Intervju s fra Ivanom Šarčevićem ususret Mediteranskim teološkim susretima

Prof. Šarčeviću, poznato nam je da ste bili jedan od predavača na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku 2021. godine. Mediteranski teološki susreti nastavak su tog programa. Kakvo je Vaše iskustvo?

Ne mogu ukratko opisati svu pozitivnu energiju tih intenzivnih susreta: ozbiljno pripremljene predavače, slušanja, razgovaranja, druženja, molitve s mladim teolozima različitih kršćanski crkava. I to u dva slična, a opet različita grada, u Dubrovniku i Rijeci, na istom Mediteranu, uz toliko simbolike: Odiseja i Abrahama, toliko konflikata, ratova, ali i susreta kultura, vjera; dodira mora i kontinenta, juga i sjevera; renesanse i raznih humanizama, pa ove nove „morske“ seobe naroda, rat u Ukrajini, turizam i enormno trošenje pa, s druge strane, Mediteran kao grobnica tolikih migranata, pomanjkanje humanosti, nečujnost teologije, zakazivanje europskih vjernika, na što upozorava papa Franjo…

Osim prijateljskog druženja, meni je na tim susretima ipak najinteresantnije pratiti mišljenja i govore mladih teologa, nekada lakoću, a nekada tešku muku nekih od njih da saslušaju drukčije stavove, povrh svega da promijene mišljenje o drugome i o njegovoj Crkvi. I meni samome je to uvijek nova zadaća. U svakom slučaju ovi su susreti iznimna prilika da se u kratkom vremenu nauče vrijedne stvari iz teologije, da se uz ozbiljne predavače uči teološki misliti i govoriti, prijateljevati oko istog Gospodina Isusa.

Program se dosad bavio temama teologije i pluralizma, odnosom vjere i politike, temom slobode i odgovornosti za izgovorenu riječ. Ove godine tema je „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“. Kako ocjenjujete izabrane teme? Postoji li neka nit koja ih međusobno povezuje?

Mislim da su teme vrlo domišljeno odabrane. Vidim ih kao „znakove vremena“, kako je Koncil govorio, znakove koji pokazuju i uznemiruju naše duhovno stanje. Ne možemo, naime, biti ravnodušni pred pitanjem teologije, dakle mogućnosti i obveze mišljenja i govora o Bogu u naše vrijeme. Ne može se biti ravnodušan ni pred pitanjima što teologija nudi suvremenicima, bolje kazano, kako govoriti o Bogu, zapravo kako praktično, životno vjerovati u Isusa iz Nazareta u religijski pluralnom svijetu, u vječno opterećenom odnosu između vjere i politike, u vremenu kada u našim crkvama imamo muku s najvećim Božjim darom slobode mišljenja i govora, s autocenzurom i crkvenom cenzurom, te kako kao teolog biti odgovoran za riječ i šutnju, za ekumenizam i dijalog.

Ne može vjernik, a pogotovo ne može teolog okrenuti glavu od pitanja, a što je tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta: U kakvoj Crkvi živim? Kakvu Crkvu izgrađujem? Kakvu Crkvu ispovijedam? Kako moja Crkva reagira na probleme suvremenih ljudi, na mir, na ratove u svijetu, na migrante, na crkveni klerikalizam, na seksualna zlostavljanja i nasilje nad malenima i ranjivim odraslima, na političku moć Crkve? Što je s evanđeljem i evangelizacijom? Naravno, sva se ova pitanja mogu izbjeći, ako se teolozi budu predali duhovnoj lijenosti, ako zbog komotnosti budu zataškavali religijski fundamentalizam, ako budu gradili Crkvu kao samodovoljni i ekskluzivni dvorac aristokrata ili je oboružavali kao sektu koju okružuju samo neprijatelji.

