Na Veliku subotu Crkva tradicionalno ostaje uz Kristov grob razmatrajući njegovu muku i smrt uzdržavajući se od misne žrtve, a oltari su ogoljeni podsjećajući nas na Isusov počinak u grobu.

Na početku Bdjenja i Službe svjetla pred ulazom u katedralu, mons. Radoš blagoslovio je Vazmeni oganj na kojem je upaljena velika Uskrsna svijeća, simbol Krista Uskrslog i pobjede svjetla nad tamom.

Svjetlo Kristovo zatim je uneseno u dotad zamračenu katedralu, nakon čega su vjernici upalili svoje uskrsne svijeće te je otpjevan Hvalospjev Uskrsnoj svijeći. Uslijedila je Služba riječi u kojoj su vjernici sudjelovali u čitanjima iz Staroga zavjeta; Knjige izlaska i psalama. Nakon zvonjave zvona i svečane Slave kojom se simbolično objavljuje događaj Isusova uskrsnuća, naviještena su dva čitanja iz Novog zavjeta; iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima te odlomak „Isus Nazarećanin raspeti uskrsnu!“ iz Evanđelja po Marku.

Uslijedila je homilija biskupa Radoša u kojoj je razmatrao o tišini, hladnoći i praznini Velike subote. S druge strane, tijekom Vazmenoga bdjenja, slika se mijenja, pojašnjava mons. Radoš Liturgija je bogata, puna lijepih detalja, priča i znakova, poručio je biskup, te pred vjernike stavio četiri slike uskrsnuća; oganj, svijeću, Riječ i žrtvu na oltaru.

„Oko ognja uvijek ima života. Oganj je tu da zagrije hladnu atmosferu smrti koja je nastala i koja se osjeća od Velikoga petka kada je sve ušutjelo, a kroz uši je samo prolazilo ‚Raspni ga‘, ‚Ubij ga‘. Teško je čuti riječ smrt, pogotovo iz usta onih koji govore mržnju. Uvijek je to hladno. Potrebno je, stoga, malo topline. U vremenu u kojem jesmo, vatra i oganj imaju svoju poruku. Sjetimo se Petra; nakon što je Isusa zatajio, pošao je u drugo dvorište, htio se ugrijati. Nije bilo više topline koja teče iz grudi Učitelja. Petar je ostao hladan. Zatajio je Nazarećanina i pobjegao. Možda bi se smrznuo da nije bilo toplog Isusovog pogleda koji ga je još držao na životu. Na toj Isusovoj vatri zapalili smo i mi večeras svijeću. Htjeli smo to svjetlo unijeti u kuću, da ga unesemo u našu nutrinu. Unijeli smo svijeću tamo gdje je grob, gdje je hladno i gdje nema života. Htjeli smo unijeti svjetlo koje razgoni svaku tamu. Svjetlo Uskrsne svijeće za nas je slika Krista. Ona govori dok izgara, daje sebe, daje život da drugi imaju svjetlo. Zato je ona slika Krista koji daje sebe i izgara za nas. Upaljena svijeća je znak da želimo upaliti svoje svjetlo u duši“, poručio je otac biskup.

U nastavku propovijedi govorio je o tome kako uskrsnuće ne možemo promatrati niti doživjeti bez Riječi Božje preko koje nas Bog poziva želeći nam ispričati priču o nama.

„Bog želi ugrijati našu dušu. Božja riječ tako grije našu nutrinu da ona postaje peć. Evanđelje uskrsnuća se može dogoditi samo ako je duša ražarena. Tamo gdje nema topline, nema uskrsnuća, ne možemo ga razumjeti. Ako je grob hladan, nema novog rođenja. U znak da smo kršteni, Gospodin će nas još jedanput provući kroz vodu da nas očisti kako bi čisti došli za njegov stol. I sada dolazimo do gozbe i slavlja. On priprema sebe za nas. Priprema kruh, jer on je sam žrtvenik gdje želi ponovno prinijeti sebe, želi nanovo umrijeti i uskrsnuti i dati nam se. Uskrsnuće je kao kvasac koji polako iznutra želi ući u naš život. Želi se dogoditi u nama, želi po nama doći drugima. Ponesimo danas s ovoga slavlja ove znakove uskrsnuća“, poručio je mons. Radoš.

Nakon homilije uslijedila je Krsna služba, blagoslov krsne vode, a vjernici su obnovili svoja krsna obećanja i ispovjedili vjeru. Uslijedila je euharistijska služba, a na kraju liturgije uskrsne noći mons. Radoš zaželio je svima miran i blagoslovljen Uskrs.

Drugu godinu zaredom epidemiološki uvjeti nisu dozvolili da se vjernici u većem broju okupe u varaždinskoj katedrali, ali brojni žitelji Varaždinske biskupije mogli su u Vazmenom bdjenju sudjelovati i uživati posredstvom VTV televizije.