Knjiga urednika Vincenza Parrinella izišla je u izdanju Vatikanske izdavačke kuće (Libreria editrice vatikana – LEV) i Sportskog udruženja „Athletica Vaticana“. Na predstavljanju u Dvorani uprave rimskog Olimpijskog stadiona sudjelovali su prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje kardinal José Tolentino de Mendonça te talijanski športski djelatnici, olimpijci i paraolimpijci.

Sveti Otac u proslovu izražava podršku inicijativi Ujedinjenih naroda za prestanak nasilja u duhu nadolazećih Igara te kao primjer izdvaja športaše s invaliditetom i izbjeglice. Proslov prenosimo u cijelosti.

U posebno mračnom povijesnom trenutku koji živimo, Olimpijske i Paraolimpijske igre u Parizu prilika su za mir. Razmišljajući o vrijednosti Olimpijskog primirja – koje su predložili Ujedinjeni narodi – nadam se da šport može konkretno graditi mostove, rušiti prepreke i poticati miroljubive odnose. Ujedinjeni narodi predložili su da Olimpijsko primirje počne tjedan dana prije početka Olimpijskih igara i završi tjedan dana po zatvaranju Paraolimpijskih igara. Pravi olimpijski i paraolimpijski duh je protuotrov za tragediju rata i prilika da se iskupimo prekidom nasilja.

Da, danas se nadam da će apel za primirje koji proizlazi iz zajedničkog, svima razumljivog, olimpijskog jezika biti prihvaćen na svim zemljopisnim širinama. Nadam se da olimpijski i paraolimpijski športovi – sa svojim uzbudljivim ljudskim pričama o iskupljenju i bratstvu, žrtvi i odanosti, momčadskom duhu i uključivosti – mogu biti izvorni diplomatski kanal za svladavanje naizgled nepremostivih prepreka.

Olimpijska povelja ističe načelo središnjeg mjesta osobe u njezinom dostojanstvu i obvezuje se pridonijeti izgradnji boljeg svijeta, bez ratova, obrazovanjem mladeži kroz šport, koji se prakticira bez diskriminacije, u duhu prijateljstva i solidarnosti. Duša športa je ujedinjavanje a ne razdvajanje, a pet isprepletenih krugova, simbol i zastava Olimpijskih igara, predstavljaju duh bratstva koji bi trebao biti obilježje olimpijskog događaja i športskog nadmetanja općenito.

Napose cijenim to što je Međunarodni olimpijski odbor 2021. odlučio dodati „Communiter“, što znači „Zajedno“, kao četvrtu riječ poznatog olimpijskog gesla „Citius, altius, fortius“ (Brže, više, jače“), koje je sročio francuski dominikanski propovjednik Henri Didon.

Communiter! Šport je za sve i pripada svima: on je pravo. Šport je uvijek nova Pjesma stvorova koju vidim „obgrljenu“ mojim enciklikama Laudato si‘ i Fratelli tutti. Istinski sport – satkan od besplatnosti i amaterizma – velika je „štafeta“ u „maratonu života“, s palicom koja prelazi iz ruke u ruku, pazeći da nitko ne bude ostavljen. Prilagođavajući svoj korak koraku zadnjega.

Osobno imam iskustvo, kao dijete, igranja na ulici s „krpenom loptom“ – pelota de trapo – i vjerujem da šport nikada ne smije izgubiti onu jednostavnost koja sputava neumjerenu jurnjavu za novcem i uspjehom „pod svaku cijenu“. S rizikom da u ime profita preopteretimo športaše pa da izgube radost koja ih je športu privlačila od djetinjstva.

Dakle, Olimpijske i Paraolimpijske igre, na način „Communiter“: u ovoj perspektivi, ključna riječ za šport, danas više nego ikad, je „blizina“. Ovo je prvi prijedlog koji, kao „trener srca“, uvijek predlažem udruženju „Athletica Vaticana“, da bi istaknulo smisao svoje uzajamne prisutnosti: trčeći, vozeći bicikl ili igrajući zajedno sa svim ostalim sportašima. Spajajući različite talenate također za izgradnju boljeg, pravednijeg društva. Kada se zajedno bavite športom, nije važno odakle osoba dolazi, njezine jezik, kultura ili vjera. Ovo je također pouka za naš život i poziva nas na bratstvo među ljudima, onkraj njihovih fizičkih, ekonomskih ili društvenih sposobnosti.

Olimpijske i Paraolimpijske igre su isto tako prilika da se prihvate priče žena i muškaraca koji žive različita ljudska, kulturološka i vjerska iskustva. Osobito potičem nastojanje da se svim športašima prizna jednako dostojanstvo, bez obzira na broj osvojenih medalja i natjecateljski poredak.

Mislim na sportaše s invaliditetom. Uvijek sam zadivljen gledajući njihove nastupe i slušajući ih. Cilj paraolimpijskog pokreta nije samo proslaviti veliki događaj nego i pokazati što ljudi – unatoč tomu što su ozbiljno ranjeni u životu – mogu postići kada im se pruži prilika. Ako se to vrijedi za šport, mora još više vrijediti za život. Vidjeti vještine paraolimpijskog športaša visoke razine neumitno izaziva strahopoštovanje. Sa športom možemo – i moramo – njegovati svijest o promijeni doživljavanja invaliditeta u svakodnevnom životu, u obiteljima, školama i na radnim mjestima.

Mislim na športaše izbjeglice koji pričaju priče o iskupljenju, nadi, uključivanju: sirijski olimpijski plivač koji je gurao gumenjak na otvorenom moru sve do otoka Lezbosa – gdje sam osobno bio dvaput, 2016. i 2021., da bih posjetio izbjeglički kamp – spašavanje 18 osoba; i afganistanski plivač rođen bez ruku koji je postao paraolimpijski prvak. Oni nisu „samo“ športašice i športaši. Oni su žene i muškarci mira, nositelji ustrajne nade i sposobnosti ponovnog ustajanja nakon lošeg trenutka.

Olimpijske i Paraolimpijske igre su prilika za mir: ponavljam ideju koju sam izložio na početku svog razmišljanja, koja je njegova nit vodilja. Papa osobno i Sveta Stolica potiču i podupiru olimpijski i paraolimpijski pokret. Tako je od mog prethodnika svetog Pija X. koji je primio Pierrea de Coubertina i pokrenuo međunarodna športska događanja u Vatikanu između 1905. i 1913., uz sudjelovanje mladih s invaliditetom, amputacijom i slijepih osoba.

To je isti pristup koji Dikasterij za kulturu i obrazovanje, kojemu sam povjerio brigu o športu u Apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium, i Athletica Vaticana provode u međunarodnim okvirima, predlažući bratski, uključiv i podržavajući vidik športa. Iskustvo „blizine“ koje može dati živahan amaterski doprinos održavanju i njegovanju plamena olimpijskog i paraolimpijskog duha, sa športašima iz cijelog svijeta u nadolazećim izdanjima.

papa Franjo

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.