Liturgijska čitanja: Hab 1, 2-3; 2, 2-4; 2 Tim 1, 6-8.13-14; Lk 17, 5-10;

„Pravednik živi od svoje vjere“ (Hab 2,4);

„Apostoli zamole Gospodina: umnoži nam vjeru“ (Lk 17, 5);

Dragi hodočasnici

hrvatski vojnici, policajci i branitelji,

draga braćo i sestre

1. U Mariju Bistricu dolazi iz godine u godinu nebrojeno mnoštvo hodočasnika: muževa i žena, roditelja i djece, starih i mladih, zdravih i bolesnih. Svatko od njih dolazi s nekom posebnom nakanom, željom ili brigom. Sve ove pojedinačne molitve slijevaju se u jednu veliku molitvenu rijeku koja po Blaženoj Djevici Mariji dolazi pred lice Božje. I vi, poštovani hrvatski vojnici, policajci i branitelji, svi Vi hodočasnici, došli ste ovdje u dom naše najvjernije Odvjetnice, Majke Božje Bistričke, sa svojim osobnim i zajedničkim nakanama. Došli ste obnoviti svoje duhovne snage kako biste časno, pravedno i požrtvovno ispunili službu koja vam je povjerena na opće dobro hrvatskoga naroda i svih stanovnika lijepe naše domovine.

Poučeni riječima proroka Habakuka iz prvog čitanja „propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere“ (Hab 2,4), zajedno s apostolima iz Lukinog evanđelja želimo danas moliti: Gospodine, umnoži nam vjeru! (Lk 17, 5). Umnoži vjeru koju baštinimo od svojih djedova i baka. Usavrši vjeru koja nam je predana na svetom krštenju. Učvrsti vjeru koja je zasvjedočena krvlju mučenika – od istarskih, solinskih i srijemskih mučenika, preko Nikole Tavelića, do Miroslava Bulešića i Alojzija Stepinca!

2. Ovu molitvu izgovaramo u vremenima kada se čini da će u svijetu prevladati malodušje, okorjelost srdaca i oholost života. Gdje su vjera, nada i ljubav? Zar su ove kršćanske krjeposti nestale iz duša i umova našega čovjeka? Kako to da se neki stide svjetla vjere koje skoro 14 stoljeća sjaji našem puku? U globaliziranom svijetu, uslijed mnoštva informacija u našoj svakodnevici, katkada nam se može učiniti da je otvorenih pitanja i teških problema sve više, a dobrih i pravednih rješenja sve manje. Ima trenutaka kada bismo i mi najradije zavapili s prorokom Habakukom iz prvog čitanja : „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu…?…. „Raspra je, razmirica bjesni.“

Ove snažne riječi upućuju na pitanja društvene pravednosti, međuljudskih odnosa i odgovornosti za opće dobro. No, ne samo to. Prorok također upućuje na sve ono što se događa u srcu i duši pojedinca. Kada iskreno gledamo u dubine svoga srca, otkrivamo koliko tu ima nemira i lutanja. S jedne smo strane izloženi izvanjskim neprilikama i napastima, a s druge strane suočeni smo s unutarnjim borbama i duhovnim ranama. Sve to prečesto izaziva u nama osjećaje ogorčenosti, nedostatnosti i beznađa. Tada nam se čini kao da će nas problemi i brige pregaziti. Ako u našim srcima ne stanuje opredjeljenje za objektivno i opće dobro, a to je uvijek plod Duha Svetoga kako ćemo onda kao pojedinci i zajednica djelovati? Kakvi će biti naši obiteljski, susjedski i profesionalni odnosi? Od nas Isusovih učenika – kršćana u svakome vremenu i trenutku očekuje se najveći stupanj duhovne i fizičke spremnosti, odgovornosti i zauzetosti. Od nas ovdje hodočasnika u Gospinome svetištu, vojnika, policajaca, kulturnih i javnih djelatnika, svećenika i biskupa, svih bez iznimke, očekuje se profesionalna zauzetost i predanje u svome zvanju i poslanju. Naša služba, naše služenje, ne odražava se samo na nas osobno, nego na čitav narod. Stoga je potrebno pronaći čvrst životni temelj koji je kadar nositi nas i u najtežim prilikama.

3. Taj čvrsti temelj jest vjera. „Pravednik živi od svoje vjere“ – tako Bog odgovara na vapaj proroka Habakuka. Dragi prijatelji, ovo valja osobito naglasiti jer – stariji se toga još sjećaju – desetljećima su nam govorili da je vjera nazadna i štetna, da je „opijum za narod“, a nažalost i dandanas nisu utihnuli ovi glasovi… Stoga, s ovoga svetog mjesta, glasno i jasno poručujemo: Vjera nije privatna stvar koja bi ostala unutar četiri zida moje kuće, moga doma, nego po samoj svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose. Ali to ne čini na način da čovjeka zarobljava, da se silom nameće, kao što to čine razne ideologije, nego u potpunoj slobodi ispunja naš život smislom i kreativnošću. Vjera nije odreknuće od vlastitoga mišljenja, nego štoviše najviši izraz ljudske slobode jer prepoznaje da je sve proizišlo iz ruke Božje i da se k Njemu treba vratiti. Vjera otvara nove vidike na stvarnost. U svjetlu vjere bolje shvaćamo ljude i događaje oko nas. Ona nam omogućuje da uđemo u srž stvari i pruža nam ključ za razumijevanje ovoga svijeta. Jednom riječi: Vjera je temelj života.

