Čudo Svetoga Križa u Pagu: „Križ je znak slave i pobjede Isusa Krista nad grijehom i smrću!“

Čudo Svetog Križa spomen je na događaj od 23. srpnja 1413. g., kada je u dominikanskoj crkvi Sv. Antuna opata u Starom gradu Pagu pred vjernicom prokrvario korpus križa. Paški dominikanci tu su krv tada skupili u pliticu koja se sada kao relikvija nalazi u crkvi Sv. Tome od Frara u Veneciji, gdje su je paški dominikanci ponijeli kada su otišli iz Paga 1807. g., jer je tada za Napoleonovih osvajanja prestao postojati paški dominikanski samostan.

Križ je iz dominikanskog samostana u pašku zbornu crkvu prenesen 1811. g. Inače se nalazi u kapeli Svetog Križa u paškoj župnoj crkvi i nosi se u procesiji na Veliki petak oko grada Paga. Uz Sveti Trn iz Isusove krune i Majku Božju od Staroga Grada koju se osobito štuje od Velike Gospe do Male Gospe, Sveti Križ treća je velika paška svetinja. O njima su za svojih pohoda Pagu tijekom povijesti govorili svi papinski vizitatori i biskupi. Predvođeni tim čudotvornim Križem, Pažani su došli iz Starog grada u novi Pag čija je gradnja počela 1443. g., a prvi stan u novom gradu Pagu potječe iz 1478. g. U spomen na taj povijesni događaj i želji da se počasti nekadašnja prisutnost dominikanaca u Pagu koji su stoljećima bili čuvari toga križa, o. Anto Gavranović, prvi dominikanac iz župe Pag nakon 200 godina, u procesiji prije mise unio je čudotvorni križ u pašku zbornu crkvu.

Iz dominikanske crkve Sv. Antuna opata u pašku zbornu crkvu preneseni su čudotvorni križ, oltar na koji je križ položen a nalazi se u pokrajnjoj desnoj kapeli paške zborne crkve i oltar Gospe od Ružarija koji se nalazi na ulazu u zbornu crkvu.

„Procesijom s križem kojega je nosio paški mladomisnik o. Gavranović želimo počastiti sve generacije dominikanaca koje su stoljećima čuvale Sveti Križ. Kada su dominikanci odlazili iz Paga, predaja kaže da su sakrili taj križ u slamnjaču želeći ga ponijeti sa sobom u Italiju. Ali bila je nevera, oni su pošli, a Križ je ostao u Pagu. Bogu smo zahvalni za toliki dar i tri velike paške relikvije koje su biseri naše vjere“, rekao je don Dario Tičić, istaknuvši:

„Da je taj križ bio osobiti znak štovanja naših predaka, govori činjenica da je došao sve do naših dana. U spomen na događaj kad je križ prokrvario, naši su stari stavili malu srebrnu pločicu ispred Isusove rane na boku“.

U propovijedi govorio je o značenju križa i obezvrjeđivanju koje u svijetu doživljava. „Prije 606 godina taj Križ koji je došao do naših dana bio je obliven krvlju. Kronike pišu da je krv iz njega tekla kao iz živog čovjeka. To je bilo čudo. Pišu da je i tada bilo vruće kao i danas. Pobožna žena ušla je u crkvu Sv. Antuna opata prije večernjeg Anđeoskog pozdrava, uzdižući u svojoj boli i nevolji oči prema križu. Vidjela je da križ krvari“, rekao je don Dario, istaknuvši da „to nije priča iz davnine“. Taj liturgijski čin nije izraz nostalgije za nečim što je davno bilo. To je slavlje znaka „ludosti Isusova križa kojega ne mogu uništiti vrijeme ni granice. Jer Isus Krist je u ‘ludosti’ svoje ljubavi prema čovjeku na križu za nas dao svoj život. Prolio je svoju božansku krv“, poručio je propovjednik.

„Kao što je Mojsije uzdigao zmiju ljuticu na mjedeni stup, tako je i Sin Čovječji uzdignut na križ da svaki koji u njega vjeruje, ima život vječni, da ne propadne. Križ je znak Isusove muke i smrti. Svoje vlastite križeve možemo utopiti u Kristov križ. I što je najvažnije, Kristov križ je znak proslave, znak njegove vječne slave! Da Isus nije uskrsnuo, njegov križ ne bi bio slavan i ne bismo ga s pobožnošću častili. Ostao bi samo kruto sredstvo za oduzimanje čovječjeg života.

Križ je više od toga. Jer Krist je iz svoga boka prolio svoju krv da od nas udalji sva zla i grijehe koje nosimo u sebi. Čašćenjem križa činimo zadovoljštinu za svoje grijehe. Zato se klanjamo Svetom Križu. Klanjamo se Kristu koji je radi našeg spasenja postao čovjek“, istaknuo je don Dario.

„I sada se događaju čuda u nutrinama ljudi koji danas krvare na križevima svoga života. Isusovo otkupiteljsko čudo njegove spasiteljske smrti dogodilo se na križu. Šireći svoje ruke, Krist je želio sve nas prihvatiti u svojoj boli, da bi nam iz snage svoga križa dao snagu za život i za život vječni. Nakon Isusova uskrsnuća, nijedna smrt nije ista, nijedan grob nije isti. Nijedna patnja, osobito pravednikova patnja, nije ostala bez nagrade!

