Na početku slavlja uime župljana biskupu se obratio član pastoralnog vijeća i vjeroučitelj Miroslav Peroutka. Istaknuo je kako se s ponosom i radošću prisjećaju dana kada je 19. srpnja 1999. donesena odluka o osnivanju njihove župe. Sa zahvalnošću su se prisjetili svih svećenika koji su tijekom 25 godina bili na službi u njihovoj župi te su zahvalili svima koji su na bilo koji način doprinijeli izgradnji ove mlade Župe.

Župnik preč. Branko Šipura uputio je prigodnu pozdravnu riječ te izrazio dobrodošlicu biskupu Martinoviću, a predstavnici župljana u narodnim nošnjama su u znak zahvalnosti i dobrodošlice uručili biskupu dar. Zahvaljujući na pozdravima i primljenu daru, biskup je čestitao vjernicima na čelu sa župnikom njihov srebrni jubilej. Iskazao je osobitu radost zbog onoga što Bog daruje svakoj župi te između ostaloga rekao: „Osnivanje župe je radi potrebe vjernike i njihova duhovnog rasta, da im bude što bolje u duhovnom životu. Danas zahvaljujemo Bogu za dar milosti što se mogla osnovati ova Župa. U današnje vrijeme, kada je sve manje svećenika, uistinu trebamo zahvaliti Bogu za osnivanje ove Župe, ali i za sve što je ovdje učinio po svećenicima i vjernicima, po vašem djelovanju, vjeri i ljubavi koju svjedočite prema Bogu, Crkvi i svim ljudima.“

Biskup je u homiliji istaknuo da je naviještena Božja riječ i danas vrlo aktualna. Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski ulomak u kojem Isus govori i poučava mnoštvo i svoje učenike, biskup je kazao kako se te riječi odnose i na današnje vjernike te nas sve usmjeravaju na Boga i vječnost:

»Isus upozoravajući poučava i govori što nije dobro kod farizeja i pismoznanaca koji su bili učitelji i poznavatelji zakona i koji su trebali biti drugima uzor. Izmijenili su i obezvrijedili ono što je trebalo biti mjerilo i kriterij određenih vrijednosti i ponašanja. Isus upozorava na njihovo posebno odijevanje, pozdrave na trgovima, prva mjesta u sinagogama s kojim žele privući pozornost i izdizati iznad ostalih, biti važniji i bolji od drugih ljudi. Zatim njihov odlazak u kuće udovica pod izlikom dugih molitava koje su obezvrjeđivanje i izrugivanje Boga. I zato Isus upozorava: Čuvajte se njih (usp. Mk 12,38). Nije li to poziv i nama da se čuvamo i budemo oprezni da nas taj zemaljski pristup i stav ne zarobi i ne uništi, da se ne umislimo kako smo važniji i bolji od drugih ljudi. Danas se često događa da ljudi na različite načine čeznu za prvim mjestima i izdizanjem iznad drugih.

U crkvu dolazimo jer želimo sa svojim Bogom podijeli stvarnost svojeg života, svoju vjeru i svoje molitve. Isus nas poziva na opreznosti i poučava da se čuvamo ovoga zemaljskoga i svjetskoga mentaliteta, a da kao djeca Božja mislimo na ono što je važno. Isus promatrajući ljude koji ubacuju milostinju u hramsku riznicu ističe ono što je važno u liku sirote i žene udovice. Mnogi su u riznicu ubacivali dar od svoga suviška. Nisu iskreni jer Bogu se ne daje nešto suvišno, nego sebe ono što bi trebalo biti znak potpunog predanja i ljubavi prema njemu. Isus ističe primjer jedne žene, sirote udovice, koja je ubacila dva novčića, sve što je imala, sav svoj žitak, sebe je predala Bogu. Žena udovica koja je ubacila svoj žitak – svoju egzistenciju, nije mislila na sebe, nego na Boga jer je za Boga i za hram željela nešto dati. Mislila je na ono što je važno za budućnost naroda.

