Opisujući kako je epidemija djelovala na život vjernika i podjelu sakramenata, dr. Čivljak je rekao da ga je osobito pogodila nemogućnost podjele bolesničkog pomazanja, posljednja pomast ljudima na bolesničkoj postelji. „Jer mi smo u tim danima i mjesecima viđali bolesnike koji su umirali bez sakramenata. To mi je bilo teško vidjeti jer su ti ljudi molili članove obitelji da se organizira neka skrb, ali vlasti nisu dopustile da svećenici ulaze u zdravstvene ustanove niti su se svećenici ugodno osjećali ući. Svi smo se bojali Covida. Nije bilo jednostavno organizirati podjelu sakramenata u zdravstvenim ustanovama, pogotovo u prvih nekoliko mjeseci“, rekao je dr. Čivljak, istaknuvši kako je sada, kada se više zna o koronavirusu, to moguće organizirati. „S vremenom smo naučili da je taj virus manje opasan u načinu prijenosa nego smo to mislili u siječnju i veljači. Mi smo se bojali da će se zaraziti svatko tko udahne jednu česticu virusa u istoj prostoriji. No pokazalo se da nije tako opasan“, rekao je dr. Čivljak, poželjevši da „pošast epidemije proživimo sa što manje trauma, iako je i dosad nažalost bilo prilično trauma“.

Tijekom rasprave na rekolekciji, svećenik je postavio pitanje zašto tijekom epidemije svećenici nisu mogli ići u bolnicu dijeliti sakramente bolesnima i umirućima, pridržavajući se propisanih mjera. Naime, ljudi su htjeli dolazak svećenika u bolnicu, ali mjerodavne vlasti ili odgovorni u bolnici u nekim slučajevima to nisu dopustili, ni uz poštovanje epidemioloških mjera od strane svećenika.

Jedan zadarski svećenik je istaknuo: „Nije bilo javne odredbe ni načelne zabrane da svećenik ne smije doći u bolnicu. Najgora je stvar da umirući traži svećenika, traži ispovijed, traži pričest, a da mi to ne možemo osigurati. Ako gledamo stvari pod vidikom vječnosti, svećenik se doista treba izložiti riziku, jer je spasenje duše prvi zakon Crkve, a i zemaljski život je manje vrijedan od vječnoga života, pa i taj rizik treba prihvatiti. Istom riziku izlažu se svećenik i zdravstveno osoblje koje radi u bolnici“.

Dr. Čivljak na to je rekao kako je u početku epidemije vladao strah i u bolnici nitko nije želio preuzeti odgovornost za eventualno širenje zaraze vani. No, sada kada se više zna o tom virusu, dr. Čivljak smatra da je dolazak svećenika u bolnicu moguće osigurati. Predavač je istaknuo potrebu suradnje između zdravstvene ustanove i biskupije kao nadležne ustanove za svećenika. S obzirom da je dosta bolničkih kapelana starije životne dobi koji su u većem riziku od loših posljedica infekcije, moguće je da ih tijekom epidemije zamijeni mlađi svećenik kao bolnički kapelan u podjeli sakramenta u bolnici, koji nema neku akutnu bolest. Dr. Čivljak je rekao da u tom slučaju svećenik treba biti odjeven u propisanu zaštitnu opremu kao i liječnici i zdravstveno osoblje, da ne dođe do ugroze.

„Liječnik u tom slučaju treba cijelo vrijeme biti uz svećenika i štititi svećenika dok je uz pacijenta u bolnici, jer svećenik nije zdravstveni radnik i ne može znati što u nekom trenutku mora učiniti. Ako su zadovoljeni preduvjeti, da jedna i druga strana to hoće, pacijent, bolnica i biskupija, uz maksimalne mjere zaštite, vjerujem da možemo biti zaštićeni“, istaknuo je dr. Čivljak, rekavši da ne mora biti na desetke svećenika koji će dijeliti sakramente u bolnici tijekom epidemije, ali barem jedan u svakoj biskupiji. Smatraju da svećeniku treba dopustiti da može ići u bolnicu dijeliti sakramente, poštujući sve potrebne mjere zaštite, jer je u pitanju spasenje duša.

