Kako možemo pomoći osobama s invaliditetom da se osjećaju kao dio zajednice, a ne iznimke? Koji su plodovi uključivanja osoba s invaliditetom u župne zajednice? Što se može naučiti iz rada s osobama s invaliditetom? Kako se razvija odnos s volonterima? Odgovori na ova pitanja traženi su u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija u kojoj su 25. travnja sudjelovali: vlč. Mirko Matasović, župnik Župe Isusova Uskrsnuća – Sesvetski Kraljevec, Jelosavka Jakovljević, predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Grada Požege i Županije Požeško-slavonske (Udruga OSI Požega) i Karla Janković, volonterka u Arki. Emisiju je uredila i vodila Tanja Maleš.

U nastavku ciklusa emisije Argumenti u kojoj se jednom mjesečno prati sudjelovanje osoba s invaliditetom u životu Crkve i njihova uključenost u naše zajednice predsjednica Udruga OSI Požega istaknula je kako osobe s invaliditetom imaju jednake potrebe kao i osobe bez invaliditeta, ali da im je za njihovo ostvarenje potrebna pomoć. „Potpora je izuzetno bitna. Inicijativa mora krenuti od osoba s invaliditetom. Moramo se nametnuti. Ono što primjećujem je da je sve veća empatija sa strane lokalne zajednice”, istaknula je Jakovljević koja je predstavila svoje životno iskustvo. Rođena je i odrastala u Banjoj Luci do 16. godine u obitelji s desetero djece. U starosti od dvije i pol godine kamion joj je prešao preko nogu, amputirane su joj te je odrastala s potkoljeničnim protezama. Istaknula je važnost inkluzije koju je doživljavala u svojoj obitelji kroz jednako raspoređivanje obveza i dužnosti među svom djecom, kao i u sredini u kojoj je odrastala. Zbog ratnog stanja život je nastavila u Hrvatskoj gdje je prvi put osjetila odbačenost i potrebu za dokazivanjem koliko vrijedi i koliko može. Završila je srednju ekonomsku školu, zaposlila se, osnovala obitelj za koju ističe da je zahvalna Bogu na tome blagoslovu jer joj je obitelj velika podrška i pomoć.

Jakovljević je kao predsjednica Udruga OSI Požega istaknula da je veseli što su prepoznati u društvu. U osvrtu na stanje u požeškoj sredini rekla je da udruge mogu napraviti puno toga za osobe s invaliditetom, iako uvijek ima prostora za poboljšanje. „Posljednjih godina događaju se pomaci zakonskih regulativa koji se tiču poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovog boljeg položaja u društvu. Nastojimo sve to pratiti, ali ono što nas najviše sputava su financijska sredstva. U nekim ustanovama, poput Centra za socijalni rad, nemate uvijek osobe s razvijenom empatijom za osobe s invaliditetom. Potrebno je stupiti u kontakt s njima i pojasniti im što je potrebno. Sretna sam što se to događa. Što se tiče zakona o osobnoj asistenciji konačno su i sami predstavnici Udruge članovi komisije pri vještačenju i tu itekako možemo pomoći osobama s invaliditetom, ukazati na njihove potrebe i zauzeti se za njih”, istaknula je predsjednica Udruga OSI Požega koja broji preko 340 članova i provodi puno projekata među kojima je i usluga osobne asistencije koja je od velike pomoći osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.

Vlč. Matasović, koji ima dugogodišnje iskustvo rada s osobama s invaliditetom, istaknuo je da za njih ima mjesta u župnim zajednicama. No, da bi oni mogli sudjelovati potrebno je osigurati da se uklone fizičke barijere. Tako je npr. važno na ulazu u crkvu postaviti rampu da mogu ući u crkvu, osigurati mjesto za ispovijed jer u postojeće zatvorene prostore ispovjedaonica oni ne mogu ući s kolicima, omogućiti im prostor gdje se mogu smjestiti u crkvi. Po pitanju njihovog uključivanja u život župnih zajednica istaknuo je: „Za njih ima mjesta u pjevačima i sviračima. Tu je zatim zajednica župnoga Caritasa. Svakako je važno istaknuti da je za njihovo uključivanje u aktivnosti župe potrebno da inicijativa dolazi od njih. Kada se prepoznaju njihovi talenti onda se mogu stvoriti uvjeti i da ih koriste”, rekao je vlč. Matasović koji je posvjedočio da kod osoba s invaliditetom primjećuje prijateljstvo, ljubav, svjedočenje svoga života. To ga motivira u osobnom životu i djelovanju.

Upravo je osjećaj prijateljstva i ljubavi istaknula Janković kao poticaj za volontiranje u Udruzi Arka. „Svojom iskrenošću, strpljivošću i ljubavlju osobe s invaliditetom obogaćuju naš život”, rekla je Janković koja je započela volontirati kao studentica ekonomije. S Arkom se, kako ističe, susrela tijekom njihova predstavljanja u župi. „Osjetila sam potrebu da im se javim. Smatram da me Gospodin od rođenja obdario osjetljivošću za druge i osjećam se jako zahvalna Gospodinu za to. Osjećam da kroz volontiranje rastem, da se jačam i da primam puno ljubavi.” Opisujući kako izgleda jedan volonterski dan istaknula je da se nastoje prepoznavati talenti osoba, te im se omogućuje da rade ono što najbolje znaju i najviše vole.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.