Uz Vas, program je ugostio niz renomiranih predavača, od kojih su neki izazvali i reakcije nekih domaćih crkvenih osoba i medija. Tu mislimo prvenstveno na feminističku teologinju Tinu Beattie. Kako gledate na to da studenti teologije budu „izloženi” idejama feminističke teologije? I kako gledate na otpor koji vlada i u našim teološkim krugovima prema tzv. progresivnim ili liberalnim teolozima?

Velika su to pitanja i važna. Feministička teologija nije neka sadržajno nova teologija, nego, kako se i smatra, jedna od teologija genitiva, s tim da ovdje žena nije objekt nego i subjekt teološkoga mišljenja i crkvene prakse. Ta grana teologije nije monolitna, nego je pluralna. I ona nije tek reakcionaška, opravdano protiv platonsko-aristotelovskih bioloških postavki u teologiji, protiv teološkog patrijarhalizma ili podložničke mariologije. Svu tu poviku na T. Beattie ili svojedobno u nas na Rebeku Anić ili druge žene, i ne samo teologinje, razumijevam u svjetlu one strašne rečenice, pazite, rečenice mudroga Siraha da je „bolja zloća muška, nego dobrota ženska“. I kad se tako misli, onda se ne uzmiče od svakakvih govora, a da se ni za tren ne pomisli da se time ne nanosi teška nepravda i društveni progon za te žene koje, poput Isusovih  udovica, nema tko zaštititi.

Feministička teologija nam je ukazala i ukazuje na neke važne stvari: da staloženo preispitamo i u vjeri iskreno reflektiramo Bibliju kao knjigu svoga vremena, patrijarhalnu knjigu, a tako i teologiju i kristologiju, svjesni naravno da kada i učinimo taj nužni oslobađajući korak od andromorfnosti i muškocentrizma, uvijek će naše mišljenje i riječi o Bogu biti antropomorfni, dakle relativni. Zato je kukavički i izdajnički taj namješteni strah, usiljena briga i zapjenjena kritika crkvenih knezova i „muškarčina“ teologa koji žene slobodnoga mišljenja i čestite osobne vjere olako proglašavaju heretičarkama, suvremenim vješticama.

Još ste me pitali o otporu prema tzv. progresivnim ili liberalnim teolozima. Meni su ti kao i slični termini lijevi-desni, ustvari diskvalificirajući termini, čak demonizirajuće etikete. U nas, kad se ne želi razmisliti što to pojedini čovjek kaže ili što radi, kad ga se želimo riješiti, svrstavamo ga onamo kamo ne pripada i time mu oduzimamo glas ili postavljamo na njega metu za odstrel. Koliko je samo nepravde učinjeno poštenim ljudima s tako bezočnim etiketiranjima i difamacijama, i to od strane biskupa i poglavara. Umjesto tog parolašenja, radije bih se poslužio Isusovim slikama, pa govorio o teolozima licemjerima, koji tovare teške terete ljudima, a sami ništa ne čine; ili o onim teolozima koji imaju ključeve mudrosti ili koji stoje na vratima Kraljevstva, hajde što oni ne ulaze, nego ne dopuštaju ni drugima da budu radosni; o teolozima kao obijeljenim grobovima ili kao zaraslim grobovima čija teologija nikome ništa ne znači, ili teolozima poput onih Jeroboamovih ili Herodovih dvorskih svećenika i zvjezdoznanaca koji ustaju protiv Amosa ili spremaju zamku trojici mudraca.

Nisu nestali dvorski teolozi, premda nema dvorova ni kraljeva. Uostalom, ne ustaju ljudi na nekoga zato što je progresivan ili liberalan, nego zato što mu zavide ili ih je uznemirio u njihovu krivovjerju. Nažalost, svaki put kad se ustane protiv teološkoga mišljenja, krajnji ishod su kažnjavanja, patnje, progon, a nerijetko je bilo i lomača i krvi.

Teološki gledano, u čemu vidite vrijednost ovog tipa programa?

