„Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ (Iz 55,6)

Danas možemo čitati razne tekstove te čuti razgovore i komentare kako je vjera u krizi, broj vjernika u stalnom opadanju, sve više ljudi napušta Crkvu, broj ateista raste, a još više rastu indiferentni prema Bogu. Dakako, ne možemo biti ravnodušni prema tim statistikama, a da ne postavimo pitanja: Zašto je to tako? Kolika je tu odgovornost nas vjernika, redovništva i klera?

S druge strane, treba vidjeti kakvu to vjeru i kakvog to „boga“ ljudi napuštaju? Koliko se tu uistinu, radi o ljudima vjere koji su se razočarali u Boga i u Crkvu, a koliko su u pitanju osobe koje su doduše, krštene, ali im je odnos s Bogom i s Crkvom gotovo nikakav?  Tko je upisan u maticu krštenih, ne znači da je samim tim i vjernik. Bez osobnog traženja Boga i direktnog susreta s njim, nema pravog vjernika.

Događa se često da se Boga odriču oni koji ga nikada nisu upoznali, a vjere oni koji su imali daleko više praznovjerja nego vjere. Možda je i dobro da se takva vjera posve ugasi, jer tada postoji veća mogućnost jednom doći do pravog svijetla vjere.

Čovjek vjernik ne smije nikada pomisliti da je Boga dostatno upoznao i da ga je jednom zauvijek našao. To bi bio siguran put pražnjenja i slabljenja u vjeri. Istinski vjernik je onaj koji Boga nosi u srcu i stalno traži u želji da ga bolje upozna i uđe s njim u što prisniji odnos.

Psalam 63. počinje riječima: „O, Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim.“Ovo ne govori čovjek koji Boga traži zato što ga ne poznaje. Ovo izjavljuje čovjek vjernik koji zna da se Boga ne može staviti u džep ili objesiti oko vrata i tako biti siguran da ga uvijek ima sa sobom, bez obzira je li na njega misli ili s njim komunicira. Pisac ovog psalma je čovjek koji čvrsto prianja uz Boga i veli mu: „Ti si Bog moj.“ Međutim, također je duboko svjestan, ako Boga ne bude trajno tražio, završit će u zaboravu Boga ili u nekom obliku idolatrije. Vjerovati, znači iskusiti Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav iz dubine svog srca; na što je navezano naše srce, to će nam postati i „bogom“. Isus je jednom zgodom upozorio: „Gdje je tvoje blago ondje će biti i tvoje srce.“ (Mt 6,21). To znači: na što je navezano tvoje srce, do čega najviše držiš, to će postati i tvoj bog. Međutim, često puta u životu nekih koji se nazivaju vjernicima ima nažalost, više idolatrije negoli prave vjere.  Čovjek svojim životom pokazuje do koje mjere je vjernik i tko je i kakav je njegov Bog. Ako je nečiji život vjernički autentičan, takav drugima svjedoči lijepo i privlačno Božje lice, a ako život nije autentičan, takvi pridonose da se Božje ime grdi i profanira među ljudima (Rim 2,24). U tom smislu možemo reći da je Božja prisutnost vidljiva u svijetu onoliko, koliko je vidljiva vjernička autentičnost.

Biblija nam na mnogo mjesta ponavlja da se Boga ne može vidjeti na zemlji, jer su naše ljudske oči za to nesposobne, ali i stalno naglašava kako je moguće vidjeti znakove Božje prisutnosti i njegovog djelovanja u našem životu. Crkva nas poziva da budemo pozorniji na te znakove jer nam se Bog po njima objavljuje i šalje važne poruke za naš konkretni život. Nažalost, događa se da mnoge od tih znakova koje primijetimo neutraliziramo, ili ih interpretiramo kako nam odgovara te zbog toga ne prepoznamo Božju blizinu i njegovu poruku.

U svojim zapisima jedan argentinski pisac bilježi kako je jednoga dana, dok je bio dječačić, upitao svoga djeda, koji je bio vjernik: gdje se nalazi Bog? Djed je, veli on, samo pokazao ozbiljno i smrknuto lice i ništa nije odgovorio. Nakon izvjesnog vremena postavio je i svom ocu isto pitanje. Ali ni on nije znao odgovoriti i umro je s osjećajem da je ostavljen od Boga. Starijeg brata, veli, nije niti htio pitati, jer što bi mi on, kao drvosječa, znao na to odgovoriti? Ipak, i njega je jednom pitao, zna li on gdje se nalazi Bog? Bratov odgovor bio je kratak: „Znam sigurno da u šumi nije.“

Ne znati gdje je Bog, a znati gdje ga sigurno nema, očiti je znak da Boga ne poznaje, jer se nije osobno susreo s njim u svojoj nutrini. Naše srce je glavno mjesto susreta s Bogom i ne tražiti ga u njemu teško će ga se naći. Zakej u Evanđelju htio je samo vidjeti Isusa, ali tako se ne bi dogodio susret. Zato ga Isus skida s drveta i vodi u njegovu kuću, odnosno, u njegovu nutrinu i tu se događa susret koji je radikalno promijenio Zakejev život. Kada čovjek nađe Boga u svome srcu, naći će ga i u svim drugim životnim situacijama bez obzira koliko bile teške.

U koncentracijskim logorima, kako piše E. Wiesel, Hebreje su prisiljavali da budu prisutni dok su vješana njihova djeca. Mnogi su tada žarko molili Boga da to spriječi, ali im molitve nisu bile uslišane. Čuo se i jedan vapaj pun grča: «Pa, Bože gdje si sada»? Na taj vapaj uzvratio je jedan od prisutnih riječima: «Bog je tu, obješen je».

Nešto slično dogodilo se i u Isusovu slučaju. Prisutni su dovikivali: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27,40). Nije na križu prepoznat kao Sin Božji. Ali Bog je bio baš tu: obješen, raspet. Ubrzo je to ispovjedio jedan poganin riječima: „Zaista je ovaj čovjek bio Sin Božji!“ (Mk 15,39). Isus ostavljen od svih, do kraja ponižen, umire na križu. Bilo je malo onih koji su tu uspjeli prepoznati Božju nazočnost. Bog nas iznenađuje time što se često očituje tamo gdje ga najmanje očekujemo. Tako je bilo i u Isusovom slučaju: očitovao se na križu na kojem On umire. I rođen je tamo gdje nitko nije očekivao: u štali. Tko traži Boga mora računati s ovakvim paradoksima: Bog je i na mjestima koja izgledaju najmanje prikladna da bi on tu bio. Toliki su ga susreli u patnjama koje su imale izgled prokletstva. Isus se poistovjetio sa siromašnima, gladnima, patnicima, utamničenima, … Nije baš lako prepoznati Boga u ovim osobama. Mnogima je uopće teško povjerovati da je Bog na poseban način tamo gdje živi takav čovjek: siromah, patnik, čovjek koji je udaren nepravdom, koji je ponižen i pogažen… Siromah nema nigdje svoje mjesto, uvijek je odgurnut. Ni Bog nema svoje mjesto i čovjek mu ga ne može odrediti. On je s onima koji nemaju mjesta. Možda ga je mnogima baš zato teško naći.

Ljudi su trajno željeli lokalizirati Boga jer im je onda s takvim Bogom lakše manipulirati. Kada znaju gdje je, onda tu dođu: malo se pomole, pokade, dadu neki prilog, … a potom ostave to mjesto i Boga u njemu. Ne nose ga sa sobom jer ih je strah da bi im njegova blizina smetala, jer bi mogao štošta vidjeti i čuti, što nije dobro  vidjeti i čuti. Tako neutraliziraju Boga ne dopuštajući mu da se miješa u njihove svakodnevne poslove i planove. Kada potom, u životu nadođu trpljenja ili porazi, dolaze čuđenja, kako Bog to dopušta, zašto šuti, zašto ništa ne poduzima. Neki tada postavljaju pitanje: „Gdje je Bog?“ Ali ne idu dalje tražiti odgovor. Odgovor se neće naći dok ne postave i ono drugo pitanje: „Gdje sam ja?“  Nije slučajno da je baš to i prvo pitanje koje je Bog uputio čovjeku: „Gdje si?“ (Post 3,9). Na njega je potrebno odgovarati tijekom cijelog života. U životu je najčešće tako: kada sve ide „normalno“, bez posebnih uznemiravanja, Boga se ne traži. Ali onda kada dođu poteškoće, ne uspijeva ga se naći. Sam Bog ovakve opominje: „Kad navali na vas nevolja i muka, tada ćete me zvati ali se ja neću odazvati, tražit ćete me, ali me nećete naći.“ (Izr 1,27-28). Bog želi biti čovjeku prijatelj i životni suputnik, a ne neki automat kojemu se dolazi samo kada se nešto treba.

Prorok Jeremija naviješta narodu, koji u nevolji traži Boga i njegovu pomoć, da će naći Boga kada ga budu tražili iskrena srca (Jr 29,13). Tražiti ga iskrena srca, znači željeti ga uvijek imati uza se, ne samo u nekim situacijama.

Prorok Izaija poziva narod riječima: „Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ (55,6). To su posebno milosna vremena koja Bog nudi pojedincu i narodu. Isti prorok donosi Božje poruke: „U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći.“ (49,8). Te Božje riječi navodi apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima s naglaskom: „Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa!“ (6,2).

Ove proročke riječi odzvanjaju posebno u korizmenom vremenu koje je za Crkvu osobito milosno vrijeme ponuđeno vjerniku da duhovno obogatio sebe, svoju obitelj i širu zajednice. Zato je potrebno intenzivnije druženje s Bogom u molitvi, veća familijarnost, prisnost s Božjom riječju i jača zauzetost na planu djela ljubavi. To je najsigurniji put traženja i otkrivanja uvijek novog Božjeg lica i njegova srca. To je jamstvo za prepoznavanje prisutnosti Uskrsloga u našem životu, jer dao nam je jamstvo da je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Od te istine nećemo imati puno koristi, ako tu njegovu prisutnost ne prepoznamo očima srca.

Kakav će nam biti Uskrs, zavisi od toga kakva nam je bila korizmena priprava. Molimo Gospodina, draga braćo i sestre, da nam svima ova korizma bude posebno milosno vrijeme koje će obogatiti naš život, ispuniti ga svijetlom, radošću i snagom – darovima koji dolaze odozgo – da bismo na blagdan Isusova uskrsnuća doživjeli istinu uskrsnuća koje mora imati svoje početke  ovdje na zemlji.