Od početka do polovine novog Direktorija za katehezu govori se o spasenju pod vidikom koncilskih konstitucija Dei Verbum, Gaudium et Spes, Lumen Gentium. Govori se o vjeri, Objavi, spasenju, evangelizaciji i Crkvi. „U poglavlju o Objavi i njenom prenošenju, Direktorij govori o Kristu kao objavitelju i o objavi Oca. Dakle, sve što Crkva čini i što jest svodi se na objavu Božjeg plana spasenja, odnosno Božju volju da spasi sve ljude. Bog je u svojoj ljubavi predodredio da nam komunicira plan spasenja, pobožanstvenjenje. Čovjek, nažalost, u toj komunikaciji često odgovara negativno, ali Bog ne odbacuje čovjeka nego ga trajno poziva na pravi život i sreću“, rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Objava dostiže vrhunac u utjelovljenju Krista, jer je Krist objavitelj i dovršitelj djela spasenja. „To spasenje prisutno je kroz riječi i djela, znakove i čudesa, najviše u Isusovom pashalnom misteriju smrti i uskrsnuća, u poslanju Duha koji nas oslobađa od grijeha i po uskrsnuću poziva na vječni život. Objava spasenja je konačni savez koji nikad neće minuti i ne treba očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavnog očitovanja Isusa Krista. Time se potvrđuje novost, konačnost, jedinstvenost i jedincatost spasenja u Kristu“, istaknuo je dr. Ražov.

Druga tema kojom se bavi Direktorij vezano za povijest spasenja je – „Novost kršćanske objave je u tome da to nije neka nova ili dobra ideja, nego Bog se objavljuje osobno. To je objava osobe. Ne objava teksta, knjige ili ideje, nego je objava osobno. Po objavi, Bog nam osobno nudi spasenje koje je upućeno svim ljudima. U Direktoriju se često spominje činjenica da su svi pozvani, svima je upućeno, svi su uključeni u plan Božjeg spasenja“, rekao je dr. Ražov. Pozvane na spasenje ujedinjuje kao raspršeno čovječanstvo u zajednicu Crkve koja nam već na zemlji donosi zajedništvo s Bogom, a onda u punini na kraju vremena.

„Poruka spasenja u navještaju Kraljevstva nebeskog poziv je na obraćenje upućen svima, počevši od grešnika. Stalno se ponavlja teza o rubnima. Bog nam se otkriva kroz zapovijedi ljubavi, ne na temelju zakona ljudskog savršenstva, nego preobrazbe svijeta, a ona se događa po nasljedovanju Krista koji je savršen čovjek i time nam omogućuje da svatko po Kristu bude više čovjek“, istaknuo je dr. Ražov, naglasivši da je „dimenzija spasenja u smislu humanizacije, ne samo pobožanstvenjenja, nego i prethodnog očovječenja. Da čovjek bude više čovjek, po slici Isusa, kakav je po originalnoj Božjoj zamisli trebao biti“.

„U Direktoriju se stalno spominje primat Duha Svetoga. Govori se da Bog djeluje i govori u srcu svake osobe, po svome Duhu i tu se već u čovjeku otkriva njegova otvorenost prema Bogu. Često se naglašava da ne dolazimo u evangelizaciju na ništa, na praznu zemlju, na praznu ploču. Nego, prije nego mi evangeliziramo po svom duhu, Bog već prije djeluje u srcu svake osobe. To je primat Duha Svetoga i prije nego se čovjek susretne s konkretnom evangelizacijom Crkve“, istaknuo je dr. Ražov.

U Direktoriju se navodi da je „vjera osobni čin, ali ne individualni, ne privatni čin. Taj čin vjere je odnosni i zajedničarski, događa se u majčinskom krilu Crkve. Dakle, vjernik sudjeluje u crkvenoj vjeri koja mu prethodi. U tom zajedništvu vjere on osobno odgovara na nešto što Crkva prethodno nosi. Onda je njegova vjera ‘upaljena’, podržana, prenošena od vjere Crkve koja prethodi njegovoj osobnoj vjeri koja nije individualna i privatna, nego relacijska, odnosna, zajedničarska“, rekao je predavač.

„Da bi objava spasenja radi cijelog čovječanstva bila neiskrivljena, mora biti upućena svim generacijama, nakon Krista po djelovanju apostola. Da bi takva ostala, apostoli imaju zadaću u Crkvi prenositi neiskvareno, neizmijenjeno, cjelovito što je Bog u Isusu navijestio. Tu se vidi neodvojivo poslanje Sina i Duha Svetoga od poslanja Crkve. Dakle, to je jedinstveno poslanje“ pojasnio je dr. Ražov, istaknuvši kako papa Franjo ističe da „evangelizacija nije isporuka nauka, nego to je navještaj i uprisutnjenje Krista. Dakle, osobni, konkretni navještaj, susret, činjenje prisutnim Krista u djelu evangelizacije. Jer i sam Krist u ekonomiji spasenja tako je postupao. Uzeo je tijelo, ušao je u povijest i postao čovjek unutar čovječanstva. Stoga Crkva u katehizaciji treba tu Kristovu trajnu prisutnost činiti konkretnom, da oni koji se Crkvi približe, mogu susresti u Crkvi osobno Krista kao svoj put spasenja“, rekao je dr. Ražov.

Direktorij navodi da je komplementarna definicija spasenja po Istoku i Zapadu. Zapad kaže da je Krist došao da nas spasi od smrti, grijeha i propasti, a Istok kaže, Krist je došao da bi nas učinio da budemo dionici božanske naravi.

„Kateheza u evangelizaciji trebala bi biti dijaloški laboratorij gdje se Objavu razumijeva kao školu čudesnog djela spasenja po kojem Crkva sve bolje razumije kako je pozvana na dijalog s ljudima njenog vremena. Taj poziv na dijalog ima korijen u otajstvu Boga koji je ušao u intimni dijalog s čovjekom. Djelotvornost naviještanja ima izvorište u Isusu, ali život svjedoka koji je iskusio spasenje dira i pokreće slušatelja. Naglašava se kateheta kao živi svjedok koji je sam iskusio spasenje. Onda će njegovo svjedočenje, iako Bog djeluje u svemu, potaknuti i pokrenuti slušatelja. Tako će on otjeloviti kerigmu prema potrebama njegovih suvremenika“, prenio je navode iz Direktorija dr. Ražov.

U Direktoriju se kaže da „kateheza ne nameće istinu, nego apelira na slobodu, jer nas Božja ljubav pretječe. Ne propovijedanje doktrinalnih formula koje su nekad više filozofske nego evanđeoske, nego kateheza mora poprimiti odjek kerigme u naglasku na narativnu, afektivnu i egzistencijalnu kvalitetu, s dimenzijom svjedočenja vjere u relacijskom pristupu, s naglaskom na spasenje“, rekao je dr. Ražov. Učiteljstvo je dužno biti most između Pisma i tradicije i zadaća kateheze je da posreduje izjave Učiteljstva.

„Direktorij kaže da bi kateheta trebao biti stručnjak u komunikaciji i naraciji vjere, sposoban predstaviti povijest spasenja na tako živ način da osobe mogu doživjeti sebe kao dio te povijesti. Dakle, kateheta bi se trebao uključiti u nasljedovanje božanske pedagogije. Tu Direktorij ističe interpretaciju Svetog Pisma gdje se može spoznati značenje događaja i tekstova iz Starog i Novog Zavjeta koji pripovijedaju spasenjsku priču. Takva interpretacija je važna i za katehezu danas, kako bi se istaknulo da ništa nije izgubljeno od Starog Zavjeta, s Kristom, da sve u Kristu ima svoje ispunjenje“, rekao je dr. Ražov.

Glede kriterija spasenjske povijesti, predavač je rekao da sve što je povezano s Kristom, pa i njegovo samo ime koje znači Onaj koji spašava, ima spasenjsku vrijednost, na osobit način Pashalno otajstvo koje je temelj svih sakramenata i izvor svih milosti. „To čini početak svake kateheze. Bitni aspekti dara spasenja su otkupljenje, opravdanje, oslobođenje, obraćenje i božansko posinjenje. Ekonomija spasenja ima povijesni karakter i ostvarena je u vremenu. Crkva svoje poslanje počinje sa živom sviješću o trajnom sjećanju na prošle spasenjske događaje koje ona nosi i čini poznatima u svijetu. U svjetlu tih događaja ona treba tumačiti sadašnje događaje ljudske povijesti“, prenio je dr. Ražov poticaje iz Direktorija.

„Predstavljanje vjere uzima u obzir i djelovanje Božje Riječi kao Objave, kroz važne događaje Starog zavjeta, života Isusa i povijesti Crkve. Ljudska povijest je snagom Duha povijest spasenja koja se nastavlja kroz vrijeme i ima svoj krajnji cilj, jer je u njoj prisutan Bog. Crkva je učinkoviti znak toga cilja kojem je cijeli svijet usmjeren. U Direktoriju se kaže da se pitanje spasenja tiče i društvenog života, iako spasenje ima svoj konačni cilj u vječnom životu. Propovijedanje Kraljevstva Božjeg uključuje poruku ljudskog oslobođenja i napretka koje je povezano s brigom i odgovornošću za stvorenje. Spasenje koje Krist donosi, a Crkva propovijeda, tiče se svih pitanja društvenog života. No, krajnji horizont navještaja spasenja uvijek će biti vječni život i sve prethodno ima smisla i svoje potpuno ostvarenje ako je ono prvi cilj. Dakle, društvenu brigu treba uzeti u kontekstu vječnog spasenja“ rekao je dr. Ražov, istaknuvši da je zadnji kriterij primat milosti u suradnji s pedagoškim i katehetskim djelovanjem po kojem „sva kateheza mora biti kateheza milosti. Jer po milosti smo spašeni i samo po milosti naša djela mogu donijeti plodove vječnog života. Premda plodovi kateheze ne ovise o mogućnostima djelovanja i planiranja, Bog ipak traži stvarnu suradnju sa svojom milošću te poziva da se ulože sva sredstva, inteligencije i izvedbe koje katehetska aktivnost zahtjeva. Kateheza, Božje spasenjsko djelovanje, ne smije se poistovjetiti s ljudskim pedagoškim djelovanjem. Ali, treba paziti da se ta dva procesa potpuno ne odvoje ili stave jedno drugome nasuprot“, poručio je dr. Elvis Ražov.