Propovijed nadbiskupa Hranića na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini

Dragi Oci biskupi, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice; redovničke kandidatice i kandidati, bogoslovi i sjemeništarci; draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Paradoksalno je ohrabrenje u današnjem evanđeoskom odlomku, u kojemu – kako smo čuli – Isus tješi Petra i ostale svoje učenike: “Neka se ne uznemiruje srce vaše. (…) Idem pripraviti vam mjesto” (Iv 14,1-2). On, koji ide u smrt, sebe predstavlja kao jedino rješenje: “Ja sam put, istina i život!” (Iv 14,6).  Apostol Filip u tom je trenutku nastupio i u ime svih ostalih apostola, ali i u ime svih nas. “Pokaži nam Oca!” (Iv 14,8). Svi oni osjećaju dramatičnost situacije, tjeskobu, strah, osamljenost i napuštenost, beznadni da mogu izbjeći najtamnije slutnje. Ako Krist odlazi i nestaje s pozornice njihova života, onda nema druge molbe doli Filipove: “Pokaži nam Oca!” Kad si ti tako slab te nemoćno umireš, pokaži nam Oca! On je valjda siguran oslonac.

Isusov odgovor na Filipovu molbu “Pokaži nam Oca!” ruši svaku ljudsku logiku, suočenu s apsurdom gole vjere: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca! (Iv 14,9). Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali“ (Iv 14,7). Kakvu vrijednost još ima i može imati on: gubitnik, poraženi i pobijeđeni oslonac, Bog gubitnik u kojemu su se prevarili u svojoj procjeni i koji suočen s vlastitom smrću još uvijek sanjari uvjeren da je unatoč porazu, prolivenoj krvi i neuspjehu on ipak pobjednik?!

Draga braćo i sestre, zar ne da – kako za Filipa, tako i za naše ljudske prosudbe kroz čitavu povijest – ostaje isti problem: u čemu se sastoji Isusova pobjeda i sigurnost? Kako Isus, unatoč neuspjehu, razapinjanju na križ i vlastitoj smrti, može reći da je on jedini put, da je on cjelovita istina i da je on izvor života?!

No, istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga u sebi očituje suprotnost između naših ljudskih prosudbi i naše ljudske logike te Božjeg puta i njegove istine. Spasio nas je onaj koji je bio raspet i odbačen. I taj slabi Bog, poniženi i pobijeđeni Mesija, se uistinu pokazao kao jedini put, kao cjelovita istina, te kao uskrsli i zato jedini izvor života. Pobijeđeni je ipak pobjednik! Nebeski Otac ga je uskrisio! Kamen koji je bio odbačen, postao je kamen zaglavni (usp. 1 Pt 2,6). Suprotno našem običnom ljudskom sudu, put stradanja, smrti i poniženja, put slabog i krhkog čovjeka, ono što je u našim ljudskim očima bilo poraz i neuspjeh, ipak nije imalo konačnu riječ. Isus koji je otišao u sramotnu smrt, ustao je iz groba i potvrđen je kao Božji pomazanik i Mesija. Gubitnik i onaj koji je u očima apostola bio slabi Bog i poraženi životni oslonac naš je Spasitelj i bio je poslan da nam objavi i potvrdi Božju ljestvicu vrednota u kojoj su prihvaćanje križa, patnja i trpljenje prihvaćeni u vjeri i ljubavi siguran put prema pobjedi istine, i to već ovdje na zemlji te put u uskrsnu radost i puninu života.

I zar ne da paradoksalno ohrabrenje onoga koji ide u smrt, u svjetlu činjenice da je Raspeti uskrsnuo, dobiva nove dimenzije?! Uskrsnuće onoga koji je bio raspet i uništen donosi obrat. I zato mi ovdje na ovom polju koje je simbol mučeničkog umiranja za „krst časni i slobodu zlatnu“, teških stradavanja zbog vjerske i nacionalne mržnje te borbe i stradavanja našega naroda za vlastitu slobodu i opstojnost, borbe za slobodu vlastitog svjetonazora, uvjerenja i savjesti našega naroda kroz čitavu povijest – danas u vlastitoj, slobodnoj i demokratskoj domovini, potpuno integrirani u krug najuspješnijih europskih zemalja – Bogu zahvaljujemo što nam daje milost da gledajući na vlastitu stradalničku i mučeničku povijest možemo zahvalno ispovijedati i klicati: Kamen kojega odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje to je djelo! Kakvo čudo u očima našim (usp. Mt 21,42). Mučenička povijest i smrt bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslav Bulešić, bl. Drinske mučenice, bl. Marko Križevčanin, sv. Nikola Tavelić i brojni drugi nam svjedoče: Pobijeđeni je ipak pobjednik! Nebeski Otac je iz groba uskrisio svojega Sina! Proslavljao se u životima i umiranju tolikih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, nebrojenih vjernika laika – sinova i kćeri našega naroda koji su umirali „in odium fidei“ – zbog mržnje prema vjeri u Isus Krista. Iz pepela je toliko puta kroz povijest Gospodin ponovno pridizao i obnavljao naš narod u kojemu su toliko snažno isprepleteni i gotovo neodvojivi vjerski i nacionalni identitet te su vjerni svojoj savjesti umirali za ljudske i kršćanske ideale, izlažući se pogibelji u ljubavi prema svojoj obitelji i bližnjima, te u obrani svoje domovine i svoga naroda. Toliko smo puta bili desetkovani i biološki ugroženi, ali Bog nije dopustio da kao narod i država budemo zbrisani s lica zemlje. ‘Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!’ (usp. Lk 1,49). „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1,52).

Vjera u Isusa Krista, snažna pobožnost prema BDM i vjernost Petrovoj stolici u Rimu su bitne oznake kršćanskog života i mučeničkog svjedočanstva te umiranja hrvatskoga naroda. Svaki ratnik i branitelj koji je poginuo je iz naše ljudske perspektive gubitnik jer mu je oduzet život i više ga nema među nama živima, ali nam vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom netko daruje svoj život za život i slobodu drugih govore o savršenoj ljubavi, koja nasilje i zlo pretvara u slobodno darivanje i izvor novoga života te o tome da je veći i jači onaj koji podnosi nasilje i zlo ne vraćajući jednakom mjerom, koji je spreman oprostiti i ponuditi novi početak, a ne onaj koji čini nasilje i drugome nanosi zlo.

Draga braćo i sestre, želimo li tumačiti ono što se s nama i oko nas događa u svjetlu događaja Isusa Krista, onda moramo Božji kriterij prihvatiti kao svoj, a taj Božji kriterij u pitanje stavlja i relativizira našu ljudsku logiku i sigurnost, naše pristupe i našu ljestvicu vrednota. Kao ključnu stvar tada moramo prihvatiti da su „duše pravednika u ruci Božjoj. (…) Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (…) Za malo muke zadobili su dobra velika“ (Mudr 3,1-5). Moramo prihvatiti da i najgori zločini, smrt i stradanja koje smo podnijeli kolikogod bili surovi, bolni i teški, a nismo vraćali jednakom mjerom – u svjetlu Kristova uskrsnuća, nisu poraz i razlog našeg zdvajanja, nego su pokazatelj prave i istinske snage i slobode, razlog za zdravi ponos te temelj budućnosti i života. I zato smo mi danas ovdje ponosni na sve one koji su imali hrabrosti ginuti radi vjernosti Kristu i Crkvi te kršćanskim i ljudskim idealima, u obrani slobode i dostojanstva svoga naroda. Uz mučenike proglašene svetima i blaženima te tisuće onih koji su mučeni, pobijeni, pregaženi, nasilno ušutkani, bačeni u jame i umrli od posljedica mržnje prema vjeri, zbog nacionalne i etničke mržnje, sjećamo se ovdje i žrtava Jasenovca, Nove Gradiške, Bleiburga, križnoga puta, te nebrojenih drugih stradalnika poput 10.000 hrvatskih branitelja koji su prije 530 godina poginuli u Krbavskoj bitci, svih branitelja i žrtava Domovinskoga rata i svih onih koji su stradali od sinova i kćeri našega naroda. U svoju molitvu uključujemo i Božje milosrđe zazivamo i za one koji su nam nanosili nasilje i zlo. Svima praštamo te svima nudimo mir, zajedništvo i suradnju.

