Velik je Bog

Kateheza br. 58 – Dobri pastir: Svevišnji i premudri Bog
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 40,10-17
“Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, / mišicom svojom vlada! / Evo s njim naplata njegova, / a ispred njega njegova nagrada. / Kao pastir pase stado svoje, / u ruke uzima jaganjce, / nosi ih u svome naručju / i brižljivo njeguje dojilice. / Tko je šakom izmjerio more / i nebesa premjerio pedljem? / Tko je mjericom izmjerio zemlju / i planine na mjerila, / a tezuljom bregove? / Tko je pokrenuo duh Jahvin, / koji ga je uputio savjetnik? / S kim se on posvjetova, / tko je njemu mudrost ulio, / naučio ga putovima pravde? / Tko li ga je naučio znanju, / pokazao mu put k umnosti? / Gle, narodi su kao kap iz vjedra, / vrijede kao prah na tezulji. / Otoci, gle, lebde poput truna! / Libanon je malen za lomaču, / a zvijeri njegovih nema dosta / za paljenicu. / Svi narodi k#!o ništa su pred njim, / ništavilo su njemu i praznina”.

1. U knjizi velikog proroka Izaije, koji je živio u osmom stoljeću prije Krista sabrane su i riječi drugih proroka, njegovih učenika i nasljedovatelja. Tako i tekstovi “Drugog Izaije”, kako su ga nazvali stručnjaci za Bibliju. Riječ je o proroku iz doba Izraelova povratka iz babilonskog izgnanstva, koje se zbilo u šestom stoljeću prije Krista. Njegovi su tekstovi sadržani u poglavljima 40-55 Izaijine knjige i upravo iz prvog od tih poglavlja uzet je himan koji je ušao u časoslov i koji smo malo prije čuli.
Taj je himan sastavljen iz dva dijela: prva su dva retka zapravo završetak prelijepe molitve utjehe koja naviješta povratak izgnanih u Jeruzalem, pod vodstvom samog Boga (usp. Iz 40,1-11). Sljedeći retci čine početak apologetske rasprave, koja veliča sveznanje i svemoć Božju te, s druge strane, podvrgava oštroj kritici tvorce idola.

2. Na početku, dakle, liturgijskog teksta pojavljuje se moćni lik Boga, koji se vraća u Jeruzalem, a pred njim idu njegovi trofeji, kao što su ispred Jakova dok se vraćao u Svetu zemlju išla njegova stada (Post 31,17; 32,17). Božji trofeji su izgnani Židovi, koje je on istrgao iz ruku njihovih osvajača. Bog je, dakle, oslikan “kao pastir” (Iz 40,11). Često u Bibliji i ostalim drevnim predajama ta slika doziva u pamet ideju vodstva i vladavine, no ovdje su obilježja nadasve nježna i zanosna, jer je pastir također suputnik svojim ovcama (usp. Ps 22). On se brine za stado, ne samo tako da ga hrani i skrbi da se ono ne rasprši, već također priginjući se s nježnošću nad jaganjce i dojilice (usp. Iz 40,11).

3. Nakon što je završen opis prizora stupanja na scenu Gospodina kralja i pastira, slijedi razmišljanje o njegovu djelovanju kao Stvoritelja svega svijeta. Nitko mu nije ravan u tome veličanstvenom i gorostasnom djelu: ni čovjek, a još manje idoli, mrtva i nemoćna bića. Prorok zatim postavlja niz retoričkih pitanja, u kojima je već uključen i odgovor. Ona su izgovorena u nekoj vrsti procesa: nitko se ne može natjecati s Bogom i sebi prisvajati njegovu neizmjernu moć i bezgraničnu mudrost. Nitko nije u stanju izmjeriti beskrajni svemir koji je Bog stvorio. Prorok stavlja do znanja kako su ljudska oruđa smiješno neprikladna za tu zadaću. S druge strane, Bog je bio samostalni tvorac; nitko nije bio u stanju pomoći mu i savjetovati ga oko tako golemog pothvata kao što je stvaranje svijeta (usp. rr. 13-14).

U svojoj 18. krsnoj katehezi sveti Ćiril Jeruzalemski, na temelju našeg himna, poziva da se Boga ne mjeri mjerilom našega ljudskog razuma: “Za tebe, tako malog i slabog udaljenost od gotskih krajeva do Indije, od Španjolske do Perzije je velika, ali za Boga, koji u rukama drži cijeli svijet, svaka zemlja je blizu” (Le catechesi, Rim 1993., str. 408).

4. Nakon veličanja Božje svemoći u stvaranju, prorok opisuje njegovo gospodstvo nad poviješću, to jest nad narodima, nad čovječanstvom koje nastanjuje zemlju. Stanovnici poznatih područja, ali i oni dalekih krajeva, koje Biblija naziva daleki “otoci”, mikroskopska su stvarnost u odnosu na Gospodinovu veličinu. Slike su briljantne i snažne: narodi su kao “kap iz vjedra”, “prah na tezulji”, “trun” (Iz 40,15).
Nitko ne bi bio u stanju pripraviti žrtvu dostojnu toga velikoga Gospodina i kralja: ne bi bili dovoljni svi žrtveni prinosi zemlje, niti bi sve šume cedara libanonskih bile dovoljne da zapale oganj te paljenice (usp. r. 16). Prorok daje čovjeku spoznati njegovu ograničenost pred beskrajnom veličinom i vrhovnom svemoći Božjom. Zaključak je jezgrovit: “Svi narodi k#!o ništa su pred njim, ništavilo su njemu i praznina” (r. 17).

5. Vjernik je, dakle, pozvan, čim zora zarudi, klanjati se svemogućem Gospodinu. Sveti Grgur Niški, crkveni otac iz Kapadocije (IV. stoljeće), ovako je razmatrao riječi iz Izaijinog himna: “Kada čujemo riječ #!svemogući#!, mislimo na činjenicu da Bog sve drži na životu, bilo da je riječ o razumnim bićima ili o materijalnim stvarima. Zbog toga, doista, on drži krug zemaljski, zato on ima u rukama granice zemlje, zato on nebo drži u šaci, zato on vodu mjeri rukom, zato on u sebi sadrži sav razumni svijet: zato sve ostaje na životu, jer je držano snagom moći koja sve obuhvaća” (Teologia trinitaria, Milano 1994., str. 625). Sveti Jeronim, sa svoje strane, ostaje zadivljen pred iznenađujućom istinom: ta je istina Krist koji, unatoč “svoje jednakosti s Bogom… sam sebe #!oplijeni#! uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik” (Fil 2,6-7). “Taj beskrajni i svemogući Bog”, primjećuje on, “učinio se malenim i ograničenim”. Sveti Jeronim to razmatra u betlehemskoj štalici i kliče: “Onaj koji šakom zahvaća sav svijet leži sada u skromnoj štalici” (Lettera 22, 39, in: Opere scelte, I, Torino 1971., str. 37).

Nakon audijencije
Sutra, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, Crkva će s posebnom ljubavlju misliti na klauzurne redovnice. Njihova molitvena prisutnost u tolikim dijelovima svijeta podsjetnik je svim kršćanima da ne zaborave kako Bogu u životu pripada prvo mjesto. Te su sestre odlučile potpuno se posvetiti molitvi i žive od onoga što im Providnost priskrbi po velikodušnosti vjernika. Dok im upućujem izraze štovanja zbog neophodnog prinosa koji daju evangelizaciji, pozivam sve da ih podupru svojom duhovnom i materijalnom pomoću.