Potvrđuje nam to iskustvo tolikih kršćana vjernika tijekom stoljeća. Svima nam je u živom sjećanju primjer naših hrvatskih branitelja kojima su izvor snage bile krunica oko vrata i vjera u srcu. I mi bismo željeli imati takvu vjeru – čvrstu, jasnu, nepokolebljivu. Pred očima nam je također primjer svetaca i blaženika koji su na herojski način živjeli naravne i nadnaravne krjeposti, a često su to potvrdili i svojom mučeničkom krvlju.

Na ovome mjestu osobito se spominjemo blaženog Alojzija Stepinca. Njegovo je biskupsko geslo glasilo: U tebe se, Gospodine, uzdam. Izabrao je upravo to geslo jer je znao da je čovjek bez vjere, bez pouzdanja u Boga, osuđen na nemoć. U blaženom Alojziju Stepincu prepoznajemo progonjenoga pravednika koji je od vjere živio. Vjera u zajedništvu Katoličke Crkve bila mu je nadahnuće za njegovo svećeničko i biskupsko služenje. Ona mu je davala snagu da obrani Božja i ljudska prava od bezbožnih ideologija i režima. Katolička mu je vjera bila oslonac dok je nosio teški križ cijele jedne nacije. Na taj je način svjetlo vjere u potpunosti proželo blaženog Alojzija Stepinca te je postao primjerom i svjedokom vjere za sve Kristove učenike.

4. Sveti Pavao u Poslanici Timoteju ističe kako Božji Duh djeluje u čovjeku vjerniku: „Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ Tko je primio dar vjere, ne može ostati zatvoren u se, ne može biti preplašen i bojažljiv. Zamislite bojažljivoga policajca ili preplašenoga vojnika – to bi bio apsurd. To još više vrijedi za kršćanina vjernika. Tko je upoznao Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga, pravoga Boga i pravoga čovjeka, hrabro kroči ovim svijetom u snazi, ljubavi i razboru.

Vjera je izvor snage. Ona nam daje sigurnu orijentaciju u nesigurnosti i prevrtljivosti ovoga svijeta. Za ljudski život nema boljega „navigacijskog sustava“ od Evanđelja i crkvene Predaje. Vjera nas ne će uvesti u slijepu ulicu, nego će nas dovesti do odredišta, a to je vječno zajedništvo s Bogom.

Vjera nam donosi dar razbora. U raznolikim mogućnostima ljudskoga života lako možemo izgubiti pregled i upasti u proturječja i nedosljednosti. Počnemo se ponašati „kako vjetar puše“. To je život u fragmentima jer po potrebi biramo ovaj ili onaj obrazac ponašanja, stavljamo ovu ili onu masku. Nema tu ni cjelovitosti ni sklada ni autentičnosti. Postajemo robovi grijeha.

Vjera pak osposobljava nas za razborite odluke i pomaže nam da sve svoje intelektualne, afektivne i tjelesne snage povežemo u skladnu cjelinu. Tako postajemo duhovno zrele osobe koje će biti dosljedne u svojim stavovima, pravedne u svojim odlukama i pouzdane u svome djelovanju.

Vjera nas potiče na ljubav. Ljubav prema Bogu i bližnjemu glavna je odrednica kršćanske egzistencije: ljubiti onako kako je Krist ljubio. Bez vjere ne bismo poznavali Boga kao Oca, bili bismo siročad koja je zarobljena sebičnim prohtjevima i uvjetovana silama ovoga svijeta. A bez poznavanja Boga ne bismo ni prepoznali u drugom čovjeku brata i bližnjega, nego suparnika i neprijatelja. Vjera otvara put ljubavi. Ljubav je Božja snaga koja preobražava sav svijet, čisti naša srca i oplemenjuje naše međuljudske odnose. Po ljubavi sve što radimo dobiva vrijednost za vječnost. Vaša profesionalna vojna, policijska,  društvena djelatnost, ako je prožeta ljubavlju, postaje vaš put posvećenja, vaš put do Boga na ovom svijetu. To vrijedi za svaku ljudsku djelatnost. A vjera je upravo ta koja nam otkriva ovu veliku preobražajnu i posvetiteljsku snagu ljubavi.

5. Vjera, dakle, nije nešto statično, nego dinamična stvarnost. Ona u sebi krije velike potencijale poput gorušičina zrna koje je najsitnije od svega sjemenja ali ima moć izrasti u veliko stablo. Uđimo u tu logiku i dinamiku gorušičina zrna poput Blažene Djevice Marije. Ona, ponizna službenica Božja, iz maloga neznatnog mjesta Nazareta, postala je Velika Gospa, naša majka u redu milosti, jer je upravo od vjere živjela. I mi danas ovdje želimo crpiti iz obilnoga izvora Marijine vjere utječući se njezinom majčinskom zagovoru.

Gospodine, pogledaj okupljene tvoje vjernike – hrvatske vojnike, policajce, branitelje, sve nas okupljene u ovome svetištu…. Budi im ti najčvršći štit i sigurna zaštita. Daj da ne klonu pred izazovima današnjega vremena. Ispuni ih svojom snagom, razborom i ljubavlju. Gospodine, po zagovoru Majke Marije, s apostolima mi Te molimo: umnoži nam vjeru i blagoslovi svoj narod. Amen.