U svojoj je homiliji biskup Radoš progovorio o tri detalja iz ulomka evanđelja po Luki koji se navješta u božićnoj noći. Prvi detalj smiješta Isusovo rođenje u povijesni kontekst za vrijeme vladavine cara Augusta koji je imao status božanstva u svom Rimskom carstvu, drugi ga, ali i on sam sebe, zbog njegove neograničene moći doživaljavaju božanstvom. A evanđelje spominje i drugu povijesnu ličnost, Kvirinija koji upravlja Sirijom. Bila su to dva najmoćnija čovjeka, njima pripada vrijeme u kojem žive, rekao ja biskup. Nasuprot njima Luka spominje i druga dva lika, nevažna za vrijeme u kojem žive, Josip iz plemena Davidova i njegova zaručnica Marija. Oni, beznačajni, bez ikakvog utjecaja na svijet i povijest, sa sobom donose i plod utrobe Marijine, dijete koje je potpuno bespomoćno. Luka spominjući, suprotstavljajući te likove jasno pokazuje kako je Bog gospodar povijesti, on će izokrenuti odnose moći i značaja među ovim likovima. Više u središtu neće biti August i Kvirinije već dijete, Bog koji je postao dijete.

„Božja moć, njegovo kraljevstvo ima drugačiji put… Njegova moć je moć djeteta, moć ovisnosti o čovjeku, moć ljubavi Božje koja želi biti bespomoćna te će svoju moć i svemoć pokazati na križu kada će iz ljubavi prema Bogu Ocu i prema nama darovati svoj život“, pojasnio je biskup Radoš.

Nadalje je biskup govorio o popisu stanovništva zbog kojeg su Marija i Josip došli u Betlehem. Svrha popisa je bila vidjeti koliko se može nametnuti poreza, koliko ima mladića i muškaraca sposobnih za ratovanja, a popis je mogao raditi gospodar, onaj tko ima moć. Za Židove je to bilo posebno problematično jer je Bog bio njihov jedini kralj, gospodar i on jedini može popisati svoj narod, protumačio je biskup. Izrael u svojoj povijesti pamti tri popisa, kod izlaska iz Egipta, u pustinji te prije ulaska u Obećanu zemlju. Zanimljiv je izričaj koji se u knjizi Izlaska upotrebljava za popis naroda, kaže se: podigni, neka podignu glavu gore, prema Bogu, da on vidi i vrati dostojanstvo čovjeka. Upravo takav popis stanovništva događa se u božićnoj noći, Bog dolazi među nas da nas popiše onako kako On popisuje, „da vidimo sebe u Onome koji je naš izvor, naš otac, od koga teče naš život. Da vidimo svoju sličnost s Bogom i u tome raste naše dostojanstvo. Bog dolazi da nas podigne, da nas upiše u svoje srce, da nas može potražiti kada se izgubimo, kada smo daleko od njega. Bog dolazi potražiti izgubljenog čovjeka“, kazao je propovjednik.

Treći detalj o kojem je govorio biskup u nastavku odnosi se na rečenicu iz evanđeoskog odlomka: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Ovo svratište ne trebamo shvatiti samo kao materijalni prostor, već ga možemo gledati kao prostor naše duše koju smo ispunili raznim stvarima i nema potrebe i mjesta za njega. U kakvom prostoru se to Bog nastanio među nama?, zapitao se u nastavku biskup te progovorio o štali kao nimalo lijepom mjestu, prljavom, teških mirisa, koje nije prikladno za čovjeka. Bog izabire upravo takvo mjesto kako bi nam pokazao da ne može u nama naći toliko neugodnog prostora naših grijeha i slabosti koje On ne bi htio nastaniti. „Tamo gdje je On, tamo se svijet mijenja, iznutra mijenja čovjeka, a kad promijeni čovjeka onda nosi radost života cijelome svijetu. Mi ne možemo promijeniti svijet, ali Bog može promijeniti nas i po nama može donijeti radost onima koji su u tami“, kazao je biskup i zaželio okupljenim vjernicima da prepoznaju Gospodina, da mu se otvore da se nastani među nama i trajno ostane u nama, a po nama neka ostane u ovome svijetu i donosi radost.

Varaždinski tamburaški orkestar svirao je tradicionalne hrvatske božićne pjesme, a pjevao je katedralni zbor Chorus Dominicalis.