Ova žena kao i žena iz prvog čitanja iz Knjige o kraljevima koja je ugostila proroka Iliju koji je kao izbjeglica došao u njezinu zemlju, uzor su nama kako se vjeruje i u životu oslanja na Boga. Uče nas osjećajnosti, solidarnosti i ljubavi prema prognanicima i ljudima u potrebi. One su žene solidarnosti, prihvaćanja, darivanja i osjećaja za siromahe. One su žene ne samo vjere i ljubavi, nego i nade jer gledaju u budućnost s vjerom u Boga. Radi se o traženju bitnoga, o učenju darivanja toliko suvišnih i beskorisnih stvari koje nas guše. Znamo li biti oslobođeni od onoga što nas opterećuje? Ne opterećuju nas toliko prva mjesta, pozdravi i karijera, nego još više nas opterećuju i zarobljavaju materijalne stvari tako da često zaboravimo na ono najvažnije, na duhovno, na svoju dušu, na svoju vjeru, na svoga Boga.

Kako je nekada teško naći vremena za Boga. Kao da imamo nešto bolje i važnije što možemo Bogu dati osim molitve i vremena za njega. Isus nas danas poučava da je naš pristup prema Bogu temelj i naše vjere, ljubavi i darivanja. Iz toga pristupa rađa se naš odnos i kriterij pristupa i prema ljudima, materijalnim stvarima i prema Crkvi. Papa Benedikt XVI. govori kako je važno biti odvojen i slobodan od zemaljskih stvari, imati srce za Boga i gledati sve Isusovim srcem. Gledati njegovim srcem znači promatrati poput Isusa ljude, ne samo koji dolaze u hram, nego i ljude koji su izvan hrama. Promatrati svijet Isusovim srcem i njegovim očima, znači dopustiti da nas On oblikuje, iskreno pristupati prema Njemu, prema svijetu i prema ljudima. Jedino tako ćemo uspjeti prihvatiti Isusovu pouku i savjet.

On nam govori danas kao učitelj, poziva nas da ne budemo poput pismoznanaca i farizeja. Poziva nas da ne budemo oni koji će misliti samo na sebe, isticati sebe, gledati svoju korist i uspjeh, nego da budemo oni koji će staviti Boga na prvo mjesto. To znači učiti se od ovih udovica. Neka se sve tako ostvaruje u životu ove Župe kako bi ona i dalje bila prepoznatljiva po svom srcu, po svojoj velikodušnosti, vjeri i ljubavi prema onima koji su u hramu i koji su izvan hrama, prema onima koji dolaze ovdje i koji ne dolaze, koji su stranci ili možda prognanici. Budimo oni koji će poput Isusa druge gledati, ljubiti i svoje srce darivati poput udovica.«

Nakon popričesne molitve, biskup je zahvalio župniku na pozivu i svim sudionicima slavlja za ljepotu zajedništva kojim su obogatili slavlje srebrnog jubileja Župe. „Zajedništvo koje Gospodin ostvaruje snagom svoga Duha i ljubavi čini da budemo jedno u njemu kao Crkva, Biskupija, Župa i obitelj. To je ona snaga koja dolazi po njegovom Duhu, po snazi euharistije, Božje riječi i molitve. Neka nas ta snaga i dalje vodi i prati. Neka ona bude temelj vjere, života u vjeri, duhovnosti, zajedništva i dobrote“, poručio je.

Mons. Martinović je izrazio osobitu zahvalnost i radost zbog vjernika odjevenih u narodne nošnje. Primijetio je kako je u novije vrijeme sve manje onih koji prepoznaju vrijednost i ljepotu tradicionalnih nošnji te rekao: „Narodna nošnja je znak naše povijesti, kulture, tradicije, ali i duhovnosti. Puno toga je utkano u nju. Nastojmo cijeniti to blago koje su nam predali naši preci. Ona nam govori o našem identitetu, našoj vrijednosti i kulturnoj veličini. Ako ne znamo cijeniti svoju tradiciju, nećemo poštivati niti sebe, a kamoli druge. Isus nas poziva da budemo oni koji će znati cijeniti ono što nam Bog daje. Neka nas on prati svojim blagoslovom da budemo djeca Božja koja vrednuju svoju povijest, narod i Boga te sve ono što od njega primamo“, zaključio je.