Ovim našim okupljanjem mi naviještamo te svjedočimo snagu i nadu Kristova poziva kojim nas on poziva na slobodu od sebe i od vlastite parcijalne istine i od vlastite povrijeđenosti, na spremnost na umiranje svojim isključivim stavovima iz ljubavi prema cjelovitoj istini i prema drugima i drugačijima; na odustajanje od vlastitih predrasuda, od mržnje i želje za osvetom, od gramzivosti te od osvajanja tuđega. Ovo naše okupljanje je naša molitva za novu snagu od Boga i za svjetlo na putu prema cjelovitoj istini. Ono je naša ponizna i iskrena molitva pred Bogom za nadilaženje svih podjela i napetosti u našem društvu; za nadilaženje i odustajanje od svake isključivosti, tvrdoće uma i srca, od svake sebičnosti i od svake napasti za nasilnim rješavanjem otvorenih pitanja te za odustajanje od svakog oblika nasilja i oružanog sukoba, a za dijalog, praštanje i pomirenje te za novi početak u miru, zajedništvu i slobodi.

Potičemo i u pomoć istodobno pozivamo i pravnu državu da ona odgovori na vapaje svih žrtava tako da svugdje gdje se susrećemo s dvojbama i neistraženim činjenicama te otkrivamo grobove žrtava totalitarnih režima, nepravednih osuda, progona, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi, gdje se licitira brojevima žrtava ovisno o okolnostima i potrebama političkih opcija te režima na vlasti. Sebično kalkuliranje te politički oportunizam su odgovor na pitanje zašto se cjelokupni problem žrtava ustaškog režima, Jasenovca i drugih logora te oblika represije te istodobno i žrtava komunističkog režima u poratnim likvidacijama i obračunima s političkim neistomišljenicima, žrtve križnog puta i brojnih neistraženih jama, Stare Gradiške i drugih mjesta stradanja svode na rat brojevima te zašto se brojevi žrtava mijenjaju ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti, zašto se neke žrtve nisu smjele niti spominjati, zašto i u naše dane ne spominjemo sve nego prešućujemo neke žrtve, i zašto ne brojimo sve nego samo žrtve na svojoj strani, te zašto teme poput Jasenovaca, križnog puta i raznih gulaga nisu do danas od političke prerasle u povijesne teme koje nam osvjetljavaju cjelovitu istinu i pozivaju nas na suočavanje s njom, na praštanje i na kajanje te na miran suživot, dijalog i suradnju u izgradnji vlastite hrvatske domovine.

Riječi koje smo čuli u evanđeoskom odlomku Isus je izgovorio na posljednjoj večeri. A on je na posljednjoj večeri unaprijed preuzeo svoju smrt. Ono što je izvana bilo okrutno nasilje, on je u svojoj nutrini prihvatio i preobrazio u djelo ljubavi do kraja. Pretvorio je kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv i ostavio nam ih kao vidljivi znak te svoje ljubavi i sebedarja do kraja. Nasilje je pre­tvorio u ljubav, a smrt u život. U tom Isusovom činu smrt je iznutra već pobijeđena, u njoj je već prisutno uskrsnuće. Smrt je, slikovito govoreći, u najdubljoj nutrini postala ranjena, tako da više ne može imati posljednju riječ. Bila je to pobjeda ljubavi nad mržnjom, nad nasiljem i nad smrću; pobjeda praštanja, istine, svjetla i života.

Molimo da nas sve zahvati i u potpunosti prožme dinami­ka Isusove ljubavi i njegove preobrazbe nasilja i smrti u darivanje iz ljubavi i novi život. Amen.