Povijest hrvatskog naroda obilježena je križem. U najtežim trenucima i najtamnijim stranicama naše povijesti, križ je uvijek sjajio kao zlatni znamen za ono za što smo se borili, za krst časni i slobodu zlatnu“, poručio je don Dario.

Podsjetio je da su Hrvati, kada su došli na otok Pag, tu već zatekli dobro uređenu kršćansku zajednicu koja je imala svoga biskupa u Caskoj. Kasnije u Srednjem vijeku, kada je povijesno bogata lokacija Caska u istoimenoj paškoj uvali devastirana, središte otoka premjestilo se na mjesto današnjeg Starog grada Paga. „Imali smo svoju autonomnost i sada imamo vrijednost jer ljubimo i štujemo križ Kristov. Jer on je naša snaga. On je snaga i svjetlo našeg naroda.

Kada štujemo Sveti Križ i spominjemo se čuda u Starom gradu, zapitajmo se: ‘Što sam ja učinio da Krist danas, u meni i tebi, učini čudo?’. Počnimo od svoga srca, od svoga životnog križa, pa ćemo vidjeti kako će i danas Gospodin učiniti čudo“, potaknuo je don Dario.

Providonosno je da se Čudo Svetog Križa u Pagu slavi na blagdan kada Crkva časti sv. Brigitu Švedsku, a ta je svetica na uzvišeni način osobito štovala Isusovu muku. „Kršćanska Europa koja je zasnovana na temelju vjere u Isusa Krista, danas kao da se srami Krista. Srami se Boga. Sjetimo se plamenih jezika u katedrali Notre Dame u Parizu u Velikom tjednu. Svijet se pitao što je to. Parižani i Francuzi, ponosni na Notre Dame, i danas govore o simbolu ponosa svog francuskog naroda. Ali malo tko govori o simbolu vjere, o Domu Božjemu, o onome gdje se susreću Bog i čovjek – a to je crkva. Križ stoji kao slavni pobjednički znak Isusa Krista, našeg vođe i Spasitelja.

Ovaj svijet i ova Europa kao da se srame Kristova križa. A križ je naša snaga, on je naša jakost! Zato je papa Ivan Pavao II. proglasio sv. Brigitu Švedsku suzaštitnicom Europe. Slava Svetome Križu!“ poručio je don Dario.

Dok se štuje Sveti Križ, predvoditelj slavlja potaknuo je vjernike da Gospodinu prinesu svoje molitve, preporuče svoje i potrebe bližnjih; da uključe u molitvu Pag i cijeli narod, kako bismo u zajedništvu vjere u Isusa slavili pobjedu nad grijehom i smrću. Noseći čudotvorni križ, don Dario je na kraju mise u pratnji ministranata učinio ophod kroz pašku crkvu. Za to je vrijeme župni paški zbor pod vodstvom Anthonyja Buljanovića pjevao Himan Svetom Križu ‘Barjaci kreću kraju’.

Nakon ophoda don Dario je, držeći čudotvorni križ pred sobom na glavnom oltaru, pročitao molitvu sv. Brigite Švedske kojom je ona u svome mističnom razmatranju častila Isusovu muku, smrt i križ. Ta posvetna molitva Kristu govori kako se Isus koji je sudac sviju, predao opakom ljudskom sudu; svojom božanskom krvlju otkupio je naše duše; na križu, vrhuncu svoje patnje za spas čovjeka, pokazao je svoju ljubav prema ljudskom rodu.

Nakon molitve Križu po riječima sv. Brigite, don Dario je prisutne blagoslovio s čudotvornim križem. Nakon mise, puk je ostao častiti Sveti Križ koji se nalazio ispred glavnog oltara klanjanjem, dodirom i cjelovom. Uz o. Antu Gavranovića, u misi su suslavili paški župni vikar Zbigniew Korz i još četvorica poljskih svećenika koji se nalaze u ljetnom pohodu paškoj župi. Uime poljskih svećenika, don Kazimir Kuman, pastoralno djelatan u Biskupiji Trnovska, u gradu Mielecu, rekao je da su duboko i s poštovanjem doživjeli proslavu Čuda Svetog Križa, a u trenutku kad je Križ ulazio u pašku zbornu crkvu, on osobno je i zaplakao. Don Kazimir potječe iz brojne obitelji, njegova majka rodila je osmoricu sinova. Roditelji su ih učili ljubavi prema križu i Majci Božjoj. Njegova majka umrla je ovoga svibnja, na blagdan Majke Božje, u 94. godini života, a uvijek je njih djecu blagoslivljala znakom križa, ljubila je križ i krunicu koji su se nalazili na njihovom obiteljskom stolu.

„Križ je znak spasenja i put prema vječnosti. Križ pomaže čovjeku u trpljenju i vodi nas do neba“, poručio je don Kazimir, istaknuvši povezanost hrvatskog i poljskog naroda i po povijesti koja je u oba naroda bila u znaku progona i križa, ali i vjernosti Isusu Kristu i njegovom križu.