Iznimna je važnost ovih susreta i u tome što se na njima osjeća prihvaćanje i poštivanje razlika bez obzira na stupanj obrazovanosti, a pogotovo se ne boluje od isticanja titula i precedencija. Doživio sam da je ovdje biskup slušač bez sveznajuće zadnje riječi, a teolog izložen kritici, pa ne može baš zamagljivati slušatelje velikim riječima ni misaonim vratolomijama izvan života. Doživio sam i volio bih da i dalje ti susreti budu svjedočanstvo odnosa teologije i života, bez ikakva kišobrana teološke namještenosti, terora ekumenske tolerancije ili da se susret pretvara u duhovnjački seminar, nego da ostane vedro, tvrdo realno, a radosno druženje, doista simpozij Isusovih učenika, otvoren, ne sektaški.

Doživio sam da gotovo spontano, u susretu s različitima, na ispit dolazi vlastit put, vlastita tradicija, preispitivanje odnosa sa svojom crkvenom zajednicom i svojim nacionalnim identitetom i mitovima ili konfesionalnim oholostima. Naravno, netko se ne dopušta pomaknuti iz svoga zakovanog stava. No nije cilj susreta nekoga obratiti. Ne treba ubrzavati povijest.

Ovakvi skupovi me jako podsjećaju na prvi jeruzalemski sabor Isusovih učenika. Iako su od njega prošla stoljeća i stoljeća, metodu te prve crkvene sinodalnosti možemo bez ostatka izraziti u načelima današnjeg crkvenog sinodalnog puta – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Mediteranski teološki susreti zajedništvo su teologā koji aktivno sudjeluju u slušanju i raspravama da bi se vratili u svoje crkvene zajednice i sekularno društvo s obnovljenim poslanjem svjedočenja evanđelja. U svakom slučaju ovi su susreti nešto vrlo lijepo i korisno.

Kako ocjenjujete situaciju u teologiji i teološkoj misli u Hrvatskoj i u regiji danas? Je li teologija znanost u nestajanju?

Ne mislim da je teologija u nestajanju. U krizi je teologija drugoga stupnja, akademska teologija i to ne time što nema teologa, profesora koji posjeduju relativno dobro materijalno znanje, nego zato što iz toga znanja ne slijedi promjena crkvene prakse i opće društvene prakse, duhovno-socijalnog ambijenta, dakle što ta znanstvena teologija, učiteljska teologija nije životno relevantna. S druge strane, teologija prvoga stupnja, kao opći govor o Bogu, kao religioznost i duhovnost, danas je tako živa, razgranata; ta se teologija „prodaje“ po raznim i crkvenim i svjetovnim štandovima i trgovima. Pa vidite sve te preglasne duhovne i duhovnjačke demonstracije po hodočašćima, trgovima i arenama, to je također teologija, iako nereflektirana, redovito protivna akademskoj teologiji, ali je kao beton čvrsta i neupitna.

Smatram da je teologija „vječna“, da će uvijek postojati, ne u smislu njezine nepromjenjivosti, nema jedne teologije za sva vremena, nego u smislu nužnosti da se svaki čovjek i svaka generacija iznova, na svoj način treba suočiti, izreći o pitanju smisla života, dakle o Bogu, o Isusu, „o onom što ga se bezuvjetno tiče“. Uvijek je postojala neka forma i neko bavljenje teologijom, neki govor o Bogu. Mislim također da je baš danas, u 21. stoljeću, koje neki s pravom označavaju stoljećem religije, nasušno potrebna teologija kao znanstveni studij, kao kritičko mišljenje otvoreno i suradničko s drugim disciplinama i ljudskim umijećima, ako se ne želimo sunovratiti u primitivizam praznovjerja i kult ličnosti, u religijske fundamentalizme i pobožnu masovku, u političku religiju nasilja, u konzumerističke duhovnjačke obmane koje traju od jednog do drugog eventa.

Koliko znamo, sve manje studenata upisuje studij teologije, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Koji su razlozi tome? Jesmo li kao Crkva negdje zakazali u prenošenju vjere mladima? Što možemo učiniti?