Također, mnogi znanstvenici prigovaraju da smrtnosti od korone ne treba pripisivati svaku smrt, ako je osoba koja je umrla od nekog drugog uzroka, toga trena bilo i korona pozitivna.

U razgovoru s predavačem jedan svećenik je podsjetio na riječi splitskog onkologa da je u određenom istom vremenskom razdoblju nedavno, u Hrvatskoj bilo oko 300 preminulih od korone, a u tom istom razdoblju od 5 000 do 7 000 oboljelih od karcinoma umrli su od te zloćudne bolesti. Svećenik je rekao da je u većoj gradskoj župi gdje je on župnik došlo do smrti mlađih ljudi kojima je zbog koronavirusa bilo odgođeno liječenje pa nisu mogli primiti kemoterapiju te su umrli. „U tim trenucima nije se moglo svim bolesnicima omogućiti sigurno liječenje u bolnicama. Ti ljudi imali su smrtonosnu bolest, ali bili su uskraćeni za idealnu zdravstvenu skrb“, rekao je dr. Čivljak.

Predavač smatra da je pozitivno što se dogodilo u epidemiji: intenzivnija osobna molitva i molitva u krugu obitelji. Dr. Čivljak je otac tri kćeri i posvjedočio je i osobna iskustva kako se epidemija odrazila na školovanje njihovih kćeri. Dr. Čivljak danima nije izlazio iz bolnice kao zdravstveni djelatnik. Uputio je i na moguću stigmatizaciju s kojima se netko susreće u javnosti. Rekao je kako je njegovoj kćeri, po povratku na posao u poduzeće nakon rada od kuće tijekom lockdowna, bila izmjerena temperatura 37.3, uz riječi: „Tvoj tata je doktor, imaš toliku temperaturu, ti imaš koronu“.

Dr. Čivljak je istaknuo važnost i potrebu da se u javnosti „barem govori o teškim posljedicama epidemije na život ljudi, jer će nam već i to pomoći, ako to podijelimo jedni s drugima, što se u hrvatskim zdravstvenim ustanovama vrlo malo radi. Mi još uvijek zabijamo glavu u pijesak. Moramo biti svjesni negativnih implikacija epidemije zbog izolacije, jer čovjek samo u zajednici može djelovati prema drugima i u zajedništvu produktivno stvarati“.

Promišljajući što će nam korona učiniti u budućnosti, dr. Čivljak smatra da je to neizvjesno. „Ukoliko epidemija nestane i kada nestane, u smislu povratka na staro koje mi mislimo da će se dogoditi, pitanje je hoće li biti povratak tamo gdje smo stali prije godinu dana. Ili ćemo se u dvije godine, ako epidemija još potraje, naučiti na nešto novo i prihvatiti novi način života, za koji nisam siguran koliko je opravdan i dobar“, upozorio je dr. Čivljak, potaknuvši na potrebu javnog govora o negativnim posljedicama načina života kada ljudi žive u izolaciji i međusobno udaljeni.

Citirao je jednog teologa, koji o posljedicama vremena korone na život Crkve kaže da bi se Crkvi moglo dogoditi dvoje: tzv. ‘participativna Crkva’ u kojoj će sudjelovati samo određeni i odabrani, najdosljedniji, i Crkva usluge, kao d.o.o. društvo koja će nuditi narodu sve što treba, ako treba i internetom, telefonski, putem weba, ali da su i jedan i drugi način pogubni za Crkvu, smatra taj teolog. „Trebamo tražiti utjehu i nadu, u molitvi, ne pokleknuti nego raditi što smo pozvani, davati svoje ruke i svoje sposobnosti kao pomoć jedni drugima. Velika je neizvjesnost, osjećamo nemoć da u svakom trenutku pružimo ispravno i najbolje, ali uzdajući se u Gospodina, budimo dostojni poslanja koje nam je dao“, potaknuo je dr. Čivljak.

Predavač je govorio i o značajkama koronavirusa kao uzročnika pandemije Covid-19 i prethodne dvije epidemije čiji je uzročnik koronavirus. „Koronavirusi nisu nepoznati čovječanstvu. Poznajemo ih 60 godina. Od 1960.-ih godina pokazali su se kao uzročnici bolesti u ljudi i u životinja, ali nisu bili osobito zanimljivi do 21. st., jer bili su odgovorni za veliki broj infekcija, ali za vrlo blage infekcije dišnog sustava. Oni su bili najčešći uzročnik onoga što u narodu najčešće nazivamo prehladom. Kada se prehladimo, curi nos, uz blagu, povišenu temperaturu ili bez nje. To što se nama događa par puta godišnje, najčešće su za takve simptome odgovorni koronavirusi. Kako su to bezazlene bolesti koje ne ostavljaju neke trajne posljedice, koronavirusi nisu baš pobuđivali veliki interes među znanstvenicima i liječnicima, jer su se smatrali bezazlenim virusima sve do početka trećeg tisućljeća kad se dogodila epidemija SARS-a 2002. g. u Kini, gdje je izbila epidemija nove respiratorne bolesti koja je izazivala veliki broj smrtnih slučajeva, teških upala pluća. Ljudi su završili na respiratorima, umirali. Kada se ona prvih par mjeseci počela širiti slično kao i ovaj koronavirus 2019. g., izazvala je veliki strah u cijelom svijetu“, rekao je dr. Čivljak.

Slučajevi SARS-a dogodili su se i u nekim zemljama gdje su bili transportirani putovanjima, najčešće zrakoplovom u neke udaljene zemlje. „Nakon šest mjeseci ta se SARS epidemija spontano ugasila. Mi smo iz toga naučili da koronavirusi nisu tako bezazleni, da novi koronavirus koji je otkriven 2002. g., SARS koronavirus, može izazivati i teške kliničke slike i teške oblike bolesti. Ali većina smo ga ubrzo zaboravili jer je on na ljeto 2003. g., u lipnju, nestao, mislili smo da je sve prošlo. Deset godina nakon toga, 2012. g., na Arapskom poluotoku pojavila se nova epidemija, novog koronavirusa koji je bio još smrtonosniji od prethodnika iz 2002. g. Pokazalo se da je on vrlo srodan uzročniku SARS-a iz 2002. g. u Kini. Ta epidemija se proširila po cijelom svijetu s manjim brojem slučajeva u europskim zemljama, bili su transportirani iz Azije neki slučajevi. Zanimljivost toga virusa, za razliku od prvoga iz 2002. g. je da se on nije ugasio. Najveći broj slučajeva dogodio se na Arapskom poluotoku, u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Jemenu. Ta je epidemija nastavila tinjati iduće godine. Nazvan je MERS – Middle East (srednjoazijski, bliskoistočni koronavirus), pa je posljednje manje grupiranje slučajeva MERS-a opisano u prosincu 2019. g. u Kataru. Taj virus nije veliki eksplozivni epidemijski potencijal, bio je ograničen na područje Arapskog poluotoka, ali su povremeno izbijali neki slučajevi, izvezeni u neke druge zemlje u svijetu“, pojasnio je dr. Čivljak.

„Nakon SARS-a i MERS-a, kada smo naučili da koronavirusi mogu biti i opasniji nego što se prije mislilo, pojavila se ova treća epidemija Covid-19 koji je izbio u Kini krajem 2019. g. Proširio se po svijetu s više od 30 milijuna slučajeva koronavirusne infekcije, u manje od godinu dana, i preko milijun smrtnih ishoda diljem svijeta. To je najveća epidemija koronavirusa dosada, od ove tri. Ona još uvijek traje. Poučeni iskustvom od prve epidemije koja je brzo nestala, mi smo se nadali da će i ova na ljeto spontano nestati. Međutim, to se nije dogodilo. Ta se epidemija proširila po svijetu, zahvatila je i Hrvatsku“, rekao je predavač.

Pojašnjavajući kao djeluje koronavirus, dr. Čivljak je rekao da se taj virus širi kapljičnim putem. „Kad čovjek govori i diše, onda se govorom, disanjem, kašljanjem i kihanjem širi oblak čestica iz dišnog sustava u kojem je gustoća tih čestica najveća na pola metra od mjesta gdje čovjek govori. Zato je u prevenciji te bolesti vrlo važna međusobna udaljenost osoba koje potencijalno mogu nositi virus. To je prvi čimbenik koji utječe na prenosivost toga virusa. Ukoliko se nalazite na dva metra udaljeni od osobe koja ima virus i izlučuje ga u okolinu, na udaljenosti većoj od dva metra virus ne može dosegnuti, jer te čestice govorom i kihanjem sedimentiraju, padaju na podlogu. Kad osoba govori, najveća gustoća čestica je na pola metra, pa na metar. Nakon metra, gustoća čestica pada i te čestice sedimentiraju na tlo. To govori da je fizičko udaljavanje u kontaktu s osobama jedna od osnovnih mjera prevencije, prva mjera zaštite. Ukoliko se nalazite metar i pol do dva metra od osobe koja potencijalno izlučuje virus, to onemogućava prijenos toga virusa“, rekao je dr. Čivljak.

Čestice koje osoba izlučuje padaju na površinu pa i te površine mogu biti kontaminirane virusom koji osoba izlučuje u okolinu. Zato je higijena ruku druga važna mjera u prevenciji, jer dezinfekcijom ruku osoba dezinficira sve što je pokupila dirajući površine u okolini. Time bi trebala spriječiti da virus kojeg eventualno ima na rukama, ne unese u svoj organizam dirajući oči, nos, sluznice. Treći moment su maske koje smanjuju šansu da osoba koja ima virus širi ga u okolinu. Primarna zadaća maski je da zaražena osoba ne izlučuje virus u okolinu. Sekundarna je da osoba koja je zdrava, ne aktivira taj virus. Kako se virus prenosi govorom, kašljanjem i kihanjem, najčešće se prenosi kapljicama iz dišnog sustava, pa se, ukoliko osoba koja je zaražena nosi masku, znatno, iako ne apsolutno, smanjuje prijenos virusa u okolinu“, rekao je dr. Čivljak.

Pretpostavlja se da jedna osoba može prosječno zaraziti dvije i pol osobe u svom okolišu. Domino efektom, za mjesec dana od jednog slučaja nastane 400 slučajeva. To je eksponencijalni način širenja epidemije. Ukoliko se nekim mjerama smanji taj prijenos za 50 %, za 30 dana neće biti 400, nego 30, 15 zaraženih osoba. Ukoliko se za 75 % postigne smanjenje prijenosa s prve osobe na drugu i sljedeće, za 30 dana bit će svega 2,5 osobe zaražene Covidom, rekao je dr. Čivljak, istaknuvši da je to osnova prevencije širenja Covida: da se mjerama koje smanjuju prijenos prve zaražene osobe na svaku iduću, pokuša za 30, 60 dana, smanjiti bazen ljudi koji će biti zaraženi. „Jer u velikim brojkama, od sto zaraženih, deset će ih imati veliki oblik zaraze i završiti u bolnici. Pet će ih završiti na respiratoru, jedan će možda umrijeti. Ako je 100 000 ili 30 milijuna zaraženih, iz toga će proizaći nekoliko milijuna osoba koje će umrijeti. To je osnova prevencije te bolesti“, rekao je predavač.

Zdravstveni sustav u Hrvatskoj krajem siječnja, početkom veljače 2020. g., počeo se pripremati za epidemiju, „dok još nismo bili uvjereni da će nas epidemija zahvatiti, jer smo se oslanjali na dva prethodna iskustva, iz 2002. i 2012. g., kada nas SARS i MERS nisu zahvatili i tada nismo zabilježili nijedan slučaj koronavirusne infekcije u Hrvatskoj“, rekao je dr. Čivljak.

Istaknuo je da je zdravstvene djelatnike osobito bilo pogodilo iskustvo potresa u Zagrebu, mjesec dana nakon prvog slučaja zaraze u Hrvatskoj. „Jer u svim dosadašnjim epidemijama zaraznih bolesti, ukoliko su bile udružene s nekom prirodnom katastrofom, ta epidemija i broj slučajeva te zarazne bolesti bi eksponencijalno buknuli. Dosad se nikad nije dogodila neka katastrofa, potres, poplava ili prirodna nepogoda, da je u tijeku i epidemija koje nije bilo prije te nepogode, a da postojeća epidemija tijekom te prirodne nepogode nije buknula. Mislili smo da će epidemija buknuti tijekom potresa, da ćemo brojiti tisuće oboljelih i umrlih. Međutim, to se nije dogodilo. Nakon potresa u ožujku, krivulja zaraženosti kroz travanj postupno se smanjivala. Nismo osjetili eksploziju epidemije nakon potresa u Zagrebu ni u Hrvatskoj. Hrvatska je bila među zadnjim zemljama po broju oboljelih i umrlih na milijun stanovnika u Europi“, rekao je dr. Čivljak.

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić zahvalio je dr. Čivljaku na jasnom i svjedočkom izvješću. „To nam je trebalo radi naše uloge koju imamo kao svećenici, jer mi smo po zvanju i poslanju ne samo tješitelji i djelitelji svetih tajna, nego i odgojitelji“, rekao je mons. Puljić, napomenuvši da je u javnosti prisutno raslojavanje u pogledu prema toj bolesti i u pogledu stava Crkve, biskupa, svećenika. „Svima nam treba razboritosti, jasnoće, a nadasve vjere s kojom možemo u ovom neizvjesnom vremenu biti u miru sa sobom, ali i drugima pružiti određeni mir“, rekao je mons. Puljić, dodavši kako nikada u svijetu globalno nije bila takva izolacija, a u povijesti je bilo i drugih epidemija. Istaknuo je da se u nadolazećem razdoblju ništa od pastoralnih aktivnosti ne dokida, ali se obavlja uz poštivanje propisanih mjera.

U kontekstu intenzivne digitalizacije društva koja osobito dolazi do izražaja u vrijeme epidemije, nadbiskup je citirao novinara koji je nedavno, potaknut provođenjem online nastave u Italiji, rekao da „to vodi prema tehnološkom barbarstvu i virtualizaciji sveučilišta. Svoj je novinarski rad naslovio: ‘Zbogom Sveučilište, slijedi digitalna diktatura’. Bojazan od digitalizacije i virtualizacije prije par godina izrazio je i njemački psihijatar Manfred Spitzer u knjizi ‘Digitalna demencija’. Autor se kritički osvrće na toliko korištenje elektroničkih medija, pametnih telefona, računala i naše stalne navezanosti na Internet. Govorimo o ovisnostima o alkoholu, drogi, ali ne i o ovisnosti o Internetu, korištenju mobitela. Postajemo ovisnici o digitalnim medijima. Stavio je podnaslov kako mi i naša djeca ‘Silazimo s uma’“. „Njegova kritička razmišljanja mogu pomoći svima nama da budemo kadri oduprijeti se medijskoj manipulaciji“, potaknuo je mons. Puljić, zaključivši: „Nalazimo se pred ozbiljnom kušnjom pred kojom nam je očitovati zauzetost za povjerene duše i solidarnost s ljudima u nevolji, sa sviješću da plovimo u istoj lađi i na zajedničkom moru, kako je rekao papa Franjo. Pretvorimo ovu kušnju i trenutačnu krizu u šansu da u nevolji budemo strpljivi, a u molitvi postojani. Molitvom i prevencijom u borbi protiv Covida-19“, zaključio je nadbiskup Puljić.

Nakon predavanja svećenici su u sjemenišnoj kapeli bl. Miroslava Bulešića molili krunicu koju je predvodio župnik Posedarja don Tihomir Vulin.