Svijećnica u gospićkoj katedrali

„Slavimo blagdan Isusova prikazanja u Hramu. Crkva ga slavi kao Isusov blagdan, ali i kao blagdan Marijin, jer Isus ne prikazuje samoga sebe, nego ga Bogu prikazuje njegova majka Marija. Ovaj blagdan bogat je porukama“, istaknuo je u propovijedi biskup Križić izdvojio dvije. Prva poruka vezana je s prvim nazivom blagdana: Isusovo prikazanje u hramu. Upućena je ponajprije roditeljima da i oni, poput Marije, prikazuju svoju djecu Bogu. To je od neizmjerne važnosti, kako roditeljima tako i djeci. Istina, roditelji na krštenja prikazuju Bogu svoju djecu, jer ona po krštenju posebnom milošću, postaju djeca Božja. Ovdje ostaje glavno pitanje: koliko su roditelji toga svjesni, koliko to čine iskreno u vjeri? Nažalost, mnogima je sakrament krštenja samo čin vezan s tradicijom, odnosno puki običaj bez ikakve daljnje obveze, istaknuo je biskup.

Mala djeca primaju sakrament krštenja u vjeri roditelja koji prihvaćaju odgovornu dužnost da će pomagati svojoj djeci upoznati Isusa kome svoju djecu prikazuju na krštenja. Nažalost, mnoga djeca rastu i odrastu, a da nisu dostatno upoznali Boga kome su ih prikazali i pod čiju su ih zaštitu stavili. Ako roditelji nakon krštenja ne nastave, molitvom i vjerničkim odgojem, prinositi i prikazivati Bogu svoju djecu, onda će i prikazanje na krštenju ostati samo uspomena na veliki i sveti čin koji, nažalost, nije imao nikakvog posebnog utjecaja na daljnji život i rast djeteta, upozorio je biskup Križić i pozvao: „Dragi roditelji, nastavite i poslije krštenja prikazivati svoju djecu Bogu, moleći za njih i učeći ih da se pomalo, i sami svojim molitvicama prikazuju Bogu i stavljaju se pod njegovu zaštitu. Dovodite svoju djecu i u crkvu. Istina, oni ne mogu razumjeti sve ono što se događa tijekom euharistije, ali će im ostajati u duši puno toga, daleko više nego što mislimo. Kada ne možete doći s djecom u crkvu, donesite ih u svom srcu i molitvom prikazujte Bogu. To će im donijeti neizmjerna dobra za njihov budući život“.

Druga poruka proizlazi iz drugog naziva ovog blagdana koji je u narodu prisutniji a to je: Svijećnica. Sam naziv došao je iz riječi proroka Šimuna koji je u hramu primio Isusa u naručje i prozvao ga: ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’. Još prije proroka Šimuna, pa čak i prije Isusova rođenja, otac Ivana Krstitelja Zaharija u svom hvalospjevu, nazvao ga je, ‘Sunce s visine’ koje će obasjati ‘one što sjede u sjeni smrtnoj’ (Lk 1,78-79).

Isus je na početku svog javnog djelovanja samoga sebe definirao kao Svjetlo svijeta (Iv 5,14) i pozvao sve da hode u njegovom svjetlu (Iv 12,35). Kada je okupio svoje učenike Isus je i od njih tražio da budu ono što je On, tj. da i oni budu svjetlo svijetu. Izričito im veli: ‘Vi ste svjetlo svijeta’ (Mt 5,14). Što znači biti svjetlo svijeta? Isus to odmah pojašnjava govoreći: ‘Vaša svjetlost neka tako svijetli pred ljudima da oni vide vaša djela ljubavi i slave vašeg Oca nebeskog’ (Mt 5,16).

Vidimo, Isus ne želi da njegov učenik nosi neko umjetno svjetlo, da „namješteno“ svijetli, ili da pod svaku cijenu bljeska pred drugima nekim mudrim frazama ili umjetnim gestama, nego da to čini svojim životom, svojim djelima ljubavi. Djela moraju svijetliti, jer svaka svjetlost bez djela će se, prije ili kasnije, pretvoriti u tamu. Najvažnije što Isus ističe je da budemo svjetlo, prije svega, tamo gdje živimo, u svojoj kući, obitelji ili zajednici. Zato Isus veli: ‘Ne užiže se svijeća da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući’ (Mt 5,15)., upozorio je biskup Križić.

Dakle, trebamo ‘svijetliti u kući’. Ima mnogo osoba koje bljeskaju pred onima s kojima ne žive, njih zadive i oduševe, dok u isto vrijeme znaju biti ne mali križ onima s kojima žive. To je gluma, to je daleko od prave svjetlosti. Svi mi znamo da nije lako biti svjetlo, nije lako stalno svijetliti djelima ljubavi i služenja. To zahtijeva ne male žrtve. Znamo da upaljena svijeća daje svjetlo, ali izgara i troši se. U životu nema svjetla bez izgaranja i trošenja. Tko se nije spreman trošiti, izgarati, neće imati dostatnog svjetla ni za sebe, a još manje za druge. Ugasit će se, upozorio je biskup.

Isus je, u jednom trenutku, čineći djela ljubavi, posvjedočio da je iz njega ‘izišla snaga’ (Lk 8,46). Nema djela ljubavi bez trošenja životnih snaga, bez umora. Evanđelist Ivan je izričito napisao da je Isus umoran (Iv, 4,6). Nije moguće stalno biti zauzet oko dobra i ne umarati se. Evanđelist Matej navodi kako je Isus spavao dok je velika oluja prijetila da će potopiti lađu. Učenici ga bude riječima: ‘pogibosmo’ (8,25). Vidi se koliko je bio umoran da se, spavajući u lađi koju su bacali veliki valovi, nije probudio. Jasno je, da svjetlo može davati samo onaj tko je spreman žrtvovati se za druge, tko je spreman služiti, ili kako Isus veli: ‘nositi svoj križ’, poručio je biskup.

Blažena Djevica Marija je to dobro razumjela. Kod Navještenja ona sebe proglašava ‘sluškinjom Gospodnjom’, jer zna da je samo tako moguće u životu biti nositelj istinske svjetlosti. Prorok Šimun ju je iznova podsjetio kako to služenje nosi sa sobom žrtve, i njoj će mač probosti dušu (Lk 2,33). Ali, ona se nije toga uplašila jer nosi u sebi čvrsto uvjerenje, koje proizlazi od Boga, da se sve to isplati, da žrtve donose svjetlo, radost i mir. Bog nas poziva da budemo djeca svjetla, pa kakvu god za to trebalo platiti cijenu. Molimo ga da nas sve prati svojim svjetlom kako nikada ne bismo završili u tami, na stranputici nego da uz Njegovu pomoć možemo i mi drugima davati svjetlo, biti im ohrabrenje i podrška, zaključio je biskup.

Na kraju propovijedi osvrnuo se na Dan posvećenog života koji se toga dana slavi, a ustanovio ga je papa Ivan Pavao II. 1997. To je dan zahvale redovnicama i redovnicima za njihove molitve, žrtve te nesebično služenje Kristu i Crkvi širom svijeta. Pozvao je na molitvu za duhovna zvanja kojih je sve manje, a potrebe Crkve su sve veće.

Biskup je misu slavio u zajedništvu s generalnim vikarom Marinkom Miličevićem, domaćim župnikom Mariom Vazgečem, župnim vikarom Domagojem Tujmerom i umirovljenim svećenikom Zlatanom Sušićem. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Zbog pandemije koronavirusa izostala je zajednička proslava na razini biskupije. Biskup Križić, kao predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga i družbe apostolskoga života i o. Slavko Slišković, kao predsjednik Hrvatske redovničke konferencije uputili su poruku s čestitkom prigodom Dana posvećenog života svim posvećenim osobama.