Mislim da je teologija izgubila svoju crkvenu i društvenu relevantnost, odnos s konkretnim ljudima. Kao i hijerarhijska Crkva i mnogi teolozi postali su samodovoljni. Nije primarno razlog manjka svećenika a time i teologa u činjenici da je manje djece, nego je dobrim dijelom u tome da je obezvrijeđena služba teologa.

Uz to, činjenica je da su u Crkvi zadnjih desetljeća biskupi preuzeli sve službe: i pastirsku i učiteljsku i svećeničku. Mnogim poglavarima, a onda i kandidatima, teologija je teška i nepotrebna preprjeka do svećeništva i do „prave“ duhovnosti. Iznova se svećenička služba, izuzev svećenika ekonomista i menadžera koji su se odali korisnijim poslovima, zadnjih desetljeća svodi najviše na liturgiju, koju rado pretvaraju u nešto „čarobno“, s dosta ukrasne odjeće, poklanjanja, tamjana i ako je moguće latinskog ili nekih drugih nerazumljivih jezika.

Budući da je obescjenjena kritička teologija vjerničke i crkvene prakse, posvuda su, kako bi Rahner rekao, iznikli raznovrsni samozvani psihoterapeuti u odjeći čarobnjaka, osobito čarobnjaci za osjećaje, za molitveno i seksualno, najintimnija područja. Daleko veću cijenu imaju suvremeni Šimuni magi od Isusovih učenika. A to su najviše dopustili biskupi jer, kako se i konstatiralo u skandalima oko seksualnog zlostavljanja, oni redovito nikome ne polažu račun, nego uvećavaju svoje račune. Pa ako su autokrati, onda misle da im je sve moguće, a najmanje im je potrebno kritičke i samokritičke teologije. Teolozi su im sanjari, zanovijetala ili remete njihov mir. Ima li išta perverznije ako se bez poniznosti s visoke pozicije poziva ljude na poniznost ili ako dobronamjernim ljudima koji nas s pravom kritiziraju, iz svoga komotluka pripisujemo da vide sve i samo crno. Isus bi rekao, da oni uživaju za svoga života, ali da im nema prijelaza do suvremenih Lazara!

Nažalost, i oni biskupi koji imaju teološki nerv, ne govorim dakle o onima koji imaju kompleks intelekta, knjige i studija teologije, nego dakle oni koji imaju senzibilitet za teološku refleksiju i odgovorni su da svoju vjeru razumno obrazlože, uplašili su se osobnoga mišljenja, boje se kritike svojih moćnih kolega i neke bezlične protivne ali masovne javnosti, boje se nacionalnih i duhovnjačkih legija, izgubili su odnos sa svijetom i boje se da o pitanjima vjere, Crkve koju vode, kao i o socijalnim pitanjima u društvu u kojem žive javno teološki tumače. Time su, posve razumljivo, otvorili prostor raznim ateološkim i antiteološkim govorima i praksama.

Čak su se i neki nadareni teolozi, uvidjevši da im kritička teologija loše crkvene prakse i društvene zbilje ne donosi nikakvu korist, ni novac ni čast, nego ih samo košta i dovodi u neugodnu poziciju, priklonili jeftinijim, ali zato unosnijim i društveno prestižnijim propovijedanjima i praksama. Izdali su sebe i svoje poslanje, ostavili su istinske tražitelje smisla i Boga, ostali su dužni ljudima Riječ – dužni istinu koja oslobađa i ljubav koja spašava. Njihova teologija je često površna, iako ljeporječiva, u stvari lažnoproročka, ne dijalogizira sa životom, poput gromke i glazirane jeke mjedi i cimbala. Sebeljublje je zavodljiva kušnja i teologa. I oni su ljudi!

Ima još jedna grupacija ljudi koji bezočno obezvređuju teologiju i istodobno snažno utječu na vjerski i crkveni život, nekada čak snažnije od bezglasnih biskupa i eremitskih teologa. To je čitava plejada samozvanih katoličkih novinara koji se trideset godina, bez ikakve teologije ili s loše završenom teologijom ili s iskrivljenom teologijom, ulizivački odnose prema crkvenoj hijerarhiji, podilaze najprimitivnijim duhovnostima i uvijek, na dnevnoj bazi, odgovaraju na sva religiozna i crkvena pitanja. Naravno, na publici je također odgovornost.

Ima tih dežurnih stručnjaka kojima je vjera jedino u institucionalnoj i društvenoj moći Crkve, koji su, nekada strogo razdvojene, ujedinili dva mača, dvije moći, svjetovnu s duhovnom, nacionalističku s religioznom, pa sada tako borbeno izbjeljuju svoju biografiju time što su se predstavljaju obraćenicima i primjerima. Takvi se ne ustručavaju dijeliti lekcije ni onima kojima je vjera i teologija život, a ne sredstvo društvene moći. Kroz trideset godina prodefiliralo je našom javnošću takvih priličan broj. Među njima, čini mi se sada, prednjači onaj koji je skovao i podrugljivi termin „stepinaštvo“.

Tu su i oni – što je posve ljudski – napustili svećenički put, ali nije baš nužno da budu toliki poltroni i da brane Crkvu bolje od pape, a neki i neodmjereno protiv pape. Ili oni koji ni trena ne mogu nositi anonimnost svoga života pa stalno moraju brbljati bez dostatnih vjerničko-teoloških kriterija. Oni ne znaju nikada zašutjeti, nego trivijaliziraju ozbiljni govor o Bogu, o vjeri, o teologiji. Njima se sve svodi na informiranje o crkvenim i nacionalnim feštama i obljetnicama, na ponude tako jeftinih recepata vjere koji se dobivaju u megaprošteništima i estradnim molitvenim skupovima, u stalnom su ratu za obranu bezgrješne Crkve od tolikih njezinih neprijatelja. Ako je jedna od temeljnih oznaka vjere u Boga, a time i teologije, priznanje svojih konkretnih, osobnih grijeha i grijeha vlastite zajednice, Crkve, dakle ako je samokritičnost uvjet teološkoga mišljenja, onda je posve jasno zašto je danas tolika kriza teologije a i same vjere u Boga.

U svakom slučaju, teologija je život, kao što je svećeniku život svećenička služba, kao što je uostalom vjera u Isusa život. Osobno mislim da danas više nego kad sam ja počinjao studirati teologiju vrijedi biti teolog, baš stoga što se posvuda govori o duhovnosti, o nekoj lakoj vjeri, o brzoj i uvijek učinkovitoj molitvi, o sebičnoj praksi koja je navodno iz vjere, a ne govori se toliko o Bogu i Isusu, niti se ima strpljenja ni iskrenosti da se prizna što to ja doista tražim, što me istinski raduje, a što mi stvara problem i muku.

Teologija zacijelo ima jedan od ključeva budućnosti, naše sretnije budućnosti. Tko kreće na put teologije, čini mi se važnim da je svjestan, poput Isusa učitelja, da mu država, društvo, a ni njegova institucija neće dovesti ljude, neće privesti učenike, nego ih mora sam tražiti, kao i da pazi da ne bude teološki svodnik ni predator, da one koji mu dolaze ne smije povlačiti za sobom, nego ih treba osoviti na vlastite noge vjere i uputiti na put veličanstvene i ujedno vrlo zahtjevne slobode osobnoga odnosa i putovanja s Kristom. Teolog nikada neće ostati bez posla, samo ako je Isusov radnik. I da opet parafraziram velikog Rahnera: teolog je čovjek kojem zreli ljudi, makar pojedinačno, neki poput Nikodema, nalaze put, ako mu sekularno društvo i ne dotjeruje djecu, ako dakle izvanjski i nema podrške ni podržavatelja. I u teološkom poslu postojanost spašava.