Susretu su nazočili starješina samostana fr. Petar Galić, OP, fr. Ivan Iličić – predavač (dominikanski samostan u Rijeci) i provincijal HDP prof. dr. sc. Slavko Slišković te dvojica bogoslova kao i mnogobrojni budući članovi Trećeg reda iz župa sa šireg trogirskog, kaštelanskog i splitskog područja.

Nakon provincijalove uvodne riječi, moderator fr. Petar Galić, najavio je predavača fr. Ivana Iličića, OP, koji je održao predavanje o sv. Dominiku – utemeljitelju Reda propovjednika ili dominikanaca – bijelih fratara.

Na početku, provincijal je istaknuo da je slučajno došao na taj susret te istaknuo da u njihovoj provinciji ima većih dvorana, ali rijetko popunjenih poput ove fr. Dominika Barača – mučenika – tako da je ugodno iznenađen. Iako još nisu položeni dominikanski zavjeti mnogi se već osjećaju kao članovi Trećeg reda i drago mu je da su se odazvali u tako velikom broju i daju fr. Petru podršku u radu koji je sam u samostanu te da su članovi dominikanske obitelji i u svojim molitvama trebaju se sjetiti i onih koji nisu nazočni.

U izlaganju fr. Ivan svoje predavanje govorio je o sv. Dominiku – osnivaču Reda propovjednika, bijelih fratara, kojih danas u svijetu ima oko šest tisuća. S druge strane, sestara  Dominikanki ima dvostruko više, a najviše ima trećoredaca. Neke provincije imaju više od sto tisuća članova, primjerice, u Vijetnamu i u Poljskoj, a u Hrvatskoj raste broj laičkih brakova koji su članovi dominikanske obitelji.
“Sv. Dominik je najprije osnovao Red sestara dominikanki pa i u Trogiru gdje su sestre molile za njegovo poslanje, znajući u koju bitku ide kako bi imao duhovno zaleđe. Papa je prepoznao i odobrio da se osnuju novi redovi kako bi oni obnovili Crkvu – dominikanski i franjevački red. U vrijeme sv. Dominika propovijedali su uglavnom biskupi, kojih je bilo malo, a heretici su izvlačili vjernike iz Crkve i Dominik je to prepoznao te krenuo u osnivanje Reda propovjednika. Govorio je jezikom kulturacije – to je ljubav koja želi progovoriti jezikom koji je razumljiv osobi kojoj se prilazi, uzeo je bijeli habit da se može približiti hereticima koji su bili u bijelome (odori), čak je uspio pridobiti, obratiti i neke heretike uz pomoć Božju”.

“Resila ga je velika radost kojom je osvajao osobe – preko njega je zračio Duh Sveti. Radost je općenito plod Duha Svetoga, ako smo radosni to potiče druge ljude da susret s nama dožive na drukčiji način. Dominik je osvajao svojom radošću, imao znanje koje mu je davalo težinu i iskustvo Boga u svom životu. Noću je razgovarao s Bogom, a po danu govorio o Bogu – to što je noćima iskusio. Bog ga je uvodio u tajne svoje ljubavi u tom odnosu s njime. Molitva je razgovor s Bogom – osobni susret. Dominik je imao mističan odnos s Bogom. Najviše znanja je dobio pod križem Gospodnjim u školi ljubavi. On Križ Gospodnji naziva najsavršenijom školom ljubavi koja najviše uči o ljubavi. Bio je duboko ganut Kristovom žrtvom i ljubavlju. Dominik je plakao za ljudima koje su heretici izvlačili iz Crkve – pitajući se što će biti s njima. To je slično Isusu na križu koji žeđa za našim spasenjem”.

“Na neki način svemogući Bog plače što čovjek odbija spasenje. Dominik se suobličavao Kristu – žeđao je za takvim dušama koje su se, ne znajući, borile protiv Boga i Crkve. Suprotstavio im se s ljubavlju. Bitno je moliti za ljude koji su vam važni u životu i biti spreman trpjeti za njih. To je ljubav koja svojom logikom razgoni tamu. U nekim teškim situacijama – vi rastete i oplemenjujete se. Ljubav Božja progovara u toj najtežoj situaciji. Dominik se suprotstavio zlu s ljubavlju (molitvom i suzama). Kad su Dominika uhvatili heretici i htjeli ga ubiti rekao im je da ga što okrutnije ubiju da se što više suobliči Kristu. Dominik je bio spreman dati svoj život za spas jedne jedine duše. Bio je spreman prodati sebe da se otkupi – spasi jedna duša. To je Krist učinio za svakoga od nas. Htio je biti mučenik – molio je i na tu nakanu”.

“Dominik je rekao braći za svoju smrt: Ne plačite, sada ću vam više moći pomoći, kad budem pred licem Božjim. Kad je zavladala glad Dominik je shvatio da će, ako proda knjige,  spasiti neke ljude od gladi. Tada su knjige bile vrijedne, jer nije bilo tiskarskih strojeva. Kad bi Dominik išao na put sobom je nosio samo Matejevo evanđelje i Pavlove poslanice jer su bile rukom pisane na kožama te su i gabaritno bile velike. Imao je misionarski žar poput Isusa koji je bio putujući propovjednik. Dominik je svoje sljedbenike slao dvojicu po dvojicu u misije – u sveučilišne centre da tamo studiraju i osnivaju samostane, da uz  Božju providnost čine čudesa. Ljudi im daruju zemljišta za samostane iako su tu novi i nepoznati.

U Poljskoj je dominikanska provincija dosta snažna. Tako je u jednom samostanu dvadesetak fratara, a u Krakovu ih je 80: 40 bogoslova i 40 svećenika. Poznata je demokratičnost kod Reda dominikanaca. Kažu da su braća te je provicijal, general, prior prvi među jednakima. Priora u samostanu biraju braća koja su u samostanu, a provicijal ih prihvaća ili odbija. Kod franjevaca pak  provincijal postavi gvardijane”.

“Što se tiče vjere ona mora biti povezana s razumom i oslonjena na živoga Boga. Važno je imati dimenziju vjere i razuma. Vjera najviše raste kad nam je teško i kad nije navezana na osjećaje. Dominik je slavio misu i toliko je bio ganut da je na misi plakao i doživljavao intimnu žrtvu povezanu s Kristom. Izlazak iz sebičnosti je dimenzija čišćenja koja traje cijeli život i tu rastu vjera i ljubav, razboritost vjere i oči koje vide preko nekih granica problema i teškoća. Vjera u svjetlu križa i uskrsnuća kad je neka teška životna situacija – sve to staviš u školu križa kao i kod Dominika i onda odmah postaje bolje. Svoju teškoću i muku predaj u svjetlu vjere križa Gospodnjega Isusu. Isus djeluje više po nekoj našoj muci nego po nekoj djelatnosti. Dominik je crpio snagu u molitvi s Isusom i onda išao u akciju. Imao je akciju i kontemplaciju  – spajao jedno i drugo. Bez prave molitve i kontemplacije neće biti ni uspješne akcije. U molitvi otkrivamo da je trpljenje spasonosno i za nas. Sve što u životu činiš treba natopiti molitvom i u tome prikazati svoju muku – to nam otkriva škola križa – da smo suspašeni s njom. Mnogi su spoznali da Bog po njihovu trpljenju spašava ljude. Zato je Dominik bio spreman umrijeti za one kojima je propovijedao”.

“Dominik je činio čudo time što je umnožio hranu. Rekao je prije smrti da želi biti pokopan pod nogama braće u klaustru samostana. Braća su to shvatila doslovno i prošlo je dvanaest  godina te su zapustili to mjesto, na što je papa reagirao da je Dominik svet čovjek. Za to vrijeme ljudi su dolazili na njegov grob moliti se i bili bi uslišani te su stavljali ploče zahvalnice, koje su braća fratri skrivali da ljudi ne bi odavali čast Dominiku umjesto Bogu. Mi častimo Božja djela u životu svetih. Bog s kojim surađujemo poziva nas na svetost. On je izvor svake svetosti. Nakon dvanaest godina na papinu inicijativu otvorili su Dominikov grob i zatekli tijelo koje je neraspadnuto i mirišljavo. Tako je njegov prst završio u Dubrovniku. Da nečije tijelo miriši nakon toliko godina znak je buduće proslave po novom uskrsnuću tijela. Katarina Sijenska ima dva groba, jedan je u Rimu (tijelo bez glave), drugi je u Sieni (glava). Dominikovo tijelo je neraspadnuto – Krist je uskrsnuo – tako da je to sličnost Dominika s Kristom”.

“Dominik je činio čudesa i bio je karizmatik. Karizma je ljubav, požrtvovnost i to svi možemo imati, ako nam Bog dade taj dar. Dominik je kao Španjolac Germanima u Duhu progovorio jezikom koji nije poznavao. Bog je znao činiti čuda po Dominiku – tako u Dubrovniku imamo sliku – Dominikova glava s licem Bukovca koji oživljuje dječaka kojeg je donijela majka. Uvijek je važno da je to prožeto Božjom voljom”.

“Najveće čudo je obraćenje srca, da nam da više ljubavi, strpljivosti i pameti. Nije uopće sebično, ako se Bogu molimo da nam dade veće pouzdanje i povjerenje u njega. Znanje – naobrazba kojima ti Bog daje tajne spoznaje nije uopće presudno, kao što je bila Katarina Sijenska – bez ikakve naobrazbe, ali odabrana od Boga da se On proslavi na zemlji preko nje, zaključio fr. Ivan Iličić. Potom je o. Petar Galić za naredni put po grupama odredio radionice za razmišljanje o sv. Dominiku “.

Na kraju se nazočnima obratio provincijal i obećao da će pokušati nabaviti neku literaturu o sv. Dominiku, koji je učitelj milosrđa, koji je u svom životu činio duhovna i tjelesna djela milosrđa.
“Nastojte i vi biti jedni prema drugima milosrdni, a da biste to mogli bolje činiti bolje upoznajte sv. Dominika i uz Božju pomoć moći ćete to bolje raditi”.  Po završetku misnog slavlja u prostoru samostana nastavljeno je druženje budućih trećoredaca.