Poruka riječkih nadbiskupa za blagdan sv. Vida 2021.

“Upoznajmo svoje svece da bismo ih nasljedovali”

Ovogodišnje svetkovanje blagdana sv. Vida prilika je da europsku i kozmopolitsku, ali i kršćansku dimenziju našeg grada, sagledamo iz perspektive šestorice svetaca koji se u njemu stoljećima štuju. To su sv. Vid, sv. Jeronim, sv. Augustin, sv. Juraj, sv. Nikola biskup i sv. Franjo Asiški.

Draga braćo i sestre!

1. Ovogodišnju proslavu sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke i Riječke nadbiskupije, slavimo pod dojmom prošlogodišnjeg izbora Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Očito su oni koji su tako odlučili, imali valjane razloge za to. A ovogodišnje svetkovanje blagdana sv. Vida prilika je da tu europsku i kozmopolitsku, ali i kršćansku dimenziju našeg grada, sagledamo iz perspektive šestorice svetaca koji se u njemu stoljećima štuju. To su sv. Vid, sv. Jeronim, sv. Augustin, sv. Juraj, sv. Nikola biskup i sv. Franjo Asiški. Izbor ove šestorice velikih Božjih ugodnika za gradske patrone svjedoči ne samo o kršćanstvu nekadašnjih stanovnika grada na Rječini nego i o njihovoj europskoj i kozmopolitskoj širini. Proslava blagdana sv. Vida, zaštitnika riječke katedrale, Grada Rijeke i Riječke nadbiskupije, prilika je da ih bolje upoznamo, ne da bismo udovoljili svojoj znatiželji, nego da bismo otkrili kako ih možemo bolje nasljedovati.

2. Počnimo od sv. Vida. Prema spisu „Mučeništvo sv. Vida“ (Passio S. Viti), koji je napisan oko 600. godine u rimskoj pokrajini Lukaniji, Vid se rodio u poganskoj obitelji u današnjoj Mazari del Vallo, na jugozapadnoj obali Sicilije. Otac koji ga je, ne birajući sredstva, pokušao odvratiti od kršćanske vjere, zvao se Hylas. A kad u tome nije uspio, izručio ga je prefektu Valeriju da ga osudi i kazni. No, kad su ga policajci htjeli tući, klonule su im ruke, a otac je oslijepio. Vid je zatim pobjegao s odgojiteljem Modestom i dadiljom Krescencijom u daleku zemlju, gdje ih je orao snabdijevao hranom. Ondje je Vid pred carem Dioklecijanom istjerao đavla iz nekog opsjednutog. Ali sve to nije odvratilo Vidove progonitelje od nakane da ga bace u užarenu peć, iz koje je on, na njihovu žalost i zaprepaštenje, izašao neozlijeđen.

3. Vjerojatno je Vidova legendarna biografija doprinijela njegovoj velikoj popularnosti širom Europe, o kojoj svjedoče njegovi brojni patronati: nad Saskom carskom kućom, Sicilijom, Češkom, Pomeranijom, Ellwangenom, Mönchengladbachom, Pragom. Kao svoga zaštitnika štuju ga također mladi, bačvari, kotlari, pivari, glumci, vinari, ljekarnici. Zazivan je za pomoć u slučaju bolesti opsjednutosti, mahnitosti, nijemosti, epilepsije, histerije itd.

4. Među najpoznatija mjesta štovanja sv. Vida ubraja se Lucania na Siciliji, gdje je, kako smo već spomenuli, nastao spis „Mučeništvo sv. Vida“ (Passio S. Viti). Odatle su njegove kosti najprije prenesene u St. Denis (Pariz), a zatim 836. u samostan Corvey na rijeci Weser. Taj je samostan Vjenceslavu Češkom darovao ruku sv. Vida za novosagrađenu crkvu koja je njemu posvećena. Car Karlo IV. pribavio je iz Pavije još Vidovih relikvija za istu crkvu. A posebno ga se i danas štuje na otoku Reichenau, u St. Gallenu, u Bavarskoj, Koruškoj, Furlaniji i u 150 drugih mjesta koja posjeduju njegove relikvije. Riječki gradski oci, saznavši za toliku Vidovu popularnost i tolike patronate širom Europe, odlučili su njegovoj zaštiti, uz suzaštitništvo Blažene Djevice Marije na nebo uznesene (Asunta), povjeriti i svoj grad na Rječini, koji su čak nazvali Flumen sancti Viti (Rijeka sv. Vida). Tako je sv. Vid, mladi ranokršćanski mučenik i zaštitnik više europskih gradova i pokrajina, postao patron i našega grada. Kao znak svoje zahvalnosti i odanosti Riječani su mu kasnije, predvođeni ocima isusovcima, duhovnim sinovima sv. Ignacija Loyolskog i promicateljima visokog školstva u Rijeci, sagradili u čast i zahvalu prekrasnu crkvu na Trgu Grivica, koja je danas katedrala Riječke nadbiskupije. Slično je istočni dio Rijeke povjeren nebeskoj zaštiti Gospe Trsatske i sv. Jurja mučenika.

5. Uz sv. Vida, u Rijeci su stoljećima također štovani sv. Augustin i sv. Jeronim, dva velikana kršćanske vjere. Njihovo je štovanje posebno vezano uz samostan augustinskog reda u Rijeci, čija je crkva, kojom danas upravljaju oci dominikanci, bila posvećena sv. Jeronimu. Tako je taj crkveni red širio kult ne samo sv. Augustina nego i sv. Jeronima. Augustinci su, kako ističe naš povjesničar prof. dr. Marko Medved, od 14. stoljeća do ukidanja njihova samostana 1788., obilježili grad i širu okolicu u vjerskom, kulturnom i ekonomskom pogledu. Između ostaloga su u 15. st. na riječkoj Andrejšćici osnovali hospital.

6. Sv. Augustin je rođen 354. godine u Tagasti, gdje je po očevoj želji studirao govorništvo. Otac po imenu Patricije bio je poganin, a majka Monika gorljiva kršćanka. Augustin se prvo školovao u rodnoj Tagasti, a zatim u Madeiru, gdje se pripremao za zvanje govornika. Tu se odao razvratnom životu te je iz nezakonite veze dobio sina kojemu je dao ime Adeodat (Od Boga dan, tj. Bogdan). Iako je bio izvrstan student, Augustin nije bio sretan. O tome svjedoče njegove Ispovijesti u kojima je opisao svoja lutanja i obraćenje koje mu je donijelo smirenje u Bogu. Nakon tolikih lutanja i traženja sreće ondje gdje ju se ne može naći, konačno je otkrio da je prava sreća samo u Bogu, te je u Ispovijestima zapisao: „Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.“ Ispovijesti su prevedene i na hrvatski jezik te ih preporučujemo za čitanje ne samo vjernicima nego i svima koji u svom srcu nose „nečujni vapaj za smislom“.

7. Sv. Jeronim, suvremenik sv. Augustina, podrijetlom iz naših krajeva, najvjerojatnije iz Dalmacije, zaslužan je za prijevod Biblije na latinski jezik, čime je Božju riječ učinio dostupnom svima koji nisu poznavali hebrejski i grčki. Studirao je u Rimu gramatiku, retoriku i filozofiju. Potkraj studija dao se krstiti, a potom se u Akvileji odlučio za asketski život. Odatle je krenuo na hodočašće u Jeruzalem, ali se zbog bolesti morao zadržati u Antiohiji. Ondje je usavršio poznavanje grčkog jezika i slušao predavanja o Bibliji. Zatim se uputio u Halkidsku pustinju u Siriji, gdje se pridružio pustinjacima i posvetio asketskom životu. Boravak u pustinji iskoristio je za učenje hebrejskog jezika, u čemu mu je pomagao neki monah židovskog podrijetla. A kad su među monasima nastali razdori i prepirke, vratio se u Antiohiju, gdje ga je mjesni biskup Paulin zaredio za svećenika. Odatle ga je put vodio u Carigrad u kojem je imao na raspolaganju bogate biblioteke. U Carigradu je slušao govore sv. Grgura Nazijanskoga, čije je spise preveo na latinski. Prijateljevao je također sa sv. Grgurom Nisskim. G. 382. papa Damaz pozvao ga je na sinodu u Rimu, koju je sazvao radi okončanja melitske shizme. Isti ga je papa imenovao svojim tajnikom. Tu je službu obnašao od 382. do 385. Tada je počeo, na Damazov prijedlog, reviziju latinskog biblijskog teksta. Jeronim je, pak, umjesto revizije, preveo cijelu Bibliju na latinski. Taj je prijevod, na kojemu je radio 20 godina, nazvan „Vulgata“. Nakon Damazove smrti, ponovno se zaputio u Svetu zemlju i ondje se zaustavio u Betlehemu, gdje je nastavio prevođenje Biblije s hebrejskog izvornika i pisanje komentara pojedinih knjiga.

8. S onu stranu Rječine, na Trsatu, vjekovima je, uz Gospu Trsatsku, štovan sv. Juraj, koji je za vrijeme cara Dioklecijana bio mučen jer se nije htio odreći kršćanske vjere. Naime, pobožni roditelji, otac Geroncije, podrijetlom Perzijanac, i majka Polikronija, Kapadočanka, tako su ga odgojili u kršćanskom duhu da je bio spreman radije umrijeti za Krista nego ga zanijekati. Mučeničku smrt podnio je za vrijeme cara Dioklecijana. „Njegovo štovanje“, kako piše isusovac otac Antolović, „pravi je fenomen u povijesti svetaca, kojemu nema ravna“. U Siriji, naime, već u IV. stoljeću, postoje njemu posvećene crkve. U Egiptu mu je u čast sagrađeno čak četrdeset crkava i tri samostana, otok Cipar se dičio s četrdeset Jurajevih svetišta, a „u Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki“, ističe otac Antolović.

9. Dok su sveci koje smo upravo spomenuli u prošlosti pretežito štovani na jednoj ili drugoj strani Rječine, sv. Franjo Asiški, utemeljitelj Franjevačkog reda i obnovitelj Crkve, štovan je na obje strane. Njegov su kult u našemu gradu s istočne strane Rječine širili franjevci iz Reda male braće (OFM), vjekovni čuvari Svetišta Majke Božje na Trsatu, a sa zapadne strane to su isto činili franjevci kapucini iz svoga samostana i crkve Gospe Lurdske na Žabici. I jedni i drugi nastavili su izvršavati zapovijed koju je sv. Franjo primio od Gospodina dok je molio u crkvi sv. Damjana u Asizu: „Idi i obnovi moju Crkvu, koja je sva u ruševini!“ Izvršavajući tu zapovijed, Franjini duhovni sinovi stoljećima su izgrađivali i obnavljali Crkvu u našem gradu s jedne i druge strane Rječine, te su tako povezali grad duhovnim mostom, čvršćim i trajnijim od svakog materijalnoga. To duhovno zajedništvo, protkano duhovnošću Asiškog Siromaha i štovanjem Marije Majke Crkve, koje je odoljelo svim povijesnim potresima i bujicama, pozvani smo i mi, današnji stanovnici grada na Rječini, brižno čuvati i dalje izgrađivati, držeći se čvrsto opomene starodrevnog psalmiste: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps. 127).

10. Dakako, uz spomenute svete zaštitnike, Riječani su s obje strane Rječine u prošlosti štovali, a štuju još i danas, i sv. Nikolu biskupa. Na vrh Trsatskih stuba posvećena mu je kapelica u kojoj su mu se mornari utjecali za zaštitu i zahvaljivali za pomoć. Na Gornjem Krnjevu posvećena mu je župna crkva, a na Donjem župa i župna crkva. Sv. Nikola je sredinom četvrtog stoljeća bio biskup u gradu Miri u Litiji, a u Europi mu se štovanje proširilo kada su barski vojnici njegove relikvije iz Mire kradom odnijeli u Bari, da bi ih sačuvali od profanacije turskih osvajača. O brizi sv. Nikole za siromašne svjedoči njegova skrovita pomoć ocu triju kćeri koje su bile za udaju, a on im nije mogao namaknuti miraz. Zbog toga je odlučio da će za njega zaraditi trgujući njihovom ljepotom. Kad su to saznale, one su se počele usrdno moliti Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast. Saznavši za grešnu namjeru tog oca, sv. Nikola je noću tri puta zaredom, za miraz svake od triju kćeri, kroz prozor ubacio u njihovu kuću vrećicu punu dukata i tako spasio njihovu čast. A dok je sudjelovao na koncilu u Niceji, ukazao se mornarima i spasio ih od utapanja. Zbog toga ga mornari i danas štuju kao svoga zaštitnika. Također ga kao zaštitnika štuju: Rusija, pokrajina Lorraine, Bari, Mira, Novgorod, odvjetnici, ljekari, seljaci, ministranti, bačvari, vatrogasci, ribari, djevice, djeca, putnici, suci, gostioničari, itd.

11. Draga braćo i sestre, svece nam Bog dariva da nam budu zaštitnici i uzori od kojih ćemo učiti kako Njega štovati i svoje bližnje svojim životom poticati i riječima ohrabrivati na putu nasljedovanja Isusa Krista, Sina Božjega, koji je radi nas i našega spasenja postao čovjekom, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Sveci koji su u ovoj poruci povodom blagdana sv. Vida ukratko predstavljeni, nisu slučajno došli u naš grad. Oni su tu jer su tako željeli oni koji su ovaj grad izgrađivali i nastanjivali prije nas. I zajedno s gradom, ostavili su nam u baštinu i njegove svece, da ih štujemo, upoznajemo i nasljedujemo. Upoznati svece bilo kojeg grada, znači upoznati njegovu dušu i njegove uzvišene ideale. Zato volimo svoj grad štujući i nasljedujući njegove svete zaštitnike, koje su naraštaji prije nas ovdje štovali, njima u čast podizali crkve i grad izgrađivali, da bi ga nama u nasljeđe ostavili.

S tim mislima i poticajima od srca vam čestitamo blagdan sv. Vida, nebeskog zaštitnika naše Rijeke i svih nas.

Mons. Mate Uzinić,                                                                            Mons. dr. Ivan Devčić,
riječki nadbiskup koadjutor                                                                riječki nadbiskup metropolit