vjera, dakle, „zahtijeva promjenu života, metanoju, tj. duboku promjenu uma i srca“ (br. 55.). Sakramenti su vrhunac katekumenalnoga procesa, ali ne i kraj. Katekumenat je više od metode. Zbog toga će s pravom reći papa u miru, Benedikt XVI., „Kateheza je katekumenat“. Zašto? Jer ona uvodi u vjeru, ona tumači vjeru, ona produbljuje vjeru.

Odrasli vjernici često su u općim crkvenim, ali i našim evangelizacijsko – katehetskim dokumentima shvaćeni kao primarni naslovnici evangelizacije. Ipak, a pastoralna praksa to pokazuje, unatoč tomu što su odrasli naslovljeni kao primarni naslovnici, oni ostaju sekundarni subjekti našega pastoralnog djelovanja. Mnogo je, stoga, razloga za potrebu promjene perspektive evangelizacije danas. Jedan od temeljnih razloga novoga naglašavanja evangelizacije odraslih, navest će novi dokument naše HBK Da vaša radost bude potpuna, jest taj „da se ostvari prijelaz s vjere koja se oslanja na društvenu tradiciju, koliko god da je ona važna, na osobnu i zrelu vjeru, obrazloženu i svjedočku“ (br. 44.). Zbog toga će upravo taj dokument, za razliku od sakramentalne inicijacije – koja se većinom koristi kao pojam uvođenja u vjeru djece i mladih – progovoriti o drugoj, odnosno duhovnoj inicijaciji odraslih vjernika. Takva bi inicijacija trebala biti mistagoški koncipirana i namijenjena je trajnom praćenju naših odraslih župljana (osobito onih „distanciranih“).

Poštovana i draga braćo, sudionici Kolokvija! Onako kako je u prvoj Crkvi katekumenat bio shvaćen kao vrijeme iščekivanja obećane milosti Božje, volio bih da tako prihvatite i darove ovoga Kolokvija, osmišljene u predavanjima i radionicama naših vrsnih predavača, štoviše, i u predviđenim izlaganjima naših zauzetih i angažiranih vjernika laika. Još nas je Opći katehetski direktorij iz 1971. godine pozvao da, stvarajući sadržaje za katehezu odraslih, najprije poslušamo njih. Vjerujem da će različitost predstavljenih modela, onih postojećih – u kojima ćemo tražiti novo nadahnuće za rad s odraslima -, kao i onih novih, koji će nam biti prikazani posebno u nekim radionicama, u nama probuditi novi žar, na temelju kojega ćemo s papom Franjom smjeti reći: „Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije“ (EG, br. 83.).

U ime nas dvojice biskupa koji smo na čelu Vijeća za kler te Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, te u ime čitave Hrvatske biskupske konferencije, iskreno zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pridonijeli organizaciji ovoga Kolokvija, posebno članovima novoimenovanoga Povjerenstva kojemu je stup i pokretač, a više godina i jedini član, predstojnik NKU mons. prof. dr. Ivica Pažin. Vjerujem da u ime svih vas već sada smijem zahvaliti Kardinalovim suradnicima i neposrednim domaćinima ovoga Kolokvija: djelatnicima Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta na čelu s prof. dr. Josipom Šimunovićem, kao i Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, predvođenom preč. gospodinom rektorom Anđelkom Košćakom. Konačno, svima vama želim da ova dva dana Pastoralno-katehetskog kolokvija budu pravi katehetski susret, koji je, prema papi Franji, „navještaj Božje riječi“ koja “je uvijek u središtu“, ali je i zajednički hod slušanja i odgovora (usp. EG, br. 166.).

Hvala Vam na pozornosti!

Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki

predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju