Ondje se nalazi zavodska grobnica koju zajednica Zavoda svake godine pohodi ususret spomenu vjernih mrtvih – Dušnom danu. Posjet groblju zahvala je, sjećanje i molitva za sve koji su bili uključeni u život Zavoda.

Molitvi su prisustvovale i sestre iz Družbe Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje predvođene vrhovnom predstojnicom s. Fides Babić, sestre Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Školske sestre franjevke Krista Kralja na službi u Zavodu sv. Jeronima.

Po dolasku na groblje, zavodska zajednica uputila se prema grobnici Zavoda koja datira iz 1859. godine, i u koju su pokopani mnogi svećenici koji su svojim djelovanjem ostavili trag u povijesti Zavoda. Molitveni susret započeo je molitvom krunice, a po završetku krunice uslijedila je služba riječi koju je predvodio rektor Marko Đurin.

Po ustaljenom običaju komemoriranja jednog od svećenika koji je djelovao u Zavodu, rektor Đurin komemorirao je dugogodišnjeg rektora Zavoda sv. Jeronima mons. Jurja Magjerca koji je od 1927. do svoje smrti 1957. upravljao Zavodom i crkvom sv. Jeronima.

Podsjetio je na Magjerčev životni put: od djetinjstva i odrastanja u rodnim Molvama u Podravini, preko školovanja u Varaždinu i Zagrebu, do svećeničkog ređenja 1909. godine u Zagrebu i prvih svećeničkih službi u Kašini i Varaždinu.

Potom je 1912. upućen na studij u Rim kao jedan od prvih pitomaca Zavoda sv. Jeronima, koji je, premda osnovan još 1901. godine, zbog političkih okolnosti počeo djelovati tek 1911., dolaskom prvih pitomaca.

U Rimu je na Papinskom sveučilištu Gregoriana stekao licencijat iz teologije 1914., dok je, zbog nemogućnosti povratka u Rim, doktorirao na Teološkom fakultetu u Innsbrucku 1919. godine. Nakon stjecanja doktorata, imenovan je duhovnikom u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu te učiteljem novakinja. Tu je službu vršio od 1919. do 1920. godine.

U travnju 1920. godine nadbiskup Bauer poslao ga je u Beograd kao vjeroučitelja u tamošnjim školama. Magjerčeva glavna briga bila je katehizacija katoličkih srednjoškolaca u devet srednjih škola i njihovo okupljanje u katoličke organizacije. Na službi u Beogradu ostao je do studenoga 1928. kada je imenovan rektorom Zavoda sv. Jeronima. Tu je službu vršio do svoje smrti 4. rujna 1957. godine.

Njegova je najveća zasluga u tome što je 1939., u ondašnjim okolnostima, sagradio novu zgradu za sjedište Zavoda, „na ures grada Rima i ponos hrvatskog naroda“. Za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata pomagao je hrvatskim prognanicima i izbjeglicama te je 1945. godine utemeljio Bratovštinu sv. Jeronima za pomoć izbjeglicama, koju je vodio do kraja života.

Prigodom proslave 500. obljetnice ustanova sv. Jeronima 1953. godine napisao je knjigu: „Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu“. Preminuo je u Zavodu 4. rujna 1957., a u grobnicu Zavoda pokopan je 9. rujna iste godine. Svojim svećeničkim životom i radom, a osobito djelovanjem u Zavodu sv. Jeronima, zadužio je Crkvu u hrvatskome narodu, zaključio je rektor Đurin.

Nakon završetka molitve, zajednica je pošla prema grobnici Družbe Sinova Bezgrješne, u kojoj je nekoć bio pokopan sluga Božji Bonifacije Pavletić (1864.-1897.). Njegovi su posmrtni ostaci u međuvremenu preneseni u crkvu generalne kuće Družbe u Rimu.

Posljednja postaja pohoda bile su grobnice sestara milosrdnica i sestara Kćeri milosrđa. Službom riječi zaključen je zajednički pohod pitomaca Zavoda groblju Campo Verano.