Vatikan: Objavljena Deklaracija “Fiducia supplicans” o pastoralnom značenju blagoslova

Kad dvoje ljudi zatraži blagoslov, čak i ako je njihova situacija kao para „neredovita“, zaređeni će svećenik moći pristati to učiniti. No, u toj gesti pastoralne blizine valja izbjegavati sve elemente koji imaju bilo kakvu sličnost s obredom vjenčanja, navodi se u Deklaraciji “Fiducia supplicans” o pastoralnom značenju blagoslovâ.

Dokument proučava temu blagoslova, praveći razliku između obrednih i liturgijskih, te onih spontanih koji su sličniji znakovima pučke pobožnosti. Upravo u toj drugoj kategoriji sada se razmatra mogućnost prihvaćanja čak i onih koji ne žive prema normama kršćanskog moralnog učenja nego ponizno traže blagoslov.

Deklaracija “Fiducia supplicans” počinje uvodom prefekta, kardinala Victora Fernandeza, koji objašnjava da dokument razmatra “pastoralno značenje blagoslova”, dopuštajući “proširenje i obogaćivanje klasičnog shvaćanja” kroz teološko promišljanje “temeljeno na pastoralnom shvaćanju pape Franje.”

To je razmišljanje koje “podrazumijeva stvarni razvoj od onoga što je rečeno o blagoslovima do sada, razumijevanja mogućnosti blagoslova parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova bez službene potvrde njihovog statusa ili promjene na bilo koji način crkvenog dugogodišnjeg učenja o braku“.

Nakon prvih paragrafa (1-3) koji podsjećaju na prethodnu deklaraciju Dominus Iesus iz 2021., koja je sad dodatno razvijena, u deklaraciji se predstavlja blagoslov u sakramentu braka (paragrafi 4-6) navodeći kao nedopuštene „obrede i molitve koji bi mogli stvoriti konfuziju između onoga što sačinjava brak” i “onoga što mu proturječi”, izbjegavajući svaku implikaciju da se “nešto što nije brak priznaje kao brak”. Ponavlja se da se prema “neprolaznom katoličkom učenju” zakonitim smatraju samo spolni odnosi između muškarca i žene u okrilju braka.

U drugom opširnom dijelu Deklaracije (paragrafi 7-30) analizira se značenje različitih blagoslova, čiji su primatelji ljudi, bogoštovna zdanja i mjesta u kojima ljudi žive. Podsjeća se da “sa strogo liturgijskog gledišta” blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi “bude suobličeno s Božjom voljom, izraženom u nauku Crkve”.

“Kad se zaziva blagoslov na određene ljudske odnose” posebnim liturgijskim obredom, napominje se u Deklaraciji, “potrebno je da ono što je blagoslovljeno odgovara Božjim nacrtima zapisanim u stvaranju” (par. 11). Stoga Crkva nema ovlasti udijeliti liturgijski blagoslov istospolnim ili parovima koji žive u neredovitoj situaciji. Također je potrebno izbjeći opasnost da se značenje blagoslova svodi samo na tu točku gledišta, očekujući od jednostavnog blagoslova „iste moralne uvjete za jednostavan blagoslov koji su potrebni u primanju sakramenata“ (par. 12).

Nakon analize blagoslova u Svetom pismu, Deklaracija nudi teološko-pastoralno shvaćanje. Oni koji traže blagoslov pokazuju da su „potrebni Božje spasonosne prisutnosti“ u svojim životima, izražavajući „molitvu Bogu za pomoć, molitvu da žive bolje“ (par. 21).

Kad ih promatramo iz perspektive pučke pobožnosti, “blagoslove treba vrednovati kao djela predanosti”. Oni koji traže blagoslov „ne bi trebali imati prethodnu moralnu savršenost“ kao preduvjet, navodi se u Deklaraciji.

Istražujući ovu razliku, temeljenu na odgovoru pape Franje na dubia objavljenom prošlog listopada koji poziva na razlučivanje mogućnosti “oblika blagoslova, koje traži jedna ili više osoba, a koji ne prenose pogrešno shvaćanje braka” (par. 26), Deklaracija potvrđuje da se ta vrsta blagoslova „nudi svima”, pomažući ljudima da se osjećaju da su još uvijek blagoslovljeni unatoč svojim pogreškama i da „njihov nebeski Otac i dalje želi njihovo dobro i nada se da će se na kraju otvoriti dobru« (par. 27).

Postoji nekoliko prilika kada ljudi spontano traže blagoslov, bilo na hodočašćima, u svetištima ili čak na ulici kad sretnu svećenika i ti su blagoslovi „namijenjeni svima; nitko ne smije biti isključen iz njih” (par. 28).

Iako nije prikladno uspostaviti „postupke ili rituale“ za takve slučajeve, zaređeni službenik može se pridružiti molitvi onih osoba koje, „iako žive u zajednici koja se ni na koji način ne može usporediti s brakom, žele se povjeriti Gospodinu i njegovu milosrđu, zazvati njegovu pomoć i biti vođeni prema većem razumijevanju njegova plana ljubavi i istine“ (par. 30).

Treći dio Deklaracije (paragrafi 31-41) zatim otvara mogućnost tih blagoslova koji predstavljaju znak za one koji “prepoznajući sebe siromašnima i potrebnima njegove pomoći – ne zahtijevaju legitimitet vlastitog statusa, ali koji mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i njihovim odnosima bude obogaćeno, izliječeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga” (par. 31).

Ti blagoslovi ne bi nužno trebali postati pravilo, navodi se u Deklaraciji, već bi trebali biti povjereni “praktičnom razlučivanju u određenim okolnostima” (par. 37).

U “kratkoj molitvi koja prethodi ovom spontanom blagoslovu, zaređeni svećenik može moliti da pojedinci imaju mir, zdravlje, duh strpljivosti, dijaloga i uzajamnog pomaganja – ali i Božje svjetlo i snaga da možemo potpuno ispuniti njegovu volju” (par. 38), kaže se u dokumentu.

Također je pojašnjeno da se, kako bi se izbjegao “bilo kakav oblik zabune ili sablazni”, kada par u neredovitoj situaciji ili istospolni parovi zatraže blagoslov, on “nikada ne bi trebao biti udijeljen paralelno s ceremonijama građanske zajednice, i čak ni u povezanosti s njima. Niti se smije provoditi bilo kakvom odjećom, činima ili riječima koji su prikladni za vjenčanje” (par. 39). Ta vrsta blagoslova „može umjesto toga pronaći svoje mjesto u drugim kontekstima, kao što je posjet svetištu, susret sa svećenikom, molitva koja se moli u skupini ili tijekom hodočašća“ (par. 40).

U zaključku, četvrto poglavlje (odlomci 42-45) podsjeća da “čak i kad je nečiji odnos s Bogom zamagljen grijehom, on uvijek može tražiti blagoslov, pružajući svoje ruke prema Bogu” i želja za blagoslovom “može biti moguće dobro u nekim situacijama” (par. 43).