Don Branko Jurić za Vatican News o Mediteranskim teološkim susretima

Don Branko, zašto ste za ovo treće izdanje odabrali temu „Kršćanstvo i islam: u službi bratstva u podijeljenom svijetu“, pozivajući također islamske studente i profesore?

Jer smatramo da je dijalog između kršćana i muslimana na Mediteranu, ali i u cijeloj Europi, danas apsolutno neophodan. Bratstvo je ljekoviti melem za rane svijeta, za svijet koji se posljednjih godina sve više polarizirao. Našim programom u Rijeci želimo dati svoj skromni doprinos miru, jačanju bratstva u svijetu, nadahnjujući se primjerima Dokumenta o ljudskom bratstvu iz 2019., primjerom našeg nadbiskupa Mate Uzinića te radom Mediteranske teološke mreže, čiji smo dio. Nadamo se da će iz ovog dijela Europe, od ovih mladih teologa i teologinja, i do drugih doći poruka nade, za sve nas koji sanjamo bolji svijet, svijet nenasilja i mira.

Koju poruku i svjedočanstvo ovom temom i ovim susretima želite ponuditi kršćanskim zajednicama na Balkanu?

Ovdje smo stoljećima imali suživot različitih zajednica. Istodobno, primjerice, zemlja iz koje dolazim, Bosna i Hercegovina, puna je grobova drugačijih, kako je to slikovito rekao naš teolog Ivan Šarčević. Obični ljudi, naši roditelji, prijatelji… vode životni dijalog. Jedni s drugima, iako smo različiti ili možda upravo zbog toga, imamo autentična prijateljstva. Ono što ovim susretima i ovom temom želimo podsjetiti je da i teolozi i teologinje trebaju graditi još dublje relacije. Naša odgovornost je velika, moramo dati primjer bratstva, sestrinstva. Ako svećenici, teolozi, vjeroučitelji u školama ne poštuju druge i njihove različitosti, ne vjeruju da smo svi braća i sestre, onda je svijet osuđen na propast. Ipak, vjerujemo da mladi imaju povjerenja jedni u druge i u svijet.

Papa Franjo je za povijesni Dokument o ljudskom bratstvu valjanog sugovornika našao u velikom imamu Al-Azhara. Mogu li ih kršćanske Crkve na Balkanu i mladi kršćanski teolozi i teologinje ovih prostora pronaći u ovdašnjim islamskim zajednicama?

Za dijalog je uvijek bitno napraviti onaj prvi korak. Tko god to učini, postaje protagonist dijaloga. Ponekad je za poduzimanje ovog prvog koraka potrebna hrabrost, čak i suočavanje s kritikama članova vlastite zajednice. Radi se o pružanju povjerenja drugome. Samo predujam povjerenja, dan drugome, može stvarno započeti put prema miru, na osobnoj i društvenoj razini. Kršćanske crkve na Balkanu i mladi kršćanski teolozi i teologinje ovih zemalja svakako mogu poduzeti korake slične Papi i Velikom imamu i pronaći valjane sugovornike među domaćim muslimanima. Neki ovdašnji muslimani i muslimanke otvoreniji su od pojedinih katoličkih teologa. U dijalogu je tako: manjine mi se uvijek čine otvorenije od većine. Što se tiče naše ovdašnje zbilje, bilo bi vrlo zanimljivo kada bi naši domaći vjerski poglavari napisali, ili povjerili mladim teolozima i teologinjama izradu mjesnog, regionalnog i „inkulturiranog“ Dokumenta o ljudskom bratstvu, koji bi se bavio specifičnim temama naših zemalja i zajednica u Jugoistočnoj Europi, poput nacionalizma, pročišćavanja sjećanja, suočavanja s prošlošću, s ratnim zločinima… Zatim temama pomirenja i praštanja. Ovdje su, primjerice, nacionalna i vjerska pitanja posebno složena i pomiješana.

Na ovogodišnjim susretima govorila je i dotajnica Biskupske sinode sestra Nathalie Becquart. Koje bi mjesto, po Vašem mišljenju, trebao imati ekumenski i međureligijski teološki dijalog u istinski sinodskoj Crkvi?

Kao organizatori jako smo sretni što s. Nathalie Becquart dolazi u Lovran održati predavanje i voditi dijalog s mladim teolozima i teologinjama. Što se tiče Vašeg pitanja, rekao bih da je Bog stvorio sve ljude i želi da svi ljudi budu spašeni. Stoga se uvijek pitam zašto neki vjernici misle da samo oni mogu biti spašeni. Da, ekumenski i međureligijski teološki dijalog trebao bi imati središnje mjesto u istinski sinodskoj Crkvi. Ekumenski je dijalog je – kako ističe prije nekoliko dana objavljeni Instrumentum laboris – temeljan za razvoj razumijevanja sinodalnosti i jedinstva Crkve. Ali prije svega navodi nas da zamislimo autentično ekumenske sinodalne prakse, uključujući oblike savjetovanja i razlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa i od